"Smrt fašizmu, sloboda narodu"; VREME 1166

Svakako je ova bitka najtragičnija epopeja tog krvavog rata. U planinskom području Sutjeske u maju i junu 1943. godine od oko 20.000 Titovih partizana, od kojih 4000 ranjenika, gotovo polovina je poginula. Najveću odgovornost za ovako tragičan epilog snosi sam Tito, koji je do poslednjeg trenutka verovao u potpisani sporazum sa Nemcima iz marta 1943. godine, kao što je i Staljin verovao sporazumu Ribentrop–Molotov iz 1939. Uz sav pijetet prema ogromnim žrtvama koje su pretrpeli Titovi partizani, ipak se mora konstatovati da taj pokret primarno nije bio antifašistički. Prevashodni Titov cilj je bio osvajanje vlasti u Jugoslaviji a najveći protivnici su mu na tom putu bili četnici. Kako drugačije tumačiti Titovo grčevito protivljenje eventualnom iskrcavanju saveznika na jadransku obalu, a sa druge strane se vodi intenzivna prepiska sa Staljinom (5. jul 1944) u kojoj se traži da Crvena armija preko Rumunije uđe u Srbiju. Tito nije krio da mu je rešavanje problema Srbije bilo najvažnije u stvaranju socijalističke Jugoslavije. Jedan od mitova bitke na Sutjesci je i herojska pogibija Save Kovačevića. Zarad istine, mora se nešto reći o njegovom učešću u paljenju sela u Katunskoj nahiji u proleće 1942. Po naređenju Milovana Đilasa, Sava Kovačević i Mitar Bakić su tada počinili zastrašujuće zločine, kada su spaljena sva sela koja su bila pod četničkim uticajem. Donji Zagarać i Ozrinići su tada spaljeni do temelja a Sava Kovačević kao plahovit čovek tada nije imao milosti prema ženama i deci.

Ivica Đurović