---

Radovan Karadžić - jedna karijera >

Pet krvavih godina

Jednu od najboljih skica za lik i delo Radovana Karadžića dao je Slobodan Milošević kada ga je u otvorenom pismu sredinom 1994. optužio da životima tuđih sinova želi da ostvari svoje političke ambicije i da se ogrešio o zakone i vitalne interese srpskog naroda

Put od malo poznatog psihijatra i pjesnika iz Sarajeva do prvog šefa države koga je za ratne zločine optužila institucija koju su osnovale Ujedinjene nacije, prešao je Radovan Karadžić za nekih pet godina (to što nezavisnost Republike Srpske nije priznala ni Srbija, ne mijenja mnogo na stvari).

Karadžića je u ovom razdoblju bilo svugdje: u Foči se 1990. zakleo sa Alijom Izetbegovićem da Drina nikad više neće nositi leševe; nakon demonstracija 9. marta 1991. u Beogradu izviždali su ga studenti na Terazijama; rat ga je zatekao u Sarajevu, o miru je pregovarao u Lisabonu, Ženevi, Londonu, Atini, Njujorku i na britanskom nosaču aviona na Jadranu, a mirovne planove odbijao na skupštinama u Bijeljini, Brčkom i Palama; u nekoj tranši pored Goražda igrao je 1994. pred TV kamerama šah sa generalom Ratkom Mladićem kada je NATO prvi put bombardovao Vojsku Republike Srpske; tri dana prije Oluje rekao je u Drvaru krajiškim Srbima da na njega više ne računaju, a izbjeglice iz bosanske Krajine u oktobru 1995. izručio je Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovim "tigrovima" da ih šišaju na ćelavo i batinaju...

Stigao je Karadžić da ga upamte po kockarnicama i ekskluzivnim buticima (sam je primjetio da u mantilu izgleda kao gangster), bio je na spisku povlaštenih Dafininih deviznih štediša, zlatno pero grčkog premijera Konstantina Micotakisa stavio je u svoj džep kada je na atinskom aerodromu parafirao Vens–Ovenov plan (Skupština RS ga je kasnije odbacila), ruski književnici dodjelili su mu nagradu Mihail Šolohov, a Grčka pravoslavna crkva proglasila ga je vitezom reda st. Denisa od Zantea (između ostalih, to su bili J.F. Kenedi i Albert Ajnštajn). Nalazio je vremena kako za pjesničke i guslarske večeri tako i za obilaske frontova i bolnica.

Teško je nabrojiti s kim je surađivao i savjetovao se Karadžić: sa Slobodanom Miloševićem prije svih i iznad svih, odmah potom sa Dobricom Ćosićem i "nacionalnom inteligencijom" oličenom u Brani Crnčeviću i Kosti Čavoškom, pa sa Vojislavom Šešeljem i njemu sličnim, sa raznim crkvenim velikodostojnicima... Još teže je utvrditi s kim je Karadžić pregovarao. Međunarodne posrednike – lorda Karingtona, Sajrusa Vensa, lorda Ovena, Torvalda Stoltenberga, Karla Bilta – sretao je rutinski; sa Izetbegovićem se viđao kad je morao, a sa liderom bosanskih Hrvata Matom Bobanom i raznim izaslanicima Franje Tuđmana kad god je mogao. Karadžić je njegovao i međunarodne kontakte: sa profesionalnim borcem za istinu o Srbima Danijelom Šiferom lamentirao je o pokvarenosti Zapada, ruskom piscu Eduardu Limonovu omogućio je da iz "brauninga" (teški mitraljez) raspali po Sarajevu, sa ruskim ultradesničarem Vladimirom Žirinovskim gledao je fudbalske utakmice u Moskvi, a bivšem američkom predsjedniku Džimiju Karteru pokazivao je Trebević i Jahorinu.

Ništa, međutim, ne traje vječno: Karadžić se posvađao sa Miloševićem i to toliko da su jedan drugome radili o glavi, sa Ćosićem (poslije su se pomirili), sa generalom Mladićem prije nego što su NATO avioni i muslimanski i hrvatski topovi krenuli da satiru njihovu vojsku, sa cijelim svijetom, sa svima koji ne misle kao on.

Karadžić je razmišljao globalno i, ako je suditi po onome što je govorio, da je ikako mogao, ne bi djelovao samo lokalno. Prijetio je tako Zapadu nuklearnim oružjem "koje može kupiti na Istoku", hvalisao se sa sedamnaest tajnih, još neupotrebljenih, nikom poznatih oružja, specijalnim srpskim kamikazama... Mnogo što se promjenilo tokom pet godina Karadžićeve vlasti, a ni on nije ostao isti. Na početku je bio spreman ubiti svakog tko nije za Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji, poslije svakog tko je uopće za bilo kakvu BiH. Zaklinjao se u četništvo i pozivao Srbe iz bosanske Krajine da budu vjerni tradicijama svojih djedova, partizanskih heroja. Razorio je Sarajevo kako bi ga mogao podjeliti, a kad mu to nije pošlo za rukom, namjeravao je napraviti novo – srpsko Sarajevo. Ipak, od devize s kojom je krenuo u rat, nikad nije odstupio: "Srbi mogu bez hleba, ali ne mogu bez države." Na samom kraju Karadžićeve vlasti, u Republici Srpskoj nije bilo ni hljeba ni države.

LUDILO I TERAPIJA: Početkom aprila 1992. pacijenti duševne bolnice u Domanovićima, između Čapljine i Stoca, danima su bili bez hrane i lijekova; na barikadama koje su blokirale sve prilaze selu bile su grupe sva tri naroda u BiH. Očaj, jad i beznađe iz duševne bolnice jednostavno se ne daju opisati.

U proljeće 1992. cijela se Bosna pretvorila u neku vrstu Domanovića.

Po Sarajevu su padale tone granata iz topova, minobacača i višecjevnih bacača raketa, Arkan je "oslobodio" Bijeljinu i Zvornik od građana nesrpske nacionalnosti, Kozaruša i druga muslimanska sela pored Prijedora gorila su danima, hrvatske trupe masakrirale su srpske zarobljenike u Kupresu, u sarajevskom predgrađu Pofalić pobijeni su gotovo svi Srbi...

Rat je u Bosnu došao sa nezavisnošću i međunarodnim priznanjem početkom aprila 1992. Da će tako biti, Karadžić nikad nije krio. I bio je potpuno spreman: Krizni štabovi njegove Srpske demokratske stranke (SDS) raspolagali su u to vrijeme borbenom tehnikom koju im je ostavila Jugoslavenska narodna armija prije nego što se povukla iz BiH. Ni bosanski Hrvati nisu ostali skrštenih ruku, već su u zapadnoj Hercegovini proglasili svoju paradržavu. Sve ovo bila je posljedica sporazuma o podjeli Bosne koji su utanačili Milošević i Tuđman u Karađorđevu krajem marta 1991. i, potom, na nešto nižoj razini, Karadžić i Mate Boban u Gracu iste godine. Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA), zauzvrat, postala je ratna stranka koja se bori za državu čije postojanje ne žele dva od tri njena naroda...

Milošević je bio siguran da će SDS ovladati većim djelom Bosne i da će u perspektivi doći do ujedinjenja, kako se tada govorilo, "svih srpskih zemalja". U tom kontekstu, za nesrbe nije bilo mjesta u Karadžićevoj državi. A da bi ona nastala, granatirali su se gradovi, otvarali logori (Manjača, Keraterm, Omarska itd.), tužne prognaničke kolone pješice ili u autobusima odlazile su iz Foče, Prijedora, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Banjaluke. Sa sobom su nosile samo svjedočenja o ubijanju, paljevinama i pljačkama. Za nesrpske žitelje u Doboju vlasti na čijem čelu je stajao Karadžić predvidjele su slobodno kretanje od devet do jedanaest sati ujutru, u Glamoču samo jedan sat dnevno, dok je u Foči bilo potpuno zabranjen bio kakav izlazak iz kuća...

LOV NA RATNOG DRUGA: Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je 2. juna 1992. Rezoluciju pod brojem 757: SR Jugoslaviji uvedene su ekonomske sankcije.

U početku, Milošević se nije mnogo brinuo ("Srbija se saginjati neće"). Karadžić još manje. Šest mjeseci kasnije, početkom 1993, bio je na vrhuncu moći: imao je etnički čistu državu na dvije trećine Bosne i Hercegovine, a u njoj potpunu i neograničenu vlast. Činilo mu se da će to trajati dovijeka. Ali nije. Za razliku od Karadžića, Milošević je u to vrijeme shvatio da nezavisnost Republike Srpske nikad neće biti priznata, pa je krenuo da traži neku vrstu političke odstupnice. Pored toga, i sankcije su teško pritiskale Srbiju.

Nakon dugih pregovora, Milošević je prihvatio mirovni plan Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena po kome bi BiH bila jedinstvena država podjeljena u deset provincija. Špekuliralo se da će, ako Karadžić odbije ovo rješenje, NATO napasti Republiku Srpsku, a da će se Srbija naći u totalnoj ekonomskoj i trgovinskoj blokadi.

Od januara do aprila 1993. Milošević i tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić "lomili" su Karadžića. Bez uspjeha: što bi potpisao u Beogradu, odbacio bi na Skupština RS na Palama. Onda bi se opet krenulo u nove runde ubjeđivanja. Savjet bezbjednosti usvojio je 17. aprila 1993. ultimatum – ili potpisivanje Vens–Ovenovog plana do 26. aprila ili dodatne sankcije Srbiji.

Nekoliko dana prije isteka ultimatuma zasjedala je Skupština RS u Bijeljini. "Proveli smo nekoliko mučnih sati ubjeđujući Karadžića i Krajišnika da prihvate mirovni plan", rekao je Ćosić, "i u nedelju (na dan zasjedanja Skupštine RS) u šest sati činilo nam se da smo ih u to uverili. Tek u jedanaest navečer, bilo je jasno da skupština u Bijeljini ide drugim smerom..."

I doista, Skupština je išla drugim smjerom: poslanike nikakve garancije ovog svijeta nisu mogle navesti da prihvate mirovni plan. Jedan poslanik opisao je tada Karadžića: "Bio je ubjeđen da je sve gotovo, da će strane trupe ući u Bosnu i nametnuti svoje rješenje i onda je rekao – bolje da ne potpišemo, bar nećemo ostati zapamćeni kao izdajnici."

Milošević nije odustao: lično je sa Ćosićem, Momirom Bulatovićem (tada predsjednik Crne Gore) i grčkim premijerom Konstantinom Micotakisom potegao na novo zasjedanje Skupštine RS na Palama; naime, nekoliko dana ranije Karadžić je u Atini parafirao Vens–Ovenov plan Micotakisovim perom, ali s tim da ga mora potvrditi Skupština.

Milošević se propisno obrukao u cijeloj ovoj operaciji: em je potpredsjednica RS Biljana Plavšić odbila da se s njim rukuje, em je beogradska delegacija uspjela da pridobije samo dva poslanika iz Semberije. Uostalom, pitanje je da li su i tu dvojicu uvjerili Miloševićevi argumenti ili Arkan koji ih je posjetio nekoliko dana prije.

Iz ovog odmjeravanja snaga Karadžić je izašao kao neosporni pobjednik. Srbiji su sankcije pooštrene, ali nije bilo NATO intervencije. Istovremeno, kako je između bosanskih Hrvata i Muslimana izbio otvoreni rat, procvala je Karadžićeva veza sa Tuđmanom.

Retrospektivno gledajući, 1993. je bila godina Radovana Karadžića: na britanskom nosaču aviona pogađao se sa Tuđmanom i Izetbegovićem oko izlaska na Jadran, sa Fikretom Abdićem, koji je se odmetnuo od Sarajeva i proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna u Cazinskoj krajini, sklopio je savezništvo, a u Srbiji je postao idol najtvrdokornijih nacionalista razočaranih u Miloševićevu "popustljivost". Jedino što je bacalo sjenu na ovaj niz uspjeha bila je trodnevna vojna pobuna u Banjaluci zbog ratnog profiterstva Karadžićevih biznismena, ali je i taj problem rješen hapšenjem ili potkupljivanjem pobunjeničkih vođa.

KLIZANJE NIZBRDO: "Naš cilj je ujedinjenje sa Srbijom", uskliknuo je dr Karadžić i na prvom zasjedanju Skupštine RS 1994. dodijelio Miloševiću orden Republike Srpske sa ogrlicom — najviše odlikovanje RS. U isto vrijeme SAD, Rusija, Velika Britanija i Francuska formirale su Kontakt grupu i dva mjeseca kasnije iznijele svoje mape razgraničenja u BiH u odnosu 49:51 u korist muslimansko-hrvatske federacije koja je tada ustanovljena.

"Mape su ponižavajuće", bila je prva reakcija Karadžića, "i potpuno neprihvatljive jer kidaju teritorijalni kontinuitet i apsolutno ukidaju mogućnost opstanka Srba u BiH." Rekao je još i da se nada kako ga nitko u Srbiji neće prisiljavati da prihvati plan Kontakt grupe. U istom duhu je bio i apel Srpske pravoslavne crkve.

Milošević je ostao gluh. Želio se po svaku cijenu ratosiljati sankcija pa je Karadžiću poručio da Srbi u Srbiji nisu njegovi taoci. A kada su poslanici Skupštine RS odbili plan Kontakt grupe i to još potvrdili na "narodnom" referendumu, Milošević je otvoreno optužio Karadžića i ostale funkcionere RS da životima tuđih sinova žele ostvariti svoje političke ambicije, da pokazuju svirepu bezobzirnost prema interesima RS i SR Jugoslavije, da su ugrozili bezbjednost tada još postojeće Krajine, da su se ogrešili o zakone i vitalne interese srpskog naroda, da su uzurpirali pravo odlučivanja u ime deset milijuna Srba, da su lagali "od Sarajeva do Atine, od Atine do Goražda, od Goražda do najnovijeg referenduma". I tadašnji premijer Srbije Mirko Marjanović dao je svoje viđenje Karadžića i njegovih suradnika: "Nemojte se skrivati iza referenduma... Skoro polovina stanovnika nalazi se kod nas ili na teritoriji muslimansko-hrvatske federacije."

Za Karadžića su nastupili teški trenuci – Srbija je sredinom 1994. zavela sankcije Republici Srpskoj. Dok su se poštovale, u prvih nekoliko mjeseci, udvaranju generalu Mladiću nije bilo kraja: iz Beograda mu je nuđeno "da časno i nepobjeđen na bojnom polju postane srpski De Gol". Citirali su mu i Napoleonovu maksimu "da se bajonetima može sve osim sjedeti na njima". Mladić je uprkos svemu ostao vjeran ekipi sa Pala.

Nakon prvog šoka, Karadžić je krenuo u kontraofanzivu – ujedinjavao je po tko zna koji put Krajinu sa Republikom Srpskom, predstavljao se kao šampion antikomunizma sa Žirinovskim, okupljao dio tadašnje srpske opozicije tvrdeći da je jedina alternativa Miloševićevom režimu... No, izuzev Šešelja i crkvenih velikodostojnika, malo je tko još išao na Pale...

PAD: Mada je bio u ratu i sukobu i sa Miloševićem i sa cijelim svijetom, Karadžić nije popuštao. "Svima njima" početkom 1995. na Skupštini RS jasno je poručio sljedeće: "Ukoliko se ne riješi pitanje RS na način koji mi možemo, da kažem ‘progutati’, koji nas u potpunosti ne zadovoljava, ali koji je prihvatljiv kako za nas tako i za druge dvije strane, mi ćemo na muslimansku snagu odgovoriti defanzivnom ofanzivom po svim njihovim bolnim mjestima, po svim tačkama muslimanske teritorije. Po nevažnim, već po najbolnijim..." Put za Srebrenicu tako je bio trasiran.

Na proljeće 1995. vojni položaj Republike Srpske nije bio sjajan: dok su hrvatske trupe nadirale Livanjskim poljem prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, VRS i Armija BiH krvarile su kod Bihaća i Sarajeva u obostranim ofanzivama i kontraofanzivama. Istovremeno, ne obazirući se ni najmanje na Karadžića, Milošević je započeo pregovore sa Robertom Frejžerom – američkim predstavnikom u Kontakt grupi.

Kada su u maju 1995. Ujedinjene nacije proglasile oko Sarajeva zonu isključenja – teško oružje se moralo povući ili vratiti u skladišta – u obimu od dvadeset kilometara od grada, Karadžić je pored muslimanskih i hrvatskih trupa stekao još jednog neprijatelja: kao odmazdu za granatiranja Sarajeva, NATO avioni su 25. maja 1995, u dva navrata napali srpske vojne položaje u okolini Pala. Iste večeri je sa srpskih položaja na Majevici ispaljeno nekoliko artiljerijskih granata na centar Tuzle. Poginulo je 72, a ranjeno preko 150 ljudi. Onda je NATO ponovo napao – u istim zonama južno od Pala.

U duhu ranije Karadžićeve izjave da će u slučaju zračnih udara pripadnici međunarodnih mirovnih snaga biti tretirani kao neprijatelji, vojska i policija RS započele su lov na osoblje UN-a. Snimci pripadnika UNPROFOR-a vezanih na objektima za koje se pretpostavljalo da mogu biti mete novih napada izazvale su šok u cijelom svijetu. Na prvi pogled, činilo se da je Karadžić pobjedio – NATO je obustavio zračne udare, a taoci su oslobođeni. Ali, samo na prvi pogled. Iz Velike Britanije i Francuske stigle su u Bosnu trupe sa teškim naoružanjem pod nazivom Snage za brzu intervenciju.

Na frontovima je situacija po Republiku Srpsku stajala sve gore i gore. Razvoj događaja natjerao je i Karadžića da obuče maskirnu uniformu. Moguće je da predsjednik Republike Srpske nije planirao napad na Srebrenicu u julu 1995, moguće je i da je riječ isključivo o pomućenom umu Ratka Mladića. No, masakr osam hiljada ljudi u izolovanoj enklavi pod zaštitom UN-a bio je u potpunosti u duhu Karadžićeve najave na početku 1995. da će udariti po "najbolnijim tačkama". Što se s ovim zločinom željelo postići, nije moguće racionalno objasniti.

Nakon sloma Krajine u Oluji u avgustu 1995. Karadžić je neuspješno pokušao smjeniti Mladića isturajući ga kao dežurnog krivca. Međutim, o svojim dogovorima sa Tuđmanovim izaslanicima, nije rekao ni riječ, kao ni zašto VRS ništa nije uradila da spriječi Hrvatsku vojsku u šestomjesečnom pohodu duž Dinare preko Republike Srpske.

No, sve to više i nije bilo važno. Kada je u septembru 1995. minobacačka granata ubila u Titovoj ulici u Sarajevu 38 ljudi, a ranila 83, britanske i francuske Snage za brze intervencije dobile su povod da otvore vatru po srpskim položajima u okolini grada, a NATO da pokrene masovne zračne udare po cijeloj Republici Srpskoj. Istodobno, krenula je i združena ofanziva hrvatskih i muslimanskih trupa i, u okviru nje, ratni zločini, poput onog kada je u Mrkonjić Gradu ubijeno više desetina civila. Gradići u bosanskoj Krajini padali su jedan za drugim: Drvar, Petrovac, Ključ, Krupa na Uni... U jednom trenutku, preko 200.000 srpskih izbjeglica slilo se u Prijedor i Banjaluku. Jedino što je u ovoj situaciji Karadžić učinio bilo je da pozove Arkana i njegove "tigrove" da batinaju i šišaju na ćelavo pripadnike VRS dok su se kretali u zbjegovima sa svojim porodicama.

U oktobru 1995. Radovan Karadžić doživio je totalni politički bankrot. Mir u Dejtonu postignut je 21. novembra 1995. bez njega i mimo njega. BiH je postala Unija sastavljena od dva entiteta u omjeru 49:51 odsto u korist Federacije, a Srbi su na taj način ostali bez najvećeg dijela bosanske Krajine gdje su vjekovima bili nacionalna većina. Ostali su i bez svog dijela Sarajeva koje je baš radi diobe i razarano.

Poslije Dejtona Karadžić se povukao sa mjesta predsejednika Republike Srpske; njegovo mjesto zauzela je potpredsjednica RS Biljana Plavšić. Još nekih pola godine održavao se u politici kao šef SDS-a. Međutim, zbog optužnice pred Haškim sudom za zločine protiv čovječnosti, postao je balast i za Republiku Srpsku i za Srbiju. Sredinom 1996. Karadžić je nestao. Pojavio se dvanaest godina kasnije kao Dragan Dabić.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---