Intervju – Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije (najava):
Zlopamćenje je smrtni greh

"Od prvog do posljednjeg dana živio sam u posljednjem ratu, mogao bih danima pričati kakva je rat strahota, glupost i zlo, ali ovaj put hoću da kažem da postoji nešto što uvijek uzrokuje rat, a to je lažni mir. Čujete li koliko ljudi govore o miru, a svuda oko nas su ratovi. Mir je sveti cilj i sveta riječ. Takve riječi se ne smiju izgovarati lažno ni olako"

Nekoliko sagovornika iz regiona sa kojima sam razgovarala prethodnih nedelja, a koji pripadaju raznim sferama javnog života, kazalo je kako treba da budemo pažljivi da nam se ne bi ponovo dogodio rat poput onog iz devedesetih. Činjenica da se takvo zapažanje provlači govori da su, iako su mnogima puna usta mira, odnosi između i unutar država napeti. Takođe, ova godina, 2015, ispunjena je jubilejima, komemoracijama, proslavama... Prošlost je među nama, vrlo snažna, a način na koji se javlja ponekad izaziva strepnju. Kako se sećati, a ne zlopamtiti, jedna je od glavnih tema razgovora sa episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Grigorijem. Razgovaramo i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ekumenizmu, o lažnom miru i autentičnom praštanju, o suočavanju sa svojim zločinima i odnosu prema istoriji. Još jedan od povoda za ovaj intervju je i osvećenje crkve u Prebilovcima.

"Mi imamo puno primjera u istoriji, pregršt je divnih vladara koji su gradili čudesne crkve, građevine, ali u novijoj istoriji mi nemamo mnogo stvari sa kojima možemo da izađemo pred ljude i kažemo: ‘Ovo smo mi’. Nije dovoljno samo praviti replike, nego je neophodno iskoračivati naprijed, izvan sebe, stvarati nešto novo. A da bi čovjek izgradio nešto novo i lijepo, kao što smo se mi trudili da uradimo u Prebilovcima, to novo mora da sadrži u sebi i sjećanje na prošlost, ali i da gleda u budućnost. Čovjek ne treba da bude sputan onim što zna, nego nadahnut onim što očekuje", kaže vladika Grigorije

"VREME": Ova godina, 2015, ispunjena je jubilejima. Mnogo se govori o kulturi sećanja. Koliko je za jedan narod važno da se seća? Kako iznaći ravnotežu između uporne usmerenosti samo na prošlost i, s druge strane, potiskivanja zarad (neautentičnog) mira?

VLADIKA GRIGORIJE: Kao i za svakog čovjeka pojedinačno, tako je i za jedan narod bitno da bude svjestan svog identiteta. Identitet jednog naroda određuju, između ostalog, njegova prošlost i sadašnjost, ali i ono što tek predstoji – budućnost. Tu veoma važno, ako ne i najvažnije mesto zauzima prošlost budući da ona bitno utiče i određuje sadašnjost i budućnost naroda. Tu dolazimo do važnog pojma, a koji ste pomenuli u svom pitanju – kulture sjećanja, koju možemo slobodno nazvati i kulturom pamćenja. Ukoliko ona ne postoji, jedan narod može da se nađe u ozbiljnom problemu, potiskujući i zaboravljajući dio svoje prošlosti. Dva eksplicitna i dijametralno suprotna primjera u slučaju kulture sjećanja jesu jevrejski i srpski narod. Jevreji već decenijama, od završetka Drugog svjetskog rata, grade i njeguju kulturu sjećanja, podsjećajući sebe, ali i cijeli svijet, na sve strahote i stradanja koja je pretrpio jevrejski narod u Holokaustu. Jad Vašem je poznat u cijelom svijetu kao simbol nastojanja i istrajnosti jednog naroda da se konstantno sjeća svoje prošlosti kako mu se ona, ne daj Bože, još jedanput ne bi ponovila. S druge strane, Srbima se dogodio Jasenovac, dogodili su se Prebilovci i mnoge jame bezdanice na čijem dnu leži bezbroj kostiju srpskih stradalnika iz Drugog svjetskog rata, ali ko je o tome i kako govorio u posljednjih sedamdeset i pet godina? Ako spomen na jasenovačke i prebilovačke mučenike nije išao u prilog komunističkoj ideologiji i isforsiranom bratstvu i jedinstvu naroda bivše SFRJ, u čemu je problem posljednjih dvadeset i pet godina, kada se opet blijedo i jedva sjećamo, recimo, jasenovačkih žrtava? Da li smo iz svega toga naučili lekciju, da li smo bili na oprezu kada je započeo novi rat? Mislim da su odgovori jasni kao i to šta ovim zapravo želim da kažem. Upravo zahvaljujući kulturi sjećanja i pamćenja jevrejskom narodu stradanje poput onoga u Drugom svjetskom ratu više ne bi moglo da se ponovi, bar ne u istom intenzitetu. Dakle, to je jedan od bitnih razloga zašto je zapravo nužno njegovati kulturu sjećanja. A tu je opet i uspomena na žrtve i njihova stradanja koje je grijeh ne pominjati zbog njih samih, zbog načina na koji su postradali i zbog njihovih porodica, iako je njihova najveća nagrada jedino Carstvo Božije. To sjećanje i te kako blaži tugu i bol njihovih najmilijih, makar to bilo koliko zrno gorušičino.

...

Jelena Jorgačević