Intervju – Ibrica Jusić, šansonjer dubrovački:
I, idemo dalje

"Mene nisu stvorili ni mediji ni propagandne mašinerije, nego usmena predaja o moji Skalini na kojima sam počeo i na kojima ću završit. Ali, dobro se osjećam"

Ako čitate ovaj tekst, čitate ga zbog asocijacije na Dubrovnik, leto, mladost, na nezaborav. I sigurno znate ko je Ibrica Jusić.

Deo navedenog preneo je Ibrica Beogradu početkom jula koncertom u Kapetan Mišinom zdanju, na Belefu, najpoznatijem letnjem festivalu prestonice. Razgovarali smo kad se već vratio u Dubrovnik, telefonom. Šteta što je na papir nemoguće preneti kako zvuči kad Ibrica kaže "gitar" ili "Skaline", ili "gospođa", ili "pisma".

"VREME": Kako provodite leto, kako je u Dubrovniku? Ima li turista?

IBRICA JUSIĆ: Pa eto, što se kaže – spajam ugodno s korisnim. Malo se kupam, malo pedeset drugu godinu pevam na Skalinama, istina ne na samim Skalinama, nego tu na ulazu. U Dubrovniku je jedna pojava sa tim mladim turistima koji dolaze brodovima. Tamo se već napiju i napuše. A onda, znate, svi vam putevi vode ovuda prema diskoteci Revelin, pa kad vam prođe ta masa, a oni urliču, viču. Ja se našalim pa pitam dobro što vi ovdje vrištite, nama su cure vrištale kad bi ih vodili na Porporelu i Lokrum. Oslobađanje neke negativne energije vam je to. Ali dobro, to je stvar grada a ne moja, pa nek im bude. Zato, čujte, ja se malo kupam, malo imam koncert na Skalinama, malo po Dalmaciji. Baš sam se vratio iz Zagvozda u Dalmatinskoj zagori, tamo je Festival glumca i cijelo mjesto sudjeluje u tome: jedan te vuče za rukav, kaže oćeš doći kod mene spavat, drugi pita jeste li gladni, hoćete piti. Lijepo je. I tako vam prolazi ljeto.

Koncert na Belefu bio je prvi vaš dolazak u Beograd nakon šest godina. Kako vam se čini Beograd, šta je novo, šta je staro?

Ja se nadam da ću na jesen opet biti u Beogradu. Trebao sam biti prije tri godine, za 8. mart u Sava centru, ali je bio veliki snijeg, ako se sjećate, pa su odgodili desetak programa dok se nije otopio. Moji veliki koncerti su posljedica slučajnih susreta, pa je tako i prošle godine jedna gospođa koja živi u Lozani došla u Dubrovnik i čula me na Skalinama. Ona je velika prijateljica gospodina Milana, on je bio direktor Sava centra u Beogradu. Rekla mu je moraš zvati Ibricu. Tako sam ja došao sad u Beograd na Belef, znači nije bilo nikakvih menadžera, posrednika, nego prijateljstvo. I tako cijeli život. Mene nisu stvorili ni mediji ni propagandne mašinerije, nego usmena predaja o moji Skalini na kojima sam počeo i na kojima ću završit. Ali, dobro se osjećam. Prije mjesec dana sam bio na sistematskom, pa mi doktor reče: Ibrica, tebe se možemo riješiti samo ako te zatučemo maljem. A ako ste bili na koncertu na Belefu, vidili ste da je bilo puno ljudi, i da je bila lijepa atmosfera, mada je bilo vruće, mnogo vruće. I bilo je toliko vlage u zraku da prsti nisu mogli krenuti, jer kad je vlaga, imate osjećaj da svirate po špagetima a ne po žicama od gitare. Ali, u svakom slučaju, oduševljen sam tretmanom, organizacijom, prijateljskim odnosom i stvarno sam puna srca došao u Beograd i još punijeg otišao iz Beograda. Treći dan sam isti koncert ponovio u Pančevu, gdje je isto bila jedna fina atmosfera, a i malo ljepše vrijeme pa se bolje sviralo i bolje pjevalo. Tamo sam sreo svoju staru ljubav, bila je studentica prava, a sad je ugledna pravnica, pa smo se ispričali, izljubili i – idemo dalje.

Prvi solistički koncert u karijeri održali ste u beogradskom Domu sindikata...

Moja karijera je jedan veliki eksces. Pedeset dvije godine radit ono šta voliš i živjeti od onoga šta voliš, ja mislim da je najveća privilegija. A dvadeset dvije godine voditi sam svoju karijeru, biti svoj producent i menadžer, sam šetati svoga psa i hraniti svoga mačka, to vam je velika stvar. Dom sindikata, moj prvi koncert, i to u Beogradu. To vam je ‘76. godine. U ono vrijeme, u onu kafanu Šumatovac što je bila, umjetnika je bilo sa raznih strana. I među njih dolazi jedan budala sam sa gitarom... Ko će doć tebi samom na koncert, kažu mi. A ja na metre, što se kaže, prodava karte. Zato kad sam bio prvi put poslije toga u Beogradu, pitali me da li želiš Sava centar ili želiš Dom sindikata, ja sam reka ajmo opet ka što sam počeo u Domu sindikata. Kad sam vidio u publiku moje drage ljude kao što su Jovan Ristić, Ljuba Tadić, Rada Đuričin, Mira Banjac, Đorđe Marjanović, on je meni bio uzor. Koliko puta sam se skora potuka braneći njega i njegovu muziku. I sad kad sam bija u Beogradu i vidio neke umjetnike u publici, bilo mi je... uf! Posebno me je obradovala moja stara prijateljica Rada Đuričin kad je došla sa kolegicom poslije koncerta, jer imala je predstavu pa ni mogla doć na koncert, da se pozdravimo i sjetimo starih vremena.

Čega se sećate o premijeru Zoranu Đinđiću? Izjavljivali ste da je jedno gostovanje održano njegovom inicijativom?

Nekih naših ljetnjih druženja. Stvarno sam ga poštiva i kao čovjeka i kao političara. Ja kažem i da je Beograd imao moralnu vertikalu u gospodinu Đinđiću. I siguran sam, da se nije dogodilo to što se dogodilo, da bi danas Srbija bila mnogo ljepša i imala bi manje krize. Taj moj koncert što je bio poslije 14 godina u Beogradu, bila je to njegova želja, i želja tadašnjeg ministra kulture gospodina Lečića. Ajmo gradit nove mostove, reka je. Bilo je to uoči Valentinova, trebalo je nastavit turneju po Srbiji, ali su ga ubili. U svakom slučaju, ostalo mi je jedno sjećanje na pravoga čovjeka i pravoga prijatelja.

Priča se da odlučujete šta ćete pevati tokom koncerta, da nemate unapred pripremljen program. Da li je to tačno?

Moj koncert je fiksiran, ali uvijek se mogu dogoditi neke stvari prema raspoloženju publike. Traje sat i 45 minuta bez pauze, a organizatorima kažem da me nakon dva i po sata mogu skidati sa scene. Ja volim pjevat, a pogotovo kad ljudi to žele. Ko srcem daje, svega sebe daje – što bi reko Marin Držić. I to vam je to. Ima desetak pjesama koje su nosioci programa kao što je Jubi san vašu ‘ćer, U svakom slučaju te volim, Mačka, Ponoć, Dobro jutro Margareta, Nemoj poći sad, Kad bi vi znali, moja gospođa, onda oko njih slažete petnaestak drugih. Nikad nisam podilazi publici, ako se nekome sviđa, sviđa mu se, a ako ne, nećemo o ukusima. Isti program koji sam imao u Beogradu, pjevam i u Berlinu, Mostaru i na Skalinama ili gdje me zovu. Ja nisam nikad lagao publici, što se vidi, pa me publika slidi već 52 godine. Lijepo se družimo. Generacije nove dolaze... a ja se ponekad osjećam kao stari galeb čija su krila već pomalo umorna a mali galebići okolo lete i dolaze.

Da li nekad pevate na plejbek?

Uf! Vi nemate pojma koliko sam ja emisija i koncerata odbio samo zato što se pivalo na plejbek. Znam da je takva tehnologija, ali ja to – ne. Kad ja ljudima nudim svoj koncert, kažem u cijenu uračunato i ozvučenje i putni troškovi. Ja sve nosim sa sobom, i sve bude kako treba. Kod mene na koncertu ništa ne škripa ni pišti.

Kako biste objasnili šta je vaša šansona?

Pa čujte, to vam je rokenrol, način razmišljanja, način življenja. Ja stvaram kao što živim i živim kao što stvaram i pjevam. Sigurno 90 posto stihova koje pjevam tiču se mog životnog iskustva, neke pjesme su autobiografske. A inače ne volim glazbu dijeliti na žanrove i trendove. Postoji dobra glazba i loša glazba. Sva ta glazba koja je u čovjeku izaziva emocije kojih je u ovome svijetu sve manje i manje. A to nam najviše nedostaje. Volim pjevati svevremenske stihove. Ljudima nema ništa ljepše nego kad otkriju neku svoju istinu kroz stihove koje pjevam. Toliko ljudi ima koji bi htjeli nešto nekom iskazat, a nemaju način. I onda dođe Ibrica i pomogne im.

Neprestano se priča o čuvanju tradicije. Kako bi je, po vama, trebalo čuvati?

Pa čujte, to je s jedne strane stvar pojedinca, koliko je kome stalo do nekakve tradicije. A meni je stalo do moga Dubrovnika. Kad ukazujem na negativnosti što se događaju, ukazujem zato što volim svoj grad i zato što bih htio da po njemu kao nekad pivaju klape i da se može mirno šetat po Stradunu, a ne kao danas. Kad noću šetam svoga psa, vidim toliko negativnosti po gradu! Imao sam ideju napraviti dokumentarac o tamnoj strani kulture turizma. Uprava Dubrovačkog kazališta je preko puta Orlanda, trebalo bi se preseliti, a taj prostor adaptirati u rezidenciju gradonačelnika, kao što su kneževi dubrovački stanovali na Stradunu da vide šta im se događa pod prozorom. A čujte, narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ako vlasti nije stalo da neke stvari sredi, onda ne možete tu nešto previše napraviti. Što se mene tiče, ja svoju tradiciju tjeram dalje kao i sve ove 52 godine. Ne mogu ljudi shvatit da je bogatstvo jednoga društva baš ta raznolikost u tradiciji.

Vaše pesme su sve od emocije. Da li vaša sadašnja publika ume da je čuje?

Ljudi koji dođu znaju na šta dolaze. I kako ja radim. Bave se pjesmama koje ja pjevam, i očiste se od negativnih misli. Ljudi su svjesni koliko je emocija važna. Vidite šta se u svijetu događa, svijet je poludio! Zato i imamo toliko tih poplava i potresa. Ja mislim da sam ja jedan od posljednjih Mohikanaca koji daje emociju kroz stih, i to ljudi prepoznavaju. Ako iko ima čistu emociju, onda su to psi. O mačkama da i ne govorim. Ljubav mačke je ljubav van kategorije. I kad ljudi kažu uvukao mi se pod kožu, ja kažem nije ti se uvukao pod kožu nego je u tebi probudio emociju koju si ti potiskivao.

Sedamdeseti rođendan i pedeset godina karijere pre dve godine niste proslavili koncertom na Skalinama ili u Kneževom dvoru – što bi, s obzirom da ste vi jedan od zaštitnih znakova Dubrovnika, bilo očekivano.

U Dubrovniku sam napravio koncert na tom, što se kaže, rezervnom položaju u odnosu na Skaline, čak je došao i prior Dominikanskog samostana koji me je sreo dva dana prije fešte i oslovio. Gospodine Ibrica, kazao mi je, čujem da slavite 50 godina. Kako se mi kao crkva možemo zahvalit vama za vjernost crkvi? E moj priore, dovoljno je ovo što ste rikli, ne triba mi ništa, kazao sam mu. Prior je došao u ponoć na moj koncert sa dva pomoćnika, niko mi iz grada nije došao, ali to su sad neki drugi problemi koji me se ne tiču. Koga pozovem – pozovem, ko došao – došao, dobro je došao. Bilo je lijepo.

Da li ste zbog toga zaključili da vas dubrovačka gradska vlast ne podržava? Izjavljivali ste da gradonačelniku smeta vaše bošnjačko-hrvatsko poreklo.

Ne želim na njega trošiti riječi. Ljudi jako dobro znaju šta on radi. Da mene neko tako... ja bih se pokupio i otišao, dao bih ostavku. To vam je moralna vertikala dubrovačkog političara danas. A čujte, svaki ima svoje mišljenje, ovdje je demokracija. Postoje stvari o kojima ne volim puno govoriti, pogotovo ovdje u Dubrovniku. Ivo Vojnović je to obradio u svojim dramama, taj antagonizam Dubrovčana prema doseljenicima. Moja rahmetli mati Emina, begova kći, udala se za harmonikaša, mog oca Arisa. Njih dvoje su iz Mostara došli u Dubrovnik na bračno putovanje, zaljubili se u ovi kamen, i tu i ostali. Izrodili su sedmoro djece. Neki se ljudi sad u Dubrovniku ne mogu pomiriti da su kulturu grada obilježili i neki dubrovački muslimani: književnik Feđa Šehović, osnivač folklornog ansambla Linđo Sulejman Muratović, najveći privatni galerist u gradu Avdo Ćimić, najbolji glumac Izet Hajdarhodžić i u glazbi obitelj Jusić. Ajmo naći druge pa da usporedimo! Ima neko pa kaže da sam ovo, da sam ono. To je njegov problem. Nije važno što kaže, nego ko kaže i u kojoj namjeri kaže. Meni je moja rahmetli majka govorila, sine, postavi se iznad, imaš ti pametnija posla nego da te boli glava da li neko kaže ovo ili ono. Imaš svoju gitaru i svoju umjetnost, to je najveće oružje.

Zar verujete da vaša šansona može da bude jača od, recimo, netolerancije, nepoštovanja, od zla?

Može, kako ne. Čujte, ja pobjeđujem na svom terenu. Kad završe ratovi, ko ispravlja krive Drine? Umjetnici i sportaši! To vam znači da je ljepotu nemoguće uništiti. Mogu naši mladi svašta radit, biti ovakvi i onakvi, ali kad se zaljubi, momak uzme curu pa pravac – Skaline. Da slušaju Ibricu. Tačno je meni moj prijatelj Luko Paljetak govorio: Ibrica, drži se ti romantike, romantika je spas.

Da li biste bili materijalno bogatiji da se bavite tapetarskim zanatom koji ste izučili u popravnom domu, a ne pevanjem?

Sigurno bih, ali imam nešto drugo što se ne može platiti novcem. Sretnete čovjeka koji ima hiljadu evra u džepu, a vi nemate ni sto. Ali imate svoj gitar, i vidite da bi on sve dao da je na vašem mjestu. To je najveće bogatstvo. Imao sam sreću što mi je dragi Bog na vrijeme rekao budi skroman, slavi duhovno a materijalno će doći. Šta vrijedi ako čovjek cio život samo slavi materijalno, pa na kraju sve što je složio mora dat doktorima. Imam svoga psa, volim prirodu, puno hodam, održavam kondiciju, i lipo mi je.

Koju gitaru imate?

Imam 12 gitara. Ja svoj gitar ne prodajem nikad, samo poklanjam, kao što sam sinu gospođe koja je moj administrator za diplomski poklonio gitaru na 12 žica. On je kad me slušao govorio: mama, da mi je jedna takva. E evo ti jedna takva, kažem, i dam mu. Sad momentalno sviram na jednoj što je ručni rad, španjolska, koju sam dobio od moje dobre prijateljice Tereze, a njoj ju je poklonio njen bivši partner koji je imao kockarnicu. Skuplja prašinu, šteta, rekao sam kad sam jednom bio kod nje. Poslije nekog vrimena ona kaže dođi, pokloniću ti gitar, i ja u tri ujutru sjednem u auto, odem u Konavle i donesem gitar. Na mojoj futroli za gitar dao sam da se preslika njen autogram. Zato je zovem Terezinka. Jednu gitaru sam poklonio sinu, pravio ju je čovjek za koga su rekli da je Stradivarijus za gitare. I, tako. Svakoj date malo jubavi, ona vam uzvrati zvukom i, idemo dalje.

Sonja Ćirić