29. beogradski džez festival – Uoči koncerta Lija Konica >

Srećnik

Iako su u programu ovogodišnjeg Beogradskog džez festivala isturenija imena savremene američke pevačice i mlađeg pijaniste, glavni događaj za upućene bez sumnje trebalo bi da bude jedan: na festival dolazi i osamdesetšestogodišnji alt-saksofonista Li Konic

Historija važnih koncerata kod nas nerazdvojiva je od mitologizacije, od pričanja priča o događaju, od posebnog žanra koji su povlašteni prisutni stvarali odmah ili, najčešće, s distancom, godinama kasnije. Dodajući ponešto, i sjećajući se, bojeći vlastitim farbama, dok sve ne postane dio većeg nasljedstva, koje pripada svima, onako kako već mitovi nastaju. E, zato da se onda kaže na vrijeme – beogradska publika (i, sretnim slučajem, zagrebačka dan prije) imat će za nekoliko dana priliku da vidi koncert muzičara o kojem će u budućem vremenu, ako dotad išta ostane tojest, moći razvijati takve priče.

Iako su u programu festivala isturenija imena suvremene američke pjevačice i mlađeg pijanista, glavni događaj za upućene bez mrve sumnje trebao bi biti jedan: na festival dolazi i osamdesetšestogodišnji alto-saksofonist Li Konic (Lee Konitz). Da stavimo u kontekst na tren: to je kao kad bi sad u posjetu došao neki iz generacije književnih modernista, iz Džojsove i Eliotove družine, ili, recimo, Polokove i Rotkove u slikarstvu – mada je i ovo samo približno i nedovoljno točno. Konic je, uz Sonija Rolinsa, Klarka Terija i šačicu drugih, među posljednjim važnim živim predstavnicima (a posljednji bijeli, čini se) najinovativnije – ističemo bez pretjerivanja i odgovorno – i uopće najuzbudljivije ere džeza, one četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća u Americi, vremena kad su nastali be bop, cool i najrazličitija avangardna kretanja.

Ta generacija, nekako sukladno teretu i izazovima vlastitih umjetničkih domašaja i, jednako, socijalno-historijskim i ličnim zadatostima, obilježena je međutim: umirala je uglavnom prije vremena, pogotovo onaj glavni, crni dio muzičarske zajednice. Neki su otišli vrlo mladi, a mnogi jedva se dovukavši do srednje i rane starije dobi, pa to da je Li Konic ne samo živ nego i aktivan, da svira koncerte i turneje – s mnogo mlađim pijanistom i saksofonistom Denom Tepferom s kojim i dolazi ovdje – činjenica je zbunjujuća, kao nespojiva s ovim vremenom, gotovo anakrona.

Osim što mu je sviranje sve osim anakronog. Možda je u tome, u stilu kao integralnom dijelu i izrazu ličnosti, i ključ. Konic je čovjek i muzičar koji je unutarnjom snagom, smirenošću, uspio da se odupre opasnostima i strašnim klopkama generacije i jedan je od onih rijetkih koji tiho i determinirano – ne može se reći drugačije – idu svojim putem, onako kako američki muzičari često idu vođeni duboko usađenim konceptom sudbine i preodređenosti. A vjerojatno je imao i sreće, što nije zanemarljiva stvar. Za razliku od njegovih najboljih učenika, na primjer: nesretnog koliko talentiranog Arta Pepera odnijela je neshvatljiva glad za opijatima i ugasio se iscrpljen u pedeset i nekoj, a Pola Dezmonda, džentlemena i intelektualca, pojeo je rak.

Tu treba zastati i uputiti ipak drugdje: ovako istaknuta činjenica o dugovječnosti i fascinacija time da je među nama sudionik vremena koje trajno fascinira, možda zapravo vodi na krivi put. Konic je najprije jedan od najsamosvojnijih saksofonista u džezu. To se "mjeri" uvijek istom rečenicom po biografijama, prije nego se krene u dublje slušanje. Kad je Čarli Parker uza svoje i danas teško uprative harmonske i stilske inovacije kao posljedicu donio paradoksalnu "suprotnost" – armiju epigona gdje su doslovno svi altisti a, šire, i ostali instrumentalisti htjeli zvučati kao on, kao legendarni Bird – Li Konic uspio se nekako izmaknuti tome utjecaju. Ostao je na svome paralelnom stilu i, makar taktički i svjesno, odbijao utjecaj – namjerno negirati nešto što se teško zaobilazi, čak i kad je najbolje, također je dio sviračke inteligencije. Nije jedino do namjere bilo – senzibilitet je drugačiji, a maničnost, perverzna brzina kojom je Parker svirao nije išla uz Konicovu smirenost i organiziranost tona. Njegov vjerojatno najznačajniji moment van vlastitih grupa zato je sudjelovanje u Majlsovom nonetu kod stvaranja Birth of the Cool albuma, reakcije na bebop i momenta gdje je džez "usporio", doslovno i preneseno, i otišao u smjeru komunikativnijem, elegantnijem i bliže modernoj klasičnoj muzici.

Sve je preživio Li Konic, i evo šezdeset (!) godina kasnije, taj duhoviti i opušteni čovjek, komunikator suhog humora, još kreira čaroliju na sceni. Kao u momentu kad publici zada intonaciju – samo jednu, kontinuiranu notu (D), koja zbog različite visine glasova dvoranu pretvori u veliki ljudski akord na kojem onda Konic u duetu s Tepferom svira (kontra)melodije i improvizaciju.

U njegovoj svirci nema nostalgije i iz toga ide utisak koji najviše zapanjuje: svirač još uvijek djeluje kao da nije ni blizu kraja, kao da može još dugo ovako. Možda i može. Ne bi ni čudilo: Li Konic je sretan čovjek, naime, a budući "mitolozi" moći će tako ugraditi u svoje buduće priče i jednu koja napokon u sebi ima dobru kob, sreću dakle, taj najrjeđi sastojak životopisa džezera.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---