Oslobođenje hrvatskih generala >

Gde se izgubio osećaj za pravdu

Haški tribunal je u Hrvatskoj, kao nikad dosad, postao oličenje pravednosti i nezavisnosti, žrtve "Oluje" i prognane hrvatske Srbe niko nije pominjao, kao ni činjenicu da je žalbeno veće oslobađajuću presudu doneo tesnom većinom

Tri dana nakon što je oslobađajuća presuda za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, lanjskog aprila osuđenih na 24 odnosno 18 godina zbog zločina za vrijeme i nakon vojno-policijske akcije "Oluja", uzbunila regiju, beogradska "Politika" objavila je tekst predsjednika žalbenog vijeća Haškog tribunala Teodora Merona, ranije napisan povodom konferencije "Nasleđe MKSJ u bivšoj Jugoslaviji", zakazanoj za 22. novembar u Beogradu.

U autorskom tekstu Meron kaže da je "uloga suda kao nepristrasnog presuditelja o činjenicama pomogla da se utvrdi neutralniji opis sukoba", kao i to da činjenica da su sud u različitim trenucima kritizirali širom bivše Jugoslavije za njega predstavlja "potvrdu da je njihov rad pravičan i da nije politički motivisan".

Upravo suprotan učinak imala je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima: teško da misao o političkom uglu cijele stvari nije pala na pamet većini građana regije, pa čak i onima u Hrvatskoj; o tome dovoljno govori iznenađenje, koje je rezultiralo euforijom na ulicama hrvatskih gradova.

EUFORIJA I KRAJ RATA: Gotovo svuda gdje su bile kamere i mikrofoni elektronskih medija tog petka, 16. novembra, obični građani su izgovarali rečenicu: "Danas je završio rat." Kompletan državni vrh je promptno pozdravio presudu, te u Den Hag odmah poslao državni avion s visokim izaslanstvom (ministar obrane i ministar branitelja), kojem se pridružila i supruga generala Gotovine; Markačeva je već bila tamo, u sudnici je saslušala presudu.

Avion je na zagrebačkom Plesu najprije pozdravljen mlazovima vode iz vatrogasnih vozila, voditelj emisije na Hrvatskoj televiziji mucao je patetično o slijetanju na hrvatsko tlo, pa o tome da je general Gotovina, eto, nakon sedam uzničkih godina stavio svoju nogu na svetu hrvatsku zemlju, bilo je tu kulturno-umjetničkih društava, visokih i manje visokih gostiju, zastava...

U Zagrebu, na centralnom Trgu bana Josipa Jelačića okupilo se, po procjeni policije, više od sto hiljada ljudi. Uoči dolaska kolone vozila i dvojice generala iz razglasa su se začule "Čavoglave" Marka Perkovića Tompsona, masa je skandirala "U boj, u boj za narod svoj", u prvom planu je – uz ratne zastave – bio transparent "Ante, hvala ti za kraljevski grad Jajce", bilo je tu suza i osmijeha i svega što priliči svečarskoj atmosferi. Narednih dana neki su ocijenili da je iskra bila dovoljna da situacija postane zapaljiva, a onda je uslijedio hladan tuš: Gotovina se obratio okupljenima pozvavši ih da se okrenu budućnosti, zahvalivši pritom na pomoći predsjedniku, hrvatskoj vladi i premijeru (svi su "popili" zvižduke), kao i hrvatskoj ambasadi u Den Hagu koja mu je svih godina dok je bio u Sheveningenu bila od velike pomoći.

Što je Čermak rekao, više nije bilo važno.

Slijedila je misa u zagrebačkoj Katedrali, koju je služio lično zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, nakon što je generale dočekao na crvenom tepihu prostrtom ispred Katedrale. A unutra, za vrijeme mise, kao da je politički miting: zastave, čak se i onaj transparent sa "kraljevskim gradom Jajcem" na neko vrijeme vidio tamo, pa i pljesak nakon mise... Ukratko, nikad viđeno, bar ne u mirnodopskom vremenu.

Ritualno su političari (predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i ministarka vanjskih poslova Vesna Pusić) spomenuli i to da je zločina nakon "Oluje" bilo i da oni moraju biti procesuirani, ali to kao da nitko nije čuo. Mediji su širili tezu da je Domovinski rat, kao i operacija "Oluja", napokon i pravno posve čist i napokon rasterećen teškog bremena "zajedničkog zločinačkog poduhvata".

Haški tribunal je, kao nikad dotad, bio oličenje pravednosti i nezavisnosti, žrtve "Oluje" i prognane hrvatske Srbe nitko nije spominjao, kao ni činjenicu da je žalbeno vijeće oslobađajuću presudu – to je samo ovlaš spomenuto – donio tijesnom većinom, tri suca su bila za oslobađanje, dvojica su bila protiv i izdvojili su mišljenje.

PRVA I DRUGA PRESUDA: Prvostepena presuda iz aprila 2011. godine temeljila se na jedinstvenom mišljenju troje sudija da je postojao zajednički zločinački poduhvat. Stav su utemeljili na četiri elementa: na Brionskim transkriptima uoči akcije "Oluja" 1995. godine, kad se državni vrh sa generalima dogovarao o operacijama i o protjerivanju srpskog stanovništva, na tezi iz optužnice o prekomjernom granatiranju četiri grada (Knin, Gračac, Obrovac, Benkovac), na činjenici progona srpskog stanovništva (dogovorenom na sastanku na Brionima), kao i na tome što je odmah potom uslijedilo donošenje propisa diskriminirajućih po izbjegle (su)građane srpske nacionalnosti, što je novi termin u hrvatskom političkom govoru, naglašavan u danu povratka hrvatskih generala iz Den Haga.

Drugostepeno, žalbeno vijeće svoju je odluku baziralo uglavnom na drugoj točci – prekomjernom granatiranju – ne prihvativši standard, prvi puta uveden u prvostepenoj presudi protiv Gotovine i Markača, o tome da je "prekomjerno" ono što je izvan 200 metara od vojnog cilja. Knin je tu posebno bio apostrofiran – zbog Knina je Haško tužilaštvo godinama tražilo stanovite "topničke dnevnike", što je Hrvatska na kraju izbjegla dostaviti, tvrdeći da oni ne postoje, pa da su izgubljeni i svakakvih je izgovora tu još bilo – iako je upravo u Kninu "doktrina 200 metara" teško primjenjiva. Naime, Knin je bio jedna od najvećih vojnih utvrda u bivšoj zajedničkoj državi, sa dvije povelike kasarne i vojna poligona, tako da je teško izmjeriti mnogo civilnih objekata koji su udaljeni više od 200 metara od neke vojne "točke".

Kako god, žalbeno je vijeće (sa tri prema dva) svoju oslobađajuću odluku baziralo upravo na toj drugoj, spornoj točci, praktično odbacivši cijelu zaokruženu priču o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, koji je na kraju rezultirao egzodusom hrvatskih Srba i uništavanjem i/ili otimačinom njihove imovine.

Potom su razmatrali i zapovjednu odgovornost dvojice generala – ona nije u prvostepenom postupku posebno dokazivana, jer ju obuhvaća zajednički zločinački poduhvat – ali su, opet sa istim rezultatom, zaključili da ni zapovjedne odgovornosti za sve one zločine koji su se dogodili nema, te da generale treba pustiti na slobodu kao nevine.

DRUGAČIJE MIŠLJENJE: Dvojica sudaca sa izdvojenim mišljenjem tvrdili su pak nešto sasvim drugačije. Sudac Fausto Pokar, neuobičajenim rječnikom za bilo koje djelitelje pravde, presudu je nazvao "grotesknom" i "protivnom bilo kakvom osjećaju za pravdu", obrušavajući se posebno na osporavanje zajedničkog zločinačkog pokreta, koji je – po njemu, dokazan u prvostepenom postupku i presudi. On podsjeća i na izjave Franje Tuđmana (koji je optužnicom, zajedno sa pokojnim Gojkom Šuškom, ministrom obrane i ostalim sudionicima Brionskog sastanka, imenovan kao dio zajedničkog zločinačkog poduhvata) prije i nakon "Oluje" o Srbima ("kancer koji se širi i razjeda hrvatsko nacionalno biće", "Hrvati svoji na svome" – rečenica koja egzistira od početka devedesetih), te se pita što stoji iza osporavanja zajedničkog zločinačkog poduhvata, umjesto da se pita koji je Gotovinin i Markačev doprinos istom.

I sudac Karmel Adžius mišljenje trojice kolega vidi kao "konfuzno i ekstremno problematično" i slaže se s izdvojenim mišljenjem Fausta Pokara.

Kako god, po nalazu žalbenog vijeća, prvostepena presuda je pogrešna: artiljerija Hrvatske vojske nije djelovala protuzakonito u napadima na četiri grada, nije bilo niti zajedničkog zločinačkog poduhvata, pa se i egzodus Srba ne može kvalificirati kao deportacija, odnosno protjerivanje hrvatskih Srba.

S druge strane, žalbeno vijeće – za razliku od prvostepenog – nije našlo niti to da raspoloživi dokazi upućuju na zapovjednu odgovornost: nisu našli bilo kakav propust generala Gotovine koji bi doveo do krivične odgovornosti – u pomaganju i podržavanju zločina, ili komandne odgovornosti – a jednako tako i generala Markača, koji nije spriječio niti kaznio zločine, budući da je i u prvostepenoj presudi utvrđeno da on "nije dao značajan doprinos relevantnim zločinima, niti da je imao efektivnu kontrolu nad specijalnom policijom".

Među rijetkim razumnim glasovima u Hrvatskoj nakon objavljivanja drugostepene presude bili su, i sami haški branitelji, advokati Anto Nobilo i Čedo Prodanović, obojica tužioci prije nego što ih je vlast Franje Tuđmana početkom devedesetih godina prošloga vijeka izbacila iz pravosuđa. Obojica se danas slažu u ocjeni da je drugostepena presuda Haškog tribunala rezultat loše optužnice, ma koliko se danas Karla del Ponte čudila krajnjem rezultatu. Konkretno, Nobilo kaže da je riječ o najvećem debaklu u povijesti sudovanja počiniocima ratnih zločina, dok Prodanović kaže da je optužnica napravljena – šlampavo. "Ovo je treći puta da je žalbeno vijeće donijelo oslobađajuću presudu, ali nikad to nije bilo ovako drastično", kaže on, dodajući da je Haško tužilaštvo "zaboravilo" dokazivati zapovjednu odgovornost dvojice hrvatskih generala. "Tužilaštvo je igralo va bank, možda ne svjesno, ali svakako šlampavo", kaže Prodanović, uvodeći u cijelu priču i jedan drugi ugao: Teodor Meron je iznikao iz anglosaksonskog prava, iz Amerike, u kojoj suci nisu spremni "pokrivati" greške tužilaca, oni se zaista doživljavaju kao protivnici i razdvojene stranke u krivičnom postupku.

Valja reći: dvojica sudaca sa izdvojenim mišljenjem evropskog su porijekla.

Teorije zavjere nama na "ovim prostorima", inače, nikad nisu bile strane, pa tako valja i ove koje se posljednjih dana valjaju u Hrvatskoj i Srbiji razumjeti. Neke, poput one o utjecaju SAD na oslobađajuću presudu, čak imaju više argumenata nego neke druge: zna se da su upravo SAD zaustavile ulazak združenih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih snaga u Banja Luku (pritom se nitko ne pita što je u svemu značio Fikret Abdić, koji je i za srpsku i za hrvatsku stranu bio ratni partner), kao što danas u nekoj svojoj izjavi sam Gotovina priznaje da je o operaciji "Oluja" vrlo detaljno razgovarao i planirao sa pomoćnikom direktora CIA.

KONAČNO (NE)RJEŠENJE: Kad sve to stavimo na stranu, konačan rezultat ove presude je činjenica da nitko iz Hrvatske nije u Haškom tribunalu osuđen za bilo koji zločin počinjen tokom rata; ne računaju se tu generali i ostali iz Hrvatskog vijeća obrane, koje je u ratu u Bosni i Hercegovini praktično bilo dijelom legitimnih hrvatskih snaga, ali ne i nakon što je Haški tribunal počeo sa radom; tada su ih se hrvatske vlasti odrekle u smislu komandiranja, ali su im i dalje plaćale obrane iz hrvatskog državnog budžeta. Pametnima dosta.

I nekoliko dana nakon oslobađajuće presude ne smiruju se strasti u javnosti: gotovo da nema nikoga tko u Hrvatskoj presudu nije pozdravio, niti u Srbiji tko ju nije osudio, čak i u tzv. Drugoj Srbiji. Rijetki su tonovi koji od tog zajedničkog stava odudaraju, pa je tako Srbijanka Turajlić, profesorica Beogradskog univerziteta u penziji, izjavila da je Haški tribunal prije politička nego pravna institucija, što nije dobro za cijelu regiju, jer se time gubi povjerenje u sudstvo. "Sigurno je da žrtve ‘Oluje’ nisu same sebe prognale i ubijale. Neko je za to kriv i odgovoran. S druge strane, građani Srbije nemaju razloga da iskazuju toliko nezadovoljstvo, jer su na proteklim izborima pokazali da ne misle da neko treba da snosi odgovornost za svoje prethodne postupke. Premijer nam je čovek koji je vodio politiku vlasti devedesetih i samim time direktno je odgovoran za ono što se desilo građanima u ‘Oluji’. Prvi potpredsednik Vlade i predsednik države zdušno su podržavali današnjeg premijera u ondašnjoj politici. Tužno je što je Haški sud ispao krajnje političan, ali nema mesta velikom zadovoljstvu", rekla je ona u intervjuu "Danasu" prije nekoliko dana.

Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća odmah je napadnut zbog izjave da je oslobađajuća presuda dobra za generale i njihove porodice, ali ne i za žrtve, koje nisu dobile pravdu za sve ono što je također ostavština "Oluje". "Ovih dana sam dosta razmišljao i sjetio sam se riječi Mirka Tepavca izrečenih na skupu ‘Srbi u Hrvatskoj – jučer, danas, sutra’ 1997: – Ukoliko se Srbi ne vrate u Hrvatsku, duže će se pamtiti šta je Hrvatska učinila Srbima, negoli šta su Srbi učinili Hrvatskoj. Ukoliko ostane na tome da nakon ove presude ne budu sankcionirani zločini koji su počinjeni prema Srbima, a koje je i Haški sud nepobitno utvrdio, a da dvojica generala nisu odgovorna, kao što je i predsednik Josipović rekao, duže će se pamtiti da su zločini neprocesuirani, nego da su dvojica ljudi oslobođeni za ono za šta sud nije našao osnova da ih sudi. Ja ne bih volio da to tako ostane. Ne bih volio da to ostane hrvatsko nasljeđe, ne bih volio da to ostane srpsko nasljeđe, niti nasljeđe bilo kog izbjeglice ili bilo kog čovjeka u Hrvatskoj i u Srbiji."

UTEG: Futurist Pupovac, može se reći. Zasad je situacija takva da se Haški tribunal mora sakriti iza ćoška kad se govori o njihovoj misiji pomirenja u regiji, da su srpsko-hrvatski odnosi na najnižoj razini od početne točke devedesetih, da o svemu pričaju oni koji ničim nisu zaslužili da komentiraju makar i problematičnu presudu – oni koji su, sa jedne i druge strane, svojim činjenjem doveli do "Oluje", od srpskih političara čija država nije bila u ratu, ali ratovala jest, do hrvatskih koji su danas pobjednici, iako su dokumentirano sudjelovali u tragediji vlastitih građana – do toga da Hrvatska, u predvorju Evropske unije, i dalje ponižava vlastite građane i humanitarno pravo time što nikoga za ubojstva, palež, otimačinu i sve ostalo što gledamo kao posljedice ratnog ludila ne kažnjava.

Dobro, Gotovina i Markač nevini su ljudi, ali gdje su oni koji su – bar neposredno – ubijali i palili? Gdje je odgovor na pitanje, koje je postavio advokat Nobilo: traljava optužnica je, u stvari, optužila Tuđmana i Šuška, vojnici se tuže (i sude) drugačije, gdje je ostala ta linija iz prvostepene presude koja je u obzir – pa neka su Gotovina i Markač postali nevini – uzela sve ono što se u Hrvatskoj događalo sa "remetilačkim faktorom" od početka devedesetih i "olujnog" posljedičnog kraja?

Bez odgovora na ta pitanja, bez konkretnih postupaka protiv konkretnih ljudi, Hrvatskoj niti članstvo u EU neće pomoći da bude normalna država – do daljnjega će joj i Srbija, i vlastiti izbjegli Srbi, biti uteg oko evropske perspektive.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---