Beogradska operacija >

Etape oslobađanja

Na Groblju oslobodilaca Beograda sahranjen je 961 borac Crvene armije i 2944 pripadnika NOV Jugoslavije

Naši i Rusi sreli su se 11. oktobra 1944. ujutru na levoj obali Morave kod Smederevske Palanke. Naši: jedinice Prve armijske grupe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ); Rusi: Četvrti mehanizovani i 68. streljački korpus Crvene armije iz sastava Trećeg ukrajinskog fronta.

Taj susret je u svakom smislu bio loša vest za nemačku Armijsku grupu Felber čije su jedinice time bile podeljene, zbog čega će tokom narednih 11 dana Beogradske operacije velikim delom i uz mnogo žrtava voditi borbu za ponovno spajanje i odbranu Beograda kao ključne tačke u planiranom povlačenju nemačke Grupe armija E – sve u svemu, oko 300.000 ljudi – iz Grčke ka Austriji. U izvesnom smislu vest je bila još lošija za neznatne snage nemačkih saveznika u odbrani Beograda, "bele" Ruse Ruskog zaštitnog korpusa i Srpskog dobrovoljačkog korpusa.

Jedinicama koje su oslobodile Beograd komandovali su Peko Dapčević (Prva armijska grupa NOVJ) i Danilo Lekić (12. udarni korpus NOVJ) odnosno Vladimir Ivanovič Ždanov (4. mehanizovani korpus Crvene armije) i Nikolaj Nikolajevič Škodunovič (68. streljački korpus Crvene armije).

KOMANDANT PARTIZANSKIH SNAGA: Peko Dapčević

Beogradsku operaciju vojni istoričari dele u tri etape (11–14, 14–18. i 18–22. oktobar 1944) i uglavnom se slažu u oceni da su u prvoj i jednom delu druge jedinice NOVJ-a i Crvene armije slabo sadejstvovale. Jugoslovenski izvori to pripisuju odbijanju Rusa da se pred napad na Beograd načini zajednički plan (vidi okvir) ili, umerenije, da "utvrđivanju detaljnijeg operativno-taktičkog sadejstva sovjetsko komandovanje nije posvetilo dovoljno pažnje, što je imalo štetnih posledica u prvoj etapi operacije".

Do 14. oktobra jedinice NOVJ-a osvojile su dobro utvrđeni Obrenovac i produžile ka Beogradu, do Žarkova i Čukarice. Na desnom krilu, naši i Rusi oslobodili su Topolu i Mladenovac; u noći 13/14. oktobra zauzeli su Avalu, poslednje uporište spoljne odbrane Beograda, i izašli na Banjički vis. Neuspešno je napadano Smederevo, ali je zauzimanje neposrednih prilaza gradu onemogućilo nemačkim snagama iz Požarevca da se uključe u odbranu Beograda.

Druga etapa operacije počinje neposrednim napadom snaga NOVJ-a i Crvene armije tokom popodneva 14. oktobra, onako kako su pristizale jedinice.

Napad je išao u četiri kolone: (1) pravcem Bulevar Revolucije (Kralja Aleksandra) – 27. marta (Kraljice Marije) – Cara Dušana; (2) Banjica – Dedinje – Bulevar oslobođenja (Šumadijska) – Proleterskih brigada (Krunska) – Moše Pijade (Dečanska) – Kalemegdan; (3) Topčider – Vojna bolnica – Maršala Tita (Kralja Milana) – Knez Mihailova – Gornji grad; (4) Banovo brdo – desna obala Save – Železnička stanica – Savsko pristanište.

Prvog dana i tokom noći u žestokim borbama zauzeti su Banjički vis, Dedinje i Topčider; oslobodioci su izašli na Trg Dimitrija Tucovića (Slavija) i "Mostar" ali su zaustavljeni kod utvrđenog bloka zgrada ministarstava u Nemanjinoj ulici i kod Starog dvora; nešto niže zauzete su Sarajevska, Savska i ulica Kneza Miloša. Na desnom krilu zauzet je Veliki Vračar i Železnička stanica Dunav. Nemci su, podržani artiljerijskom vatrom sa Ade Ciganlije i Bežanijske kose, uspešno branili Banovo brdo i Čukaricu.

Pokušaj prodora nemačkih pojačanja iz Požarevca da uđu u Beograd jedva je sprečen; zbog toga su od 15. oktobra, uz povlačenje nekih jedinica iz uličnih borbi u samom Beogradu, vođene teške borbe na liniji Boleč–Vrčin–Zuce–Ripanj.

Do večeri 16. oktobra oslobodioci su stigli do zgrade Narodnog pozorišta i ugla ulica Maršala Tita (Kralja Milana) i Kneza Miloša; 17. oktobra zauzeta je Igumanova palata, sutradan i Narodno pozorište.

Poslednja etapa operacije počinje 18. oktobra, uništavanjem nekoliko hiljada nemačkih vojnika na području oko Avale i Vrčina. U gradu su 19. oktobra zauzete palata Albanija, hotel Moskva, zgrade Uprave grada i Ministarstva saobraćaja i Železnička stanica.

Groblje oslobodilaca Beograda

Preostale nemačke jedinice, sabijene na Kalemegdan i usko područje oko Savskog mosta, počinju povlačenje preko Save u noći između 19. i 20. oktobra. Oko dva sata ujutru zauzeti su Gornji i Donji grad Kalemegdana, a oko osam i most. Sat kasnije naši i Rusi uspevaju da načine mostobran na levoj obali Save; posle neuspelog pokušaja protivnapada kod Zemuna i na Bežanijskoj kosi, Nemci se 22. oktobra ujutru povlače prema Rumi.

Podaci o žrtvama obe strane se razlikuju. Na desetogodišnjicu oslobođenja Beograda (1954) objavljeno je da su nemačke snage imale 16.799 mrtvih i 8739 zarobljenih, prema 1595 mrtvih, 3379 ranjenih i 162 nestala borca NOVJ-a. Što se Rusa tiče, tada je važilo da nam "gubici sovjetskih jedinica nisu poznati". Inače pouzdana, Vojna enciklopedija (1958) govori o oko 15.000 mrtvih i 9000 zarobljenih pripadnika nemačke vojske; Prva armijska grupa NOVJ imala je oko 3000 mrtvih i 4000 ranjenih a Četvrti korpus Crvene armije oko 960 mrtvih.

Na Groblju oslobodilaca Beograda sahranjen je 961 borac Crvene armije i 2944 pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, najvećim delom u zajedničkoj grobnici (2092). U drugim izvorima daju se različiti podaci.

(Izvori: Vojna enciklopedija, 1958; Savo Drljević, Oslobođenje Beograda 1944, Beogradske novine 1954)


 

Uređivanje sećanja

Šta bi bilo da Dmitrij Medvedev nije rešio da u Beograd dođe baš 20. oktobra i na Groblju oslobodilaca Beograda otvori niz proslava 65 godina od završetka Drugog svetskog rata?

Možda bi intenzivno uređivanje spomenika na često bezimene ljude i važne događaje bilo odloženo za neka bolja vremena, kad prođe kriza. Ili bi se o njima, kao i do sada, starala ruska ambasada. Ako i ne donese onu milijardu, Dmitrij Anatoljevič zavređuje hvalu zato što nam je pomogao da uredimo spomenike. Što se uređenja sećanja tiče, tu nam niko ne može pomoći.

Osim u Beogradu, spomenici poginulim crvenoarmejcima postoje u čitavom nizu mesta od bugarske granice do Subotice. U Požarevcu se nalazi memorijalni park u kom su sahranjeni ostaci 441 borca, uključujući i 25 onih koji su u vreme oslobađanja Beograda, 15. oktobra 1944. tu poginuli, sprečavajući prolaz nemačkim jedinicama. U Zaječaru se nalazi grobnica crvenoarmejaca poginulih u Timočkoj krajini, podignuta sredinom šezdesetih godina, kada su u nju sahranjeni ostaci 1266 vojnika i oficira. Veća groblja crvenoarmejaca nalaze se u Vršcu, Zrenjaninu, Somboru i Subotici; na pomenuta četiri sahranjeno je više od hiljadu crvenoarmejaca.

Naselja Kovilovo i Vrbovski na području Beograda dobila su imena po imenima poginulih Rusa. Sovjetski pilot Mihail Kovilov bio je "kum" Kovilovu, a po inženjerijskom kapetanu Viktoru Verbovskom nazvano je selo Vrbovski, u kom se nalazi i spomenik još četvorici poginulih crvenoarmejaca.

UBRZANI RADOVI: Groblje oslobodilaca Beograda i...

...spomenik poginulim ruskim generalima na Avali


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Prvo mi ili bar zajedno

Najzad su bili propali nelojalni i nesaveznički planovi sovjetske komande da se još u ovoj etapi bitke za Beograd Jugoslovenska armija dovede u podređenu ulogu. Sovjetsko komandovanje je pogrešno predviđalo da će naići na slab otpor Nijemaca, pa je tako i planiralo da samo njegove jedinice zauzmu grad, da bi se Sovjetska a ne Jugoslovenska armija pred istorijom afirmirala kao osloboditeljica Beograda.

Kakav je bio dogovor između naše i sovjetske komande vidi se iz depeše Vrhovnog štaba od 5. oktobra 1944. godine. U njoj stoji: "Naša je želja, a i Rusi su toga gledišta, da u Beograd uđu prvo naše jedinice." Ovo isto ponovljeno je i u depeši Vrhovnog komandanta od 13. oktobra u kojoj se kaže: "Kod mene se nalazi oficir za vezu iz štaba Tolbuhina. Dogovorili smo se da naše trupe prve uđu u Beograd, ili barem zajedno." Takav je bio dogovor, a u praksi se, što se tiče sovjetskog komandovanja, radilo sasvim suprotno.

(Generalpotpukovnik Savo Drljević: Oslobođenje Beograda 1944. godine, u: Ratna prošlost Beograda, Beogradske novine 1954)

Spomenik na Avali