Intervju – Rajka Glušica, lingvistkinja:
Čitaj pažljivo

"Kritičari Deklaracije, na njihovu žalost, ne mogu naći niti jednu rečenicu kojoj argumentovano mogu što prigovoriti. Ona vrlo liberalno i demokratski propagira slobodu individualnog izbora, jezičku slobodu i toleranciju"

Godinama unazad, uporna je i nepokolebljiva u dokazivanju da su stavovi zvanične crnogorske politike o autohtonosti crnogorskog jezika, o lingvocidu nad crnogorskim jezikom, o jednakosti između crnogorskog književnog i narodnog jezika – nenaučni i nacionalistički stavovi. Profesorka je Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Nikšiću, više godina je predavala srpskohrvatski jezik u Poatjeu u Francuskoj, autorka je nekoliko stručnih knjiga i brojnih naučnih radova, bila je recenzent Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika...

Razgovorom sa dr Rajkom Glušicom, jednom od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastavljamo ("Vreme" br. 1369, 1370, 1371) teme koje je taj dokument pokrenuo u javnosti, uz podsećanje da je Deklaraciju, od kada je 30. marta potpisana u Sarajevu, podržalo preko 8000 Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba.

"VREME": Kakve su reakcije povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku u Crnoj Gori?

RAJKA GLUŠICA: Do sada je u Crnoj Gori Deklaracija o zajedničkom jeziku izazvala uglavnom pozitivne reakcije, objavljeno je više afirmativnih članaka i kolumni, znatan je broj potpisnika Deklaracije iz Crne Gore, a negativnih reakcija je bilo neuporedivo manje nego u susjednim državama i bile su iskazane uglavnom na društvenim mrežama i anonimno. Niko javno nije zagalamio da će Deklaracija urušiti državu, ustav, naciju, vjeru i nacionalni jezik, kako smo to mogli čuti u okruženju. Razlozi za to su: prvo, ljudi shvataju značaj i prednosti očigledne činjenice da se radi o jednom standardnom jeziku, i drugo, svi nacionalizmi u Crnoj Gori su pod kontrolom i u službi vlasti koja ih po potrebi aktivira u cilju ostvarivanja sopstvenih političkih interesa. Deklaraciju vlast očigledno nije doživjela kao opasnost, pa su je zato prećutali svi nacionalistički tabori.

Na tribini koja je u okviru projekta "Jezici i nacionalizmi", a koji je rezultirao Deklaracijom, održana u Podgorici, kritikovali ste obrazovanje zasnovano na mitovima i neistinama. Šta ste konkretno mislili?

Prije svega to da se obrazovne institucije moraju zasnivati na provjerljivim naučnim činjenicama, istinama, a nikako na falsifikatima, mitovima ili poluistinama. Na konferenciji u Podgorici istakla sam Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju kao primjer novostvorene institucije na kojoj se studenti uče mitovima iz knjiga "utemeljivača" montenegristike V.P. Nikčevića, R. Rotkovića i njihovih sledbenika. Centralni mit svih nacionalista, pa i crnogorskih, jeste da nacija i država ne postoje bez jezika: Ni narod, ni nacija, ni država... ne mogu postojati bez svoga jezika, pa prema tome ne mogu postojati ni Crnogorci. Ako nema crnogorskog jezika, nema ni crnogorske države, ni crnogorskog naroda, ni crnogorske nacije (V.P. Nikčević). Ovaj stav je neistinit, nenaučan, tipično nacionalistički i negira postojanje velikog broja nacija i država koje ne dijele isto ime sa imenom zvaničnog jezika (SAD, Kanada, Australija, sve države Latinske Amerike, Austrija...). Slijedi mit o nesrodnosti crnogorskog jezika sa ostalim varijantama zajedničkog jezika i njegovo autohtono postojanje od davnih vremena. Crnogorski jezik je autohton jezički idiom, tvrdi A. Čirgić, iako se zna da je u lingvističkoj nauci termin autohton jezik rezervisan za jezike kojima se ne može dokazati pripadnost nekoj jezičkoj porodici, koji nemaju jezičkih srodnika, niti se mogu povezati sa nekim drugim poznatim jezikom. Dalje: crnogorski jezik je kao poseban donijet iz prapostojbine, iz Polablja-Pomorja (današnja istočna Njemačka), nastao je iz izumrlog polapskog, nema zajedničko porijeklo sa drugim južnoslovenskim jezicima, pa se zbog toga i razlikuje od drugih susjednih jezika. Mit o naciji neprijatelju i naciji žrtvi objašnjava da su crnogorska nacija i crnogorski jezik bili paćenici i žrtve kroz istoriju, te bili izloženi raznim nepravdama koje se danas upravo zalaganjem "utemeljivača" montenegristike ispravljaju. Već oko stoljeće i po nad Crnogorcima se vrši etnocid i nad jezikom crnogorskijem lingvocid (V.P. Nikčević) ili Crnogorci govore crnogorskijem jezikom... koji je u pośljednjijeh sto i pedeset godina bio na udaru srpske jezičke unitarizacije i homogenizacije (A. Čirgić).

Naučne činjenice pokazuju sasvim drugu sliku od one koju nacionalisti ističu. Opasnost od nenaučne i nacionalističke interpretacije činjenica sa novim fakultetom se uvećava, jer se tamošnji studenti izlažu manipulacijama koje im se serviraju kao naučne istine. Možemo zamisliti kakve ćemo profesore crnogorskog jezika imati nakon ovakvog "obrazovanja". U uređenim društvima slične pojave, ako ih ima, obitavaju na marginama društva, a kod nas postaju zvanična jezička politika.

Potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku pozivaju Bošnjake, Crnogorce, Hrvate i Srbe, između ostalog, na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti i na slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, ali deo javnosti koja se protivi Deklaraciji kao da nije to pročitala zato što smatra da vaša teza o zajedničkom jeziku ukida slobodu na izbor. Da li njima smetaju ti predlozi, ili ne odobravaju neke druge?

Kritičari Deklaracije, na njihovu žalost, ne mogu naći niti jednu rečenicu kojoj argumentovano mogu što prigovoriti. Veliki broj kritika demantuje sama Deklaracija koju treba najprije, pažljivo pročitati. Ona vrlo liberalno i demokratski propagira slobodu individualnog izbora, jezičku slobodu i toleranciju, a osuđuje diskriminaciju u jeziku, jezičku segregaciju, purizam u jeziku, jezički inženjering, stvaranje vještačkih razlika, bespotrebno prevođenje i niz negativnih praksi koje su razvile nacionalističke jezičke politike. Najbolnija poruka za sve nacionaliste jeste ona iz samog naslova Deklaracije o zajedničkom jeziku. Dovoljno je reći da se radi o zajedničkom standardnom jeziku pa da svi nacionalizmi spremno krenu u obračun sa neprijateljima nacije, države, jezika, vjere... iako se u Deklaraciji eksplicitno kaže da činjenica postojanja zajedničkog jezika ne negira posebne države, nacije, nazive jezika, standardizacije i jezičke specifičnosti. Ono što je posebno važno i u skladu sa teorijom policentričnosti jeste da Deklaracija naglašava ravnopravnost standardnih varijanti, pa se ne može reći da je jedna od njih jezik, a da su druge varijante tog jezika, kao što pogrešno tvrde srpski jezički nacionalisti: jezik je srpski, a ostale varijante zajedničkog jezika su samo varijante srpskog jezika.

Protivite se arhaizaciji crnogorskog jezika, njegovoj jotovanoj varijanti, zato što je, kako ste objasnili, nastala iz težnje da se napravi što više razlika između crnogorskog jezičkog standarda i drugih jezika nastalih iz zajedničkog policentričnog jezika. Molim vas objasnite o čemu je reč.

Bila sam zagovornik ideje da se službeni jezik u Crnoj Gori ili crnogorska varijanta zajedničkog standardnog jezika nakon izglasavanja nezavisnosti države nazove crnogorskim po imenu države. I dalje smatram da što se imena tiče u ovim društvenoistorijskim i sociolingvističkim prilikama nemamo bolje rješenje, ali sam se veoma protivila arhaizaciji i vještačkom mijenjanju standardnog jezika i norme u cilju pravljenja što više razlika i dokazivanja da se radi o različitom jeziku. Jedan od načina odvajanja crnogorskog standarda od ostalih bilo je i uvođenje u normu produkata jekavskog jotovanja. Zvaničnim Pravopisom i Gramatikom crnogorskoga jezika uspostavljena su kao pravilna dva sistema oblika: jedan sa nejotovanim oblicima što je bilo već stopedesetogodišnja norma (djetinjstvo, izjelica, posjed, posjetilac, sjećanje, cvjetati, zasjeda, sjever, sjutra, htjeti, utjeha, svugdje, zjenica, mrzjeti...) i drugi sa jotovanim oblicima (đetinjstvo, iźelica, pośed, pośetilac, śećanje, ćetati, zaśeda, śever, śutra, šćeti, ućeha, svugđe, źenica, mrźeti...), pri čemu se crnogorskim oblicima smatraju samo jotovani, dok se nejotovani tretiraju kao srpskohrvatski ili srpski, a zadržani su u normi samo kao kompromis dok se ne prihvati potpuna crnogorska "jotacija". Uvedena su dva nova slova ś i ź za obilježavanje dva glasa iz crnogorskih narodnih govora koja su proglašena fonemama iako to nijesu foneme već alofoni, što pravi značajnu razliku prema drugim varijantama zajedničkog jezika. Proširivanje fonološkog sistema crnogorskog jezika, normiranje jotovanih oblika prisutnih u nekim crnogorskim narodnim govorima, kao i normiranje oblika nepostojećih i u narodnim govorima (ćeme, ćelohranitelj, ćestanina...) veoma je sporno i problematično, pa i kompromitujuće po "stručnjake" za crnogorski jezik koji su izradili Pravopis i Gramatiku.

Da li postoje reči crnogorskog jezika koje ne bi razumeli oni koji govore bosanski, hrvatski ili srpski jezik i koje su to reči?

Poznata je činjenica da varijante jednog policentričnog jezika imaju neke jezičke specifičnosti koje se objašnjavaju različitim društvenoistorijskim i kulturološkim uticajima. Tako je i sa našim varijantama zajedničkog standardnog jezika, među kojima su razlike najizraženije na leksičkom nivou. Međutim, broj leksičkih ili drugih razlika neuporedivo je manji od onoga što je isto, čak i nakon postupaka brutalnog jezičkog inženjeringa i konstruisanja vještačkih razlika u cilju dokazivanja da se radi o različitim jezicima. Možda se u tom novogovoru ili u dijalekatskoj leksici kojoj je dat normativni status mogu naći neke riječi koje drugi neće razumjeti, ali je opet njihov broj veoma ograničen prema onome što je isto i razumljivo.

U jednom delu javnosti kritikovan je Prvi tom Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU, objavljen pre godinu dana. Koje su bile zamerke i – da li su bile opravdane?

Treba najprije precizirati koji je to dio javnosti negativno reagovao na Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU pa će mnoge stvari biti jasnije. Predstavnici svih nacionalizama u Crnoj Gori, osim hrvatskog, napali su Rječnik a najžešće "stručnjaci" sa Fakulteta za crnogorski jezik sa Cetinja, tekstovi (preko 80) objavljeni su u "Pobjedi", dnevnom listu vladajuće partije. Očigledno je da se radilo o dobro organizovanoj i besprizornoj hajci na jedno leksikografsko djelo, njegove autore i izdavača. Kad se jedno stručno leksikografsko pitanje politizuje do mjere kako je to učinjeno sa Rječnikom CANU, onda struka i nauka u sudaru sa politikantstvom nemaju nikakve šanse, kao što nijesu imale ni prilikom kodifikacije crnogorskog jezika. Rasprava o Rječniku okončala se u Skupštini Crne Gore u kojoj je glasovima vladajuće partije sa nacionalnim bošnjačkim i albanskim partijama izglasana Rezolucija o povlačenju Rječnika.

Već nakon prvih "prikaza" Rječnika bilo je kristalno jasno da tu nema ni pomena od naučne, zdrave i plodne kritike i polemike, da kritičarima nije cilj objektivno prikazati Rječnik sa svim manama ali i nespornim kvalitetima, već linč i stopiranje projekta. Najveći dio iznesenih primjedbi, autorski tim je u više navrata argumentovano odbranio i obrazložio u svojim reagovanjima. Dio primjedbi je neutemeljen, zlonamjerno iskonstruisan učitavanjem primjera kontekstualne upotrebe odredničke riječi kao njene definicije, a manji dio su zaista greške (neki istorijski podaci i godine, nastali permutacijom brojeva ili tehničkim greškama). Više puta je isticano da primjere iz korpusa, kojima je samo ilustrovana upotreba odredničke riječi i koji su preuzimani direktno iz izvornika bez lektorskih i intervencija bilo koje vrste nedopustivo tumačiti kao tvrdnje i stavove autorskog tima ili CANU. Međutim, sve je bilo uzalud. Hajkači su dobro odradili posao i za njega su obilato nagrađeni.

Kako se u praksi u školama Crne Gore sprovodi nastava na crnogorskom, bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku?

Nastavni predmet za jezik i književnost u crnogorskom douniverzitetskom obrazovnom sistemu političkim dogovorom u Skupštini Crne Gore nazvan je crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik. Nastavu drži jedan, a ne četiri nastavnika, obično sa diplomom profesora srpskohrvatskog, srpskog ili crnogorskog jezika, po planu i programu utvrđenom u Ministarstvu prosvjete i u učionicama u kojima zajedno sjede đaci crnogorske, srpske, bošnjačke, hrvatske i drugih nacionalnosti, na savršeno razumljivom zajedničkom jeziku onako kako se to radilo i prije jezičkih reformi i nacionalističkih jezičkih politika. Veoma je važno da se djeca ne razdvajaju u različita odjeljenja po nacionalnoj i jezičkoj pripadnosti kao što se radi u višenacionalnim sredinama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Još nijedna nacionalna partija ili organizacija u Crnoj Gori nije zatražila nastavu na "svom" jeziku (osim Albanaca, jer se tu zaista radi o različitom jeziku) i u posebnim odjeljenjima, što opet ne isključuje mogućnost da će takvih zahtjeva biti u budućnosti.

Program po kome predajete na Filozofskom fakultetu u Nikšiću je višegodišnja tema nacionalističke kritike. Šta vam zameraju?

Na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću radimo po nastavnom planu i programu koji je utemeljen u poluvjekovnoj univerzitetskoj tradiciji izučavanja jezika i književnosti u Crnoj Gori, ali i inoviran novim saznanjima i dostignućima u ovoj naučnoj oblasti. Glavna zamjerka nacionalista je što kao lingvističku literaturu ne koristimo knjige "utemeljivača" montenegristike V. P. Nikčevića, R. Rotkovića i njihovih nasljednika koje su inače osnovna literatura za studente Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju. Kao što priliči svakoj obrazovnoj instituciji, koristimo naučno utemeljenu i relevantnu literaturu prihvaćenu u akademskoj zajednici i naučnom svijetu.

Šta o Deklaraciji misle vaši studenti?

Na Filološkom fakultetu u Nikšiću predajem Opštu lingvistiku i u dijelu ovog predmeta bavimo se i sociolingvističkim temama identiteta jezika, jezičke politike, planiranja jezika, standardizacije i standardologije, pa su tako studenti potpuno upućeni u problematiku koja se tretira Deklaracijom, što znači da oni odlično razumiju poruke koje šalje Deklaracija i sa njima su saglasni.

Sonja Ćirić