---

Portret savremenika – Snežana Malović, ministarka pravde >

Moćna, mlada i kriva za sve

Bilo bi šteta da se neko ko je ipak imao hrabrosti da se upusti u razmontiravanje okoštalog lošeg sistema sudstva i tužilaštva (u svakom smislu) okrivi kao jedini odgovorni. Za sve greške, ne male, osim Snežane Malović, aktuelne ministarke pravde, odgovornost snose mnogi: skupštinska većina, nasleđeni mentalitet političkog uticaja, oportunitet onih koji su se sakrili iza nje mlade i krhke u Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaštva i drugde u društvu

Ministarka pravde Snežana Malović, smještena na drugo mjesto na listi sto najmoćnijih žena u 2009. godini u "Blicu", bit će upamćena po dvije stvari: kao najmlađa ministarka u Vladi Srbije i kao prva trudnica u Vladi Srbije, ustanovio je taj dnevni list. Valjalo bi tome dodati i da je prva žena na mjestu ministarke pravde u Srbiji. U svakom slučaju, poziciju je zadržala i 2010. godine (prvo mjesto je obje godine zauzela Draginja Đurić iz Banke Inteza), a kako će biti ove, 2011. koja se bliži kraju, vidjet ćemo.

Njena zvanična biografija kaže da je rođena u Beogradu 10. septembra 1976. godine. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1999. godine, pa je dvije godine radila kao advokatski pripravnik u kancelariji advokata Milorada Zorića. Nakon toga, 2002. godine položila je pravosudni ispit. U međuvremenu je upisala i postdiplomske studije na beogradskom pravnom fakultetu, "koje planira da završi tek kad opet bude imala vremena za nauku", kako je rekla u jednom intervjuu.

Od 2001. do 2002. godine radila je na poslovima zamjenika sekretara Ministarstva pravde i lokalne samouprave, a od 2002. do 2003. godine bila je, u zvanju više savjetnice u Ministarstvu pravde, šefica kabineta tadašnjeg ministra pravde i lokalne samouprave Vladana Batića. Potom je, u decembru te godine, odlukom Vlade Srbije, imenovana za zamjenika općinskog javnog tužioca u Četvrtom tužilaštvu u Beogradu na period od osam godina, da bi ubrzo – u februaru 2004. godine – po zahtjevu Tužilaštva za ratne zločine Srbije bila imenovana za generalnog sekretara tog Tužilaštva. Tu se zadržala do 2007. godine, kad se opet vratila u Ministarstvo; bila je godinu dana pomoćnica ministra pravde Dušana Petrovića, a potom i državna sekretarka tog ministarstva.

Nakon izbora 2008. godine, u julu, Vlada Srbije ju je imenovala za ministarku pravde, nestranačku ličnost koja je – kao što se iz biografije i vidi – ipak sve vrijeme bliska demokratskim političkim idejama i bloku demokratskih partija u zemlji i u parlamentu.

U službenoj biografiji stoji i to da je radila više projekata iz oblasti pravosuđa; da je bila članica radnih grupa za izradu različitih propisa (čak i kao ministarka, što joj neki iz stručne javnosti zamjeraju); sudjelovala je na mnogim seminarima i međunarodnim konferencijama o međunarodnom humanitarnom pravu, ratnim zločinima u regiji, borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala i o državnoj upravi.

Službenoj biografiji valja dodati i to da je nedavno, odlukom Vlade Srbije, imenovana za koordinatoricu institucija koje provode borbu protiv korupcije, nakon čega je izjavila da neće biti "nedodirljivih".

ZASLUGE I KRITIKE: U tu bi "ladicu" valjalo staviti i njen angažman na izradi i usvajanju Zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelima, čemu je dala lični obol, radeći puno na talijanskim iskustvima, a poznato je da je talijanski model postao uzor za mnoge demokratske države u svijetu. Taj je zakon usvojen, uspješno se primjenjuje, imovina se oduzima naveliko (iako ne sasvim bez raznih nedoumica, jer se nerijetko to radi u samom početku istrage). Tu imamo – kao i u svemu ostalome – problem: činjenicu da se neki visoki dužnosnici, ne samo pravosuđa, rukama i nogama bore da baš oni sjednu u oduzeti džip ili neki luksuzni automobil oduzet kriminalcima, ali to je predmet neke druge priče, a ne ove o ministarki Malović.

Oni koji su sa Snežanom Malović surađivali proteklih godina imaju samo riječi hvale: ambiciozna, uporna, dosljedna, lišena straha, iako kod kuće ima dvoje male dječice koji svakako pate zbog njenih ministarskih obaveza i prijetnji koje povremeno stižu. Novinari također nemaju primjedbi kakvih imaju na neke druge ministre, u principu je otvorena za razgovor, većini medija spremna je dati intervju (jedino "Vreme" čeka, eto, već treću godinu da se okonča reforma pravosuđa, pa da ispuni obećanje), ne svađa se s njima i ne demantira laži koje se povremeno pojave. Tako niti riječ nije rekla kad je u javnost, u nekim medijima, puštena priča da joj je netko fonetski napisao kako da pročita engleski tekst saopćenja o izručenju Ratka Mladića ("Ingliš, Sneki!"); ministarka govori engleski i njemački sasvim solidno, kažu oni koji su prisustvovali njenim sastancima sa strancima.

Manje hvale imaju oni koje pogađa reforma pravosuđa, u prvom redu neizabrani sudije i tužioci, iako – što je prilično čudno s obzirom na njihovu situaciju koja se razvlači kao trakavica – većina njih o ministarki i dalje govori biranim riječima. Jest, neki joj zamjeraju nedovoljno radno iskustvo u praktičnom radu sudova i tužilaštava, kao i činjenicu da reformu koja traje i ne zna se kad će biti dovršena uporno brani i ne priznaje greške koje su evidentne i koje je jasno primijetila i Evropska unija u pismima koja su bila upućena i iz Evropske komisije, kao i iz sudijskih i tužilačkih međunarodnih udruženja, koja su i Ministarstvo i Visoki savjet sudstva krili kao zmija noge.

"Svaka priča o tome da je bilo politizacije u ovom procesu (izbora sudija) nije tačna... Ukoliko imamo ispolitizovano sudstvo, nećemo imati ni valjanu državu", izjavila je ministarka Malović u decembru 2009. godine, nakon što je objavljena lista izabranih sudija; stotine njih koje su nakon toga ostale "ispod crte", žalile su se Ustavnom sudu, da bi potom sve bilo vraćeno pred Visoki savjet sudstva, koji je dosad odlučio o tek manjem dijelu prigovora. Kasnije je i ministarka Malović precizirala da su na sastancima s predstavnicima EU dobili "dobronamerne sugestije koje se u najvećoj meri odnose na obrazloženja neizabranim kandidatima, kao i na veću transparentnost postupka", ali do dana današnjeg te "dobronamjerne sugestije" nisu provedene u djelo.

PROBLEMI: Reforma pravosuđa, posebno sudstva, inače, po njenim riječima, mora se provesti u skladu sa evropskim standardima "kako bi se građanima Srbije obezbedio bolji i brži pristup pravdi, vratilo poverenje građana u pravosuđe, obezbedio otvoreniji rad pravosuđa i sprečila korupcija" (februar 2002). Danas, gotovo dvije godine od početka reforme, nismo se daleko pomakli: građani nemaju bolji pristup pravdi (sudeći po novousvojenim zakonima o izvršenju i parničnom postupku, neće ga niti imati), povjerenja imaju još manje, preispitivanje reizbora sudija s kraja 2009. godine nije ni blizu kraja (a već se bliži vrijeme da se preispita rad tad imenovanih novih sudija na vrijeme od tri godine), predsjednici sudova u cijeloj Srbiji – s izuzetkom Zeusa na sudskom Olimpu Nate Mesarović, predsjednice Vrhovnog kasacionog suda i Visokog savjeta pravosuđa – svi do jednoga, u v.d. stanju su, usprkos jasnim rokovima koji su odavno protekli... Da ne govorimo o tome da je do danas pravosuđe trebalo preuzeti i svoj vlastiti budžet (to ga sljeduje kao treći stub vlasti: izvršna, zakonodavna i sudska), kao i o tome da donosimo novi zakon o krivičnom postupku koji predviđa tužilačku istragu, a da sami tužioci govore da ih je premalo, da nije dovoljno učinjeno na njihovoj edukaciji u tom smislu (i još više: ostalih organa koji to moraju stručno pratiti), kao i to da i danas u tužilaštvu vlada princip subordinacije, da je tužilaštvo podložno političkim utjecajima i da reforma tužilaštvo doživljava tek kao državni organ, a ne samostalnu instituciju.

Ministarka Malović svakako, kad je sve to već općepoznata situacija i notorna činjenica, neće biti upamćena samo kao najmlađa ministarka i svojevremeno prva trudnica u Vladi Srbije. Mnogo više će njenu buduću karijeru, ma u kojem pravcu ona išla, pratiti eksperiment in vivo reforme pravosuđa Srbije. Ona je u to – valjda upravo zbog mladosti i hrabrosti – ušla kao grlom u jagode, preuzimajući na sebe silne udarce, čak i onaj vjerojatno najžešći kad je Nata Mesarović sve neizabrane proglasila nedostojnima, pijancima, makroima i kriminalcima i još koječime; poslije se ispostavilo da to baš i nije tako, ali bilo je kasno i mi i danas gledamo agoniju i izabranih i neizabranih sudija i tužilaca i našu, jer sve to mi plaćamo – i ne zna se dokle ćemo. Ministarka je imala argumente: dugo trajanje postupaka, nerad, nestručnost kod mnogih, ali čini se da sve to baš nije odvagano kako treba pred Visokim savjetom sudstva u kojem je ona članica po funkciji (kao i sudija Mesarović, predsjednik Odbora za pravosuđe Skupštine Srbije Boško Ristić, te predstavnici pravnih fakulteta i advokature). Ispostavilo se da su reizabrani neki koji su evidentno nestručni, koji su sudjelovali u izbornim krađama u Miloševićevom režimu, a nisu neki koji su trebali biti izabrani da su se cijenili njihovi radni rezultati.

Čuvari zakonitosti u državi Srbiji morali su voditi računa, pa i ministarka, o još jednom (teško samo) detalju: o potpuno legalnom sastavu Visokog savjeta sudstva. Otpočetka nije bilo tako. Najprije su radili bez predstavnika pravnih fakulteta, potom je nelegalno izabran predstavnik advokature (na Upravnom odboru Komore, umjesto u Skupštini), a kad je konačno ove godine izabran stalni sastav, ispostavilo se da je predstavnik pravnih fakulteta u sukobu interesa (odlukom Agencije za borbu protiv korupcije), na što Visoki savjet nije niti trepnuo, te da im je prije tek koji dan jedan sudija-član – Blagoje Jakšić – uhapšen zbog navodnog krivičnog djela počinjenog prije 13 godina na Kosovu. Slučajno ili ne, isti taj sudija Jakšić imao je najveći broj prihvaćenih prigovora nereizabranih sudija, čiji su predmeti završili pred Visokim savjetom sudstva.

Upućeni u zbivanja u srpskom pravosuđu priznat će da je u cijelom tom procesu (ili pokušaju) reforme bilo pritisaka i podmetanja; neće to sporiti niti ministarka Malović: samo ona zna s čime i s kime se sve susretala proteklih godina u svojoj vrućoj fotelji. Jasno je da nema ni savršene države, niti savršenog sudstva, ali svi promašaji se pripisuju njoj: čak i Nate Mesarović nema više u javnosti, a bilo je nje onoliko, u obliku "slona u staklarskoj radnji".

APSURDI I BUDUĆNOST: Ima u biografiji Snežane Malović još jedan detalj, prilično apsurdan. Naime, kad su ju imenovali za ministarku, javili su se neki mediji s ovime: "Šta povezuje suđenje vođi četničkog pokreta Dragoljubu Draži Mihailoviću i izručenje Hagu bivšeg predsednika RS Radovana Karadžića? Familija Malović! Naime, istražni sudija na suđenju Čiča Draži, čovek koji mu je faktički presudio, bio je Josif Malović. Istorijska koincidencija, ironija sudbine šta li, tek život je to tako uredio da unuk Josifa Malovića bude suprug ministarke pravde Snežane Malović, koja će po funkciji koju obavlja staviti potpis na izručenje Radovana Karadžića Hagu!"

Spomenuti Josif Malović je, naime, bio istražni sudija u "slučaju Mihailović". Ironija je da s njim tazbinski povezana današnja ministarka Malović u svom kabinetu, kao najbližeg suradnika, ima Slobodana Homena, otporaša i advokata, danas državnog sekretara Ministarstva, koji je mnogo svog vremena posvetio traženju navodne grobnice Dražine, pa se u ironičnoj javnosti, nakon što je počeo cirkus s četničkom arheologijom na Adi Ciganliji, pojavio i džingl: "Iskopaće tebe Homen".

Ministarku Malović pratit će, najvjerojatnije, reforma pravosuđa – kad joj dođe kraj – u budućoj karijeri. Jednako kao što ju sve vrijeme prati i afera s dnevnicama u Republičkoj izbornoj komisiji. Naime, bilo je zakonito da ih prima kao državna sekretarka Ministarstva pravde (nakaradni propisi, ali eto), ali nije kad je postala i ministarka. Kad je afera izbila, primljeni novac je vratila u budžet, za razliku od Sonje Brkić, novosadske sudije od povjerenja tadašnje vlasti i tadašnjeg visokog savjeta sudstva (reizabrana je), koja je propis stavila iznad morala. Svejedno, i danas taj teret nosi jedino ministarka Malović.

U jedinom intervjuu kojega je, kao ministarka, u aprilu 2009. godine dala našem listu, obećala je građanima "nezavisno, samostalno i nepristrasno" pravosuđe. Po svemu dosad viđenom to je obećanje daleko od ispunjenoga, a teško je da će – uz sve nasljeđe prošlosti koje ju je zateklo na funkciji – i biti ispunjeno u dogledno vrijeme.

Bilo bi, međutim, šteta da se nekoga tko je ipak imao hrabrosti da se upusti u razmontiravanje okoštalog lošeg sistema sudstva i tužilaštva (u svakom smislu) okrivi kao jedinog odgovornog. Za sve greške, ne male, osim Snežane Malović, aktualne ministarke pravde, odgovornost snose mnogi: skupštinska većina, naslijeđeni mentalitet političkog utjecaja, oportunitet onih koji su se sakrili iza nje mlade i krhke u Visokom savjetu sudstva i Državnom vijeću tužilaštva i drugdje u društvu.

Ako nešto od problema – a oni su prilično veliki – do narednih parlamentarnih izbora uspije riješiti, mogla bi ministarka Malović srušiti, bar dijelom, predrasudu da je premlada i previše bez iskustva. Ako se to ne dogodi, ionako će ona (uz građane) podnijeti najveći teret promašaja zvanog reforma pravosuđa, što će biti posve nepravedno, jer svi oni koji su u cijeloj stvari bili uz nju neće imati nikakve posljedice po svoje (nekad i sumnjive) karijere, već će sav teret prebaciti na njenu mladu biografiju.

A nama će s njom ili bez nje biti isto i valjalo bi misliti o tome.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---