Točno u ponoć neki ovdašnji radijski urednik ili džokej inteligentno pušta Round About Midnight, verziju Dextera Gordona.

Kakvo ime, sričem ga na slogove: "Deks-ter Gor-don". Kako bi naš pokojni Smoje rekao: "Puna su ti usta."

"Deks-ter Gor-don", ponavljam u poluglasu.

Upravo to, taj zvuk je razlog zašto je Amerika izmišljena. Ne zbog nje same, nego – zapanjeno nad otkrićem do kojeg je toliko dugo trebalo da se stigne – zbog nas. Poslije onoga rata, kad su stigla prvi put, preko Glasa Amerike i Vilisa Konovera, u imenima je bio isti san koji su sanjala druga imena – draga, naša, ne znam da li i zapamćena u kulturi bez pamćenja – Bubiša Simić, Darko Kraljić, Bora Roković, Prohaska, Boško i drugi. Imena čiji se eho prenio sve do moje generacije, eho u njima koji je jasan kao i prvoga dana: on je i sada zvuk oslobađanja, zvuk obećanja kakvo ništa drugo nije ponudilo. I, važnije, kakvo čak ni poslije, ni danas, ništa nije moglo srušiti. To je bio i zvuk mogućnosti bijega, a na njega se kod i nas i na cijelom kontinentu nije moglo ne odazvati: ne od takozvane realnosti, kako će pomisliti površni, nije to "eskapizam"; to je bio bijeg – od historije. Od Evrope.

Ovih je godina, u meni pak, i ona, Evropa i njeno najbolje, u neočekivanoj koncilijantnoj gesti kulturnog i ličnog pamćenja, svojom ljepotom stala i pomirila se s imenima i svijetom s kojima je tako dugo bila u sukobu. Pa onda izgovaram i njene, (pozitivnom?) diskriminacijom birane pojmove, slušam njihov zvuk i pridružujem njihovu muziku onoj Novoga Svijeta.

Najgracioznija od svih, naravno, imena su ranih talijanskih slikara – laka kao anđeosko pero, bistra kao Petrarkina potočna voda: Tiepolo. Cimabue. Giotto. Massaccio. Tizian. Raffaello Sanzio... Ili veličanstveno, kao melodija mramora, gdje je i nematerijalno i najčvršće sljubljeno u jedno – Michelangelo Buonarotti.

Nije tu sve samo do imanentne melodije jezika. Kompozitori, zvone im drugačije – njihova imena zvuče prisno, nasmijano, kao miris radnje lokalnog brkatog brijača. I pjevaju – kako drugačije? – kao i muzika im: Bellini. Mascagni. Puccini. Leoncavallo. Galopiraju kao njihove uvertire (i doslovno – kao u Vilhelmu Telu), ili teku blago, fluidno kao lirični pasaži i intermeca (najljepši iz Cavallerie Rusticane).

Stavljam uz njih posljednji tajni sastojak, bez kojeg nijedna naša kulturna priča ne bi bila puna. Rusi.

Protagonisti Revolucije i Prve zemlje socijalizma, u demonskoj sinergiji slavenske, židovske, armenske, gruzijske onomastike, zvuče i dalje tajnovito, mistično poput ruske noći. I prijeteće, kao ledeni vjetar, čak i nakon toliko vremena, i nakon svega: Molotov, Kaganovič, Berija, Maljenkov, Jenukidze, Mikojan.

Oficiri pak, junaci ratova, još pokrenu davne dječačke srsi, od jednog nikad sasvim izbrisanog, bit će historijskog uzbuđenja, koje se razmaše kao bura i začekića u nama, odraslima u naročitom dobu i njegovim pričama – a preko priča, opet, generacije očeva odraslih u strašno vrijeme prije i oko Loma i onog traumatskog "Ne", tu gdje još uvijek upravo religiozno zvone imena maršala i generala armija: Buđoni, Žukov, Semjon Timošenko, Klim Vorošilov! Umjetnici, hudožestveniki, znanstvenici i intelektualci, naprotiv – široko, dramatski pompozno i tolstojski otmjeno: Roždestvenski, Rostropovič, Pliseckaja, Tigran Petrosjan.

Danilo Kiš u Homo Poeticusu piše o grubim suglasnicima, o prokletstvu neizgovorljivosti naših imena s glasom "k", van kruga gdje je dobacivala K und K: Krleža, Kafka, Koš i Kiš ("kr-kr", kako veli on sam). Umjesto njih, danas drugi k-ovi: Kerum i Kosor, Kuljiš i Kuliš. Karadžić i Krstić.

Razvio sam, ovdje gdje sam, igru imena i zvukova do savršenstva. Ponavljam ih, mumljam, mantram, izgovaram u sebi i naglas, razgovjetno. Lista, promjenjiva, kojom bajam, brani me od ovih koja ne želim čuti, što gade banalnostima i dosadom, i agresivno; imena kukasta i tvrda, kao plafon usta o koji udaraju i grebu ružni, kotrljajući palatali.

Ili, da se ne šalimo, čuva me i od ovih drugačije oblikovanih u govornom aparatu i u svijesti. Mekših možda, ali zato na drugi način enervantnih, također neherojskih u vremenu bez heroja, šta god rekao Breht: čitava je to abeceda, zapadni alfabet, od A do Z – od Asanž do Zakerberg.

Đorđe Matić