Puna pozitivnih i daleko više negativnih događaja, 2017. je potisnula činjenicu da u njoj obilježavamo 20 godina od kada je svijet upoznao čarobnjake i normalce, školu u kojoj se stepenice iz čista mira pomjeraju u nepoznato i gdje krevet uvijek čeka topao, selo gdje se pije najukusnije pivo od bundeve, zmajeve, hipogrife i nevidljive krilate konje. Harija, Hermionu, Vizlijeve, Snejpa, Sirijusa i Dambldora. Lorda Voldemora... Prije tačno dvije decenije izašla je prva iz serije knjiga Džoan K. Rouling o čarobnjaku Hariju Poteru, dok je četiri godine nakon toga snimljen i prvi od osam filmova.

Hari je bio "živ" već četiri godine kada sam prvi put čula za njega. U zimu te 2001. godine, knjiga Hari Poter i kamen mudrosti još nije bila prevedena na neki od razumljivih nam jezika, niti smo znali mnogo toga o Dž. K. Rouling i njenom putu od siromaštva do nastanka knjige o "dječaku koji je preživio". Za razliku od Dž. Rouling, nismo postali milijarderi, ali bogatstvo poznavanja svijeta zanimljivijeg i čudesnijeg od ovog u kojem živimo ionako nije mjerljivo ničim, a pogotovo ne novcem. Ipak, nekim kanalima do nas je došla vijest o prikazivanju filma o dječaku sa ožiljkom u obliku munje na čelu, a kada ga je čitav svijet natenane izgustirao, "došao" je i u naše kino. Čitavo jutro padao je snijeg, što nas nije obeshrabrilo da se guramo ispod nadstrešnice Doma kulture kako bismo kupili kartu i odgledali film u prvom popodnevnom terminu. Neke iz te mase godinama kasnije sretala sam po najnevjerovatnijim gradskim ćoškovima kako opčinjeno zure u istu knjigu kao i ja.

Hari je imao jedanaest godina kada se sa začaranog perona 9¾ londonskog Kings Krosa otisnuo ka školi za čarobnjake i vještice Hogvorts, a većina nas koji smo se zatekli u pomenutoj kino sali bili smo njegovi vršnjaci te smo probleme sa kojima se nosio, iako mnogo ozbiljnije od naših, razumjeli najbolje na svijetu. Nedugo poslije gledanja filma, knjiga je prevedena na srpski, a sve do 2007. godine, kada je objavljen posljednji nastavak Hari Poter i relikvije smrti, živjeli smo u iščekivanju na izlazak novih, povremeno presijecanim i filmovima. Dolazak do nove knjigu značio je nespavanje noćima, bježanje sa časova, čitanje i istovremeno hodanje ka školi i nazad. Tih nekoliko dana knjigu nismo ispuštali iz ruku zbog čega se naš paralelni život u svijetu magije na pet ili šest stotina stranica ponekada završavao i za samo dva dana. Tada je počinjala ljubomora jer je uvijek postojao neko ko tek treba da počne da je čita.

Zaplet uvijek isti – Hari Poter polazi u novi razred Škole za čarobnjaštvo i vještičarenje u Hogvortsu; suočava se sa novom zavjerom opakog Lorda Voldemora, u koju je uvijek na neki način uključen neki od hogvortskih profesora; za dlaku preživljava, uz pomoć najboljih prijatelja Rona i Hermione i direktora škole Albusa Dambldora. Iz godine u godinu Voldemor je opasniji i odlučniji da se riješi Harija, a samim tim i njima je teže da odbrane sebe i svoje najbliže. U svim knjigama ima mnogo i ljubavi i prijateljstva i topline.

Odrastali smo paralelno te smo oboje imali sedamnaest godina kada je objavljena poslednja knjiga. Na pragu punoljetstva, problemi su zaista bili mnogo ozbiljniji. Kao jedanaestogodišnjaci, dijelili smo dječju impresioniranost kvidičem, "čarobnjačkom igru koja podseća na trodimenzionalni kriket na metlama", čarobnjačkim vještinama i napicima koje smo iz časa u čas savladavali. Naivno smo upoznavali Hogvorts i Zabranjenu šumu. U kasnijim nastavcima, Hogvorts se pokazuje kao mnogo manje zabavno mjesto od začaranog zamka, a likovi se suočavaju sa teškim gubicima. Mnogo više promišljaju o sebi, svojoj ulozi u svijetu, a manje vježbaju čini i uživaju u ljepotama toga što su mladi i pametni čarobnjaci.

U jednoj studiji iz 2014. italijanski psiholozi dokazali su da Hari svoje čitaoce čini boljim ljudima. Oni imaju manje predrasuda prema manjinskim grupama i više empatije. Baš kao i njihov književni junak. I to je mnogo bitnije od rekorda koji su u ovih dvadeset godina oboreni. A rekorda je mnogo – knjige su prodate u više od 500 miliona primjeraka, prevedene na 79 jezika, otvorene su replike Hogvortsa koje posjećuju milioni djece i odraslih. Ipak, ništa me od toga posebno ne impresionira. Ne želim da na društvene mreže okačim poznate rečenice Snejpa ili Dambldora, da imam majicu sa likom nekog od junaka, niti repliku čarobnog štapića. Ali uvijek kada dođu svakojake boljke poželim da uzmem bilo kojeg Harija iz kućne biblioteke i zaboravim gdje živim.

Jovana Prešić