<< VESTI | | 09.12.2013 23:02

 

Umro Jovo Kapičić

d. c. v.

Bio je učesnik NOB, general UDBE, zamenik ministra unutrašnjih poslova SFRJ

VREME 1197, 12. decembra 2013: Kako smo uhvatili Dražu? Delovi intervjua koji je Jovo Kapičić dao Tamari Nikčević objavljenog u knjizi "Goli otoci" Jova Kapičića

General UDBE, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ narodni heroj Jugoslavije i ambasador Jovo Kapičić umro je 9. decembra u 94. godini života, posle kratke i teške bolesti.

Rođen je 2. septembra 1919. godine u italijanskom gradu Gaeti, gde su njegovi rodielji izbegli nakon Božićne pobune 1919, Njegov otac je bio profesor Cetinjske bogoslovije, 1918. crnogorski komita i član Crnogorske federalističke stranke.

Jovo je odrastao je na Cetinju gde je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije iz koje je bio isključen zbog učešća u školskom štrajku. Bez prava na redovno školovanje privatno se pripremao i školu završio u kotorskoj gimnaziji. Do 1941. godine je studirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu. I u to vreme je nekoliko puta hapšen i zatvaran. Tokom studija Jovo se zabavljao sa Davorjankom Paunović Zdenkom, koja je tokom rata bila lična sekretarica Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita i njegova nevenčana supruga.

Jovo Kapičić je kao petnaestogodišnjak primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), 1934. godine, a dve godine kasnije i u Komunističku partiju Jugoslavije. Aprila 1941. godine, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, po zadatku Partije, upućen je u Crnu Goru gde, jula 1941. godine, postaje član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje. Bio je jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u cetinjskom kraju, i član Okružnog komiteta KPJ. bio je i komesar Lovćenskog partizanskog odreda

Bio je borac i Prve proleterske brigade od njenog formiranja 1941. i politički komesar njenog Prvog crnogorskog bataljona. Oktobra 1942. godine postavljen je za zamenika političkog komesara Druge dalmatinske udarne brigade, 1943 postao je politički komesar Treće udarne divizije, a krajem 1944. godine i komesar Dvanaestog vojvođanskog korpusa NOVJ.

Posle rata obavljao je visoke dužnosti u resoru ministarstva unutrašnjih poslova. Bio je ministar unutrašnjih poslova u prvoj Vladi Narodne Republike Crne Gore. Kao general UDBE, iz Višegrada je koordinirao hvatanje Draže Mihailovića, koje je izvela UDBA Srbije, a potom je bio upućen u Crnu Goru radi likvidacije zaostalih četnika.

Crnogorsko Više državno tužilaštvo pokrenulo je istragu nakon što su nađeni ljudski ostaci u pećini Mandića na Sinjajevini, a informaciju je potvrdila i Uprava policije. Kako piše štampa, Kapičić je potvrdio da je bio u februaru te godine na Sinjajevini, ali negirao da su četnici likvidirani po njegovoj naredbi u februaru 1947. godine, za šta je okrivio Korpus narodne odbrane Jugoslavije KNOJ.

Za narodnog heroja Jovo Kapičić proglašen je jula 1950. Nakon rezolucije Informbiroa, kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandra Rankovića i šef državne bezbednosti učestvovao u izboru Golog otoka za logor u kome bilo zatočeno između 16.000 (zvanična procena) i 30.000 političkih zatvorenika koji su se izjasnili za rezoluciju Informbiroa Kominterne 1948. ili bili osumnjičeni kao prosovjetski i staljinistički elementi. Kapičić je tri puta obilazio Goli otok. U golootočki logor zatvorenici su transportovani na takozvano prevaspitavanje bez sudske odluke na osnovu takozvane administrativne mere. Po izjavi Aleksandra Rankovića trećina zatočenih je bila nevina. Službeni naziv logora čiji je komandant bio Ante Raštegorac u periodu od 1949. do 1951. bio je "Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom", a od 1951. do 1956. godine "Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike".

Kapičić nije priznavao verodostojnost svedočenja o nasilju i torturi nad zatvorenicima, a za sebe je izjavljivao: "Ja sam najveća žrtva Golog otoka."

kapa


 

U Vremenu 1197. u prodaji od 12. decembra 2013.

Jovo Kapičić:

Kako smo uhvatili Dražu

Akcija hvatanja Draže je počela u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli – tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u »marici« bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola.

TN: Šta ste mu rekli?

JK: Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu bili stali da ručamo. »Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?« – pitao sam Dražu.

»Neću ništa, hvala vam« – odbio je.

TN: Kako je Draža Mihailović djelovao?

JK: Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna. Nije bio u kancelariji, rekli su mi da je u Novom Sadu.

Tito se nalazio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića:

»Druže Marko, stigao sam!«

»Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!« – pitao me je. Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje.

TN: Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću?

JK: Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici... Pored Draže je stajao naš oficir, koji je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Uskoro je stigao Krcun, pa smo se u njegovom kabinetu ponovo okupili Ranković, Draža Mihailović s policajcem koji je bio zadužen za njega i ja. »Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!«

Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović.

TN: Pratili ste suđenje?

JK: Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: »Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!«

TN: Kako to mislite: šta će reći Srbija?

JK: Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije... Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju...

TN: Kako na to gledate?

JK: Kao na sistematski pokušaj falsifikovanja istorije.

Iz intervjua koji je Jovo Kapičić dao Tamari Nikčević objavljenog u knjizi "Goli otoci Jova Kapičića


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST