Kultura pamćenja >

Sofi i Srđan, bele ruže budućnosti

Srpskoj tradiciji poslednje decenije dvadesetog veka pripadaju i Ratko Mladić i Srđan Aleksić. Odlikovavši Srđana Aleksića istovremeno sa Akcionim timom za lociranje i hapšenje haških begunaca, Boris Tadić je pokazao koju tradiciju Srbija treba da bira

Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, nije ni simbolički ni u bilo kojem drugom smislu mogao bolje i adekvatnije obilježiti posljednji Dan državnosti unutar svog aktuelnog predsjedničkog mandata, nego učinivši upravo ono što je i učinio: odlikujući Srđana Aleksića (posthumno) te Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (Novak Đoković i svi ostali odlikovani u ovom su slučaju, ipak, u drugom planu).

Citirana je već na ovom mjestu ona lapidarna i brutalno istinita dijagnoza Borisa Budena: "Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa, osim gubitaka. Nijednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika." Bilo bi ovdje ipak mjesta za fusnotu. Srđan Aleksić je heroj. Koliko god pojedinim simplifikatorima bile drage analogije između Miloševićeve Srbije i Trećeg Rajha, one nisu ispravne i precizne. To, međutim, ne znači da upravo baština Srđana Aleksića nije ključna i najvažnija baština na kojoj današnja Srbija (i ne samo Srbija) treba temeljiti svoju budućnost, na način na koji je Njemačka, u jednom trenutku, odlučila da svoju budućnost temelji na baštini Sofi Šol. Ako čuvenu Habermasovu tezu o "izboru tradicije" parafraziramo i primijenimo isključivo na epohu Drugog svjetskog rata, možemo kazati da njemačkoj tradiciji pripadaju i Adolf Hitler i Sofi Šol, a da je Njemačka u jednom trenutku za svoju tradiciju izabrala ono što simbolizira Sofi Šol. Djevojka koja je bila članica tajnog protunacističkog nenasilnog pokreta otpora Bijela ruža (Die Weisse Rose), pogubljena je nepuna tri mjeseca prije svog dvadeset i drugog rođendana (bio je 22. februar 1943. godine). Sofi, njen brat Hans i nekoliko njihovih drugova iz udruženja Bijela ruža dijelili su letke kojima pozivaju Nijemce na pasivni otpor nacistima. Nakon što su uhapšeni, njoj je ponuđen izbor koji njen brat nije imao: ako se javno pokaje, nacisti je neće pogubiti. Sofi Šol je odbila da se javno pokaje i ubili su je. U vrijeme kad su zločini činjeni ili sa masovnim odobravanjem ili sa, u najmanju ruku, prešutnim konsenzusom, Sofi Šol je pokazala da izbor ipak postoji. Ona je platila cijenu za svoj izbor, cijenu koju milioni strašljivaca i oportunista nikad ne bi bili spremni platiti, ali upravo zahvaljujući njenom izboru, potomci strašljivaca i oportunista, kao i potomci zločinaca uostalom, mogli su utemeljiti Njemačku u svemu različitu od one Hitlerove.

Srpskoj tradiciji posljednje decenije dvadesetog vijeka pripadaju i Ratko Mladić i Srđan Aleksić. Odlikovavši Srđana Aleksića istovremeno sa Akcionim timom za lociranje i hapšenje haških bjegunaca, Boris Tadić je pokazao koju tradiciju Srbija treba da bira. Ipak, vijest o ordenu za Srđana Aleksića nije svugdje dočekana sa odobravanjem. Za neke, poput pojedinih sarajevskih portaldžijskih umnika i moralnih vertikala, orden je stigao prekasno, za neke pak, poput Žarka Koraća – prerano ("Medalja Srđanu Aleksiću je trebalo da se dodeli onda kada Srbija većinski bude smatrala da on zaista jeste heroj. Nisam sasvim siguran da većinska Srbija danas misli da je to bio herojski čin", izjavio je Korać za Radio Slobodna Evropa). Upravo je u svjetlu takvih kritika značajno istaknuti kako su istovremeno odlikovani Srđan Aleksić i Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (prije svih, naravno, Radovana Karadžića i Ratka Mladića). Sa Mladićem na slobodi, Tadić ne bi imao moralno pravo odlikovati Srđana Aleksića. Taj čin ima smisla tek sad, na prvi Dan državnosti Srbije nakon Mladićevog hapšenja.

Ime Sofi Šol nije ni u Njemačkoj bilo opštepoznato sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bilo je, dakle, prošlo već trideset godina od njene smrti. U ostatku svijeta, ono nije postalo opštepoznato ni do danas, makar je film iz 2005. godine to donekle promijenio. Ipak, Klajv Džejms dobro primjećuje da je Sofi Šol mnogo manje poznata od Ane Frank, a da bi svijet bio mnogo bolje mjesto da su odmah nakon Drugog svjetskog rata lik i djelo Sofi Šol postali primjer i uzor za pamćenje na cijeloj planeti. Ako postoji zalog ikakve normalne budućnosti na krvavim ostacima Jugoslavije, on je u baštini Srđana Aleksića, u tome da ona bude i ostane primjer i uzor. Sofi Šol je smaknuta u zimu 1943. godine, Srđan Aleksić je ubijen u zimu 1993, tačno pedeset godina kasnije. Danas je u Njemačkoj mnogo škola te još više ulica i trgova koji nose ime Sofi Šol. U Novom Sadu, Pančevu i Sarajevu, ulice i prolazi nose ime Srđana Aleksića, kao i kompleks sportskih terena u njegovom rodnom Trebinju te jedna bosanskohercegovačka novinarska nagrada. Priča o Srđanu Aleksiću bila je i nadahnuće za film Srdana Golubovića Krugovi. Devetnaest godina je prošlo od herojskog čina Srđana Aleksića i od njegove smrti. Nemoguće je proreći kakva budućnost stoji pred širim zavičajem Srđana Aleksića, ali u jednu stvar nema sumnje: mjera poštovanja i dostojno čuvane uspomene na Srđana Aleksića, mjera je civilizacijskog nivoa i kvaliteta te budućnosti.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---