Intervju – Dragoljub Mićunović (najava) >

O sukobu, pomirenju i saradnji sa Zoranom Đinđićem

Đinđićeva glavna ideja je bila kako Srbiju izvući iz zaostalosti. U nekim stvarima je bio prebrz, često donosio ishitrene zaključke; bio je energičan, gnevan na našu zaostalost i opsednut namerom da modernizuje Srbiju

Prije tačno deset godina, 12. marta 2003, u Beogradu je, ispred zgrade vlade, ubijen prvi demokratski izabrani premijer Srbije, dr Zoran Đinđić. U intervjuu "Vremenu", osnivač i prvi predsjednik Demokratske stranke, nekadašnji profesor, prijatelj i, kako su mnogi govorili – politički otac Zorana Đinđića, Dragoljub Mićunović, prisjeća se svog nekadašnjeg studenta, otvoreno govori o njegovim vrlinama i manama i odgovara na pitanja – gdje je Srbija deceniju nakon Đinđićevog ubistva, kakvu odgovornost za to snosi partija čiji je on predsjednik Izvršnog odbora i kako je, prije više od dvadeset godina, obnovljena Demokratska stranka Ljube Davidovića.

"Kao rezultat Glasnosti i Perestrojke Mihaila Gorbačova, već 1989. godine krenulo je vrenje unutar zemalja takozvanog Istočnog bloka", kaže profesor Dragoljub Mićunović. "Budući da je socijalizam pokazao ne samo ekonomsku neefikasnost, nego i političku jalovost, bilo je neophodno pronaći neke nove puteve. I u Jugoslaviji je krenulo o tome da se razgovara; najpre unutar Socijalističkog saveza, a onda i šire. Pored onih koji su se, kao Mihajlo Marković, zalagali za nadstranački pluralizam, bilo je ljudi koji su govorili da se monopol jedne partije može srušiti jedino stvaranjem druge. O tome smo otvorili ozbiljnu debatu..."

"VREME": Ko?

DRAGOLJUB MIĆUNOVIĆ: Grupa "prognanih" profesora Filozofskog fakulteta okupljenih u Institutu društvenih nauka; razgovarali smo o osnivanju partije. Tu su bili profesor Ljubo Tadić, Vojislav Koštunica, Kosta Čavoški, Zoran Đinđić, ja... Saglasili smo se da buduću stranku proširimo pristalicama koje smo imali među intelektualcima, književnicima... U maju 1988. dao sam intervju NIN-u, Slobodanki Ast, u kome sam prognozirao da će za pet do deset godina sve tadašnje socijalističke zemlje biti višepartijske. Posle toga sam otišao u Nemačku, na Univerzitet u Konstancu. Ubrzo se dogodilo nešto što je izazvalo pravi politički zemljotres: pao je Berlinski zid i preko noći su krenuli da se obrušavaju svi socijalistički režimi. Skratio sam svoj boravak u Nemačkoj i već početkom decembra 1989. se vratio u Beograd. Ponovo smo se okupili u Institutu društvenih nauka i našoj grupi su se uskoro priključili Miodrag Perišić, Rade Stojanović, Slobodan Inić, Vladimir Gligorov, Borislav Pekić, Milovan Danojlić, Gojko Đogo, Vida Ognjenović... Pripremne sastanke smo održavali u redakciji Književnih novina.

Čiji je urednik u to vrijeme bio Miodrag Perišić?

Tako je. Napisali smo Pismo o namerama i 12. decembra 1989, u beogradskom Domu omladine, organizovali konferenciju za novinare na kojoj smo saopštili da obnavljamo Demokratsku stranku Ljube Davidovića. Prethodno nas je Kosta Čavoški upozorio da se političko organizovanje van Socijalističkog saveza radnog naroda tretira kao protivustavno delovanje i da je za takav prestup zaprećena kazna do deset godina robije.

"Prema tome, gospodo", kazao je Kosta, "onaj koji to bude saopštavao, mora da računa na zatvor."

Nastao je tajac. Podsećajući prisutne na moje prethodno robijaško iskustvo, Čavoški je predložio da upravo ja budem taj koji će se sutradan obratiti novinarima. Najlakše ću, rekao je, podneti eventualne posledice.

(...)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 7. marta 2013. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti.)

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---