Vreme
VREME 1428, 17. maj 2018. / KULTURA

Koncert:
Audio predsednici

Yo La Tengo u Domu omladine Beograda i pesme obogaćene ambijentalnim prizvukom što prizivaju poznate ritmove gradskog življenja

Yo La Tengo su neobičan fenomen – jedan od retkih aktivnih sastava iz alternativne rok generacije ponikle osamdesetih koji i dalje, posle 34 godine postojanja, nastavlja da se razvija, ponekad u neočekivanom pravcu, ali uvek veran svom samozatajnom svetu. A da se on se sastoji iz ponovo pročitanih najsvetlijih stranica rok muzike šezdesetih godina, mogli su da se uvere mnogobrojni koji su se zatekli u sali Amerikana DOB-a, gde su YLT debitovali pred našom publikom (u organizaciji "Rock svirke").

Postmoderno čitanje najstrasnijih godina rokenrola čini iskustvo YLT koncerta uvek savremenim – svi smo mi pomalo fanovi, baš kao i oni. Tako od njih uživo dobijamo kolaž koji odgovara ovom rasparčanom vremenu: prvi set na koncertu sačinjen je od nežnih i delikatnih momenata, dragocenih melodija koje se ponekad kreću ivicom čujnosti, a onda se, posle pauze, na to nadovezuje drugi set, u kome bučna gitarska ekspresija tipa Sonik jut donosi nove slojeve emotivnog uznosa, iz koga nikako ne nestaju preslatke melodije. Sve to kulja, razmrdava iznutra, pokreće i lansira na viši nivo uzbunjenosti, dok se na sceni muvaju tri osobe što stalno menjaju instrumente i mikrofone – na kraju svi sve pevaju ili sviraju, često sa dirljivom posvećenošću harmonizujući muške i ženske vokale, kako se to nekada radilo, terajući celu salu da momentalno zaćuti kao u nekakvoj rokenrol crkvi.

Utisak iskrenog obožavanja muzike pri tom je pojačan ofarbanim gramofonskim pločama, koje kao scenografija vise sa plafona iznad bine. Muzičko uporište na kojima počiva ovaj tročasovni svet, YLT su mapirali kroz tri ushićujuće obrade koje su odsvirali na bis: garažni Sids (Can’t Seem to Make You Mine) i hipi Ket Stivens (Here Comes My Baby) iz zlatnih šezdesetih, te čedni The Scene Is Now iz lažno-sjajnih osamdesetih (Yellow Sarong – poslednje dve sa čuvene programske kolekcije obrada "Fakebook" iz 1989). Ali mnogo dublji nivo otkriva se u strukturi njihovih pesama, a to su svakako slojevi Velvet andergraund nasleđa, koji su duhom nedvosmisleno stalno prisutni. Štaviše, sama ideja kombinovanja nežno-slatkih pesama sa ljubavnim uvidom, i krljajuće bučnih, repetitivnih komada, stoji upisana u svaki ozbiljan rokerski DNK još od prvog albuma Velveta – YLT su od toga napravili autentičan kreativni princip, samosvojnu estetiku koja ih je učinila relevantnim rokerskim naratorima o svakovrsnim ličnim iskustvima sa ovim svetom, evo već nekoliko generacija.

Publika je sa poštovanjem rezervisanim za velikane što traju sa razlogom, bogobojažljivo saslušala tihi set, u kome smo prvi put uživo mogli da se uverimo kako kod YLT savršeno funkcioniše skorašnje prihvatanje elektronskih ukrasa kao dela opšteg omađijavanja. I zaista, njihove pesme koje nas uvek vode u svet začaranosti svakodnevnim, dobijaju još jednu prostornu dimenziju kad se obogate ambijentalnim prizvukom i ritmovima proizvedenim na raznim uređajima što prizivaju poznate ritmove gradskog življenja (novi album There’s A Riot Goin On u tom je znaku). Ipak, prvi urlici oduševljenja rezervisani su za Barnaby, Hardly Working, sa albuma President Yo La Tengo, mini klasika originalno izdatog 1989. – činjenica da je instantno prepoznatljiv ovdašnjem auditorijumu, i te kako puno govori o tome koliko je alternativna muzička kultura zaživela u našim krajevima i smatra se i dalje značajnim vrednosnim orijentirom. Neko možda misli da to sve skupa nije mnogo, ali ponekad je dovoljno istrajno biti tu.

YLT su ozbiljan umetnički rok bend, sastav koji je živa hronologija andergraund tokova unazad par decenija i promena razmišljanja u njegovom okrilju. Nekolicina YLT albuma svakako se može smatrati izuzetnim postignućima – što se, pre svega, odnosi na trilogiju za izdavačku kuću Matador izdatu u grunge i post-grunge vremena: Painful (1993), Electr-O-Pura (1995) i I Can Hear the Heart Beating as One (1997). Ovde je ustoličen njihov zvuk – misteriozan, rokerski agresivan na moderan način, i na prepad melodično nežan – te definisan identitet benda kao individualističke trojke zagledane same u sebe. Notorno poznati po tome što skoro ne daju nikakva objašnjenja o onome što rade, nastavili su da se razvijaju kao muzičari, pružajući sa svakim albumom neku vrstu komentara duha vremena – svoju ključnu "tihu" ploču And Then Nothing Turned Itself Inside-Out snimili su 2000. u osvit dolaska na vlast mlađeg Buša, dok su na I Am Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass iz 2006, ponudili baroknu sofisticiranost kroz razigrane aranžmane obogaćene gudačima, u vreme vrhunca ovog predsednika. Oba su ocrtavala potrebu za utehom u novoj realnosti opšte nelagodnosti i nesigurnosti na Zapadu, kad ona još uvek nije bila jasno izrečena. Ali YLT su i inače uvek imali skrivene poruke emotivne prirode i zbog toga njihova muzika nikad nije ostarela.

Sve to moglo se čuti na ovom koncertu, na kome su YLT pričali svoje priče gitarama i rečima jednako uverljivo, još jednom prevazilazeći sve granice onoga što se u popularnoj muzici može dosegnuti kad je u pitanju umetnička suptilnost, a da se pritom ostane ono što jeste – rokenrol bend iz komšijskog podruma ili sa obližnje igranke, sasvim svejedno. Za 30 godina, YLT ništa nisu izgubili na svojoj sposobnosti da zgrabe srce i kažu mu stvari koje niko drugi ne govori.

Dragan Ambrozić