foto: dejvid lašapel

Intervju – Sergej Polunjin, baletski umetnik, koreograf, glumac >

Ono što vidite u meni ste vi

"Otkriću vam jednu tajnu: niko ne može da uništi moju karijeru! Da li kamen može da uništi vodu? Voda će uvek naći svoj put da prodre. E, tako je i sa mnom"

Po oceni znalaca, trenutno najveći baletski umetnik na svetu, Sergej Polunjin, gost je beogradskog Narodnog pozorišta u baletu Posvećenje 7, 8. i 9. marta. Biće to njegovo prvo scensko predstavljanje publici čiji je sunarodnik. Naime, Polunjin, po rođenju Ukrajinac i ruski državljanin od prošlog novembra, ima i srpski pasoš od 2016. godine. Među brojnim tetovažama ima lik Vladimira Putina, ali i amblem čečenske zastave. Međutim, tražio je da ne pričamo o politici.

Sergej Polunjin ima 30 godina, a sa 19 je postao najmlađi prvak Kraljevskog baleta u Londonu. Planetu je osvojio nastupima u minhenskoj Državnoj operi, Boljšoj teatru, pozorištu "Stanislavski" u Moskvi, londonskoj Rojal operi, milanskoj Skali, Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. Nakon spota Take me to church koji je najavio kao kraj svoje baletske karijere, postao je medijska zvezda. Ispostavilo se da su i njegov život i ponašanje kao stvoreni za filmsku priču: rođen je u siromašnom gradu Hersonu na jugu Ukrajine, talenat otkriven u ranim godinama razvijao je celodnevnim vežbama, u 13. se preselio u London bez znanja engleskog, ali odlučan da bude najbolji, uveren da će tako okupiti razjedinjenu porodicu. Njegovi roditelji se ipak razvode što on izuzetno teško podnosi. Do 23. ostvario je skoro sve profesionalne ciljeve. Počeo je da preskače probe, da izostaje sa predstava, na baletsku scenu je doneo beli prah, pa su ga mediji prozvali "loš momak ruskog baleta". Nakon što je ovog januara na društvenim mrežama objavio postove koji su ocenjeni kao homofobni i seksistički, Pariska opera i balet su mu otkazali saradnju u Labudovom jezeru čija je premijera pripremana za februar.

U Beogradu je otvorio svoju Fondaciju za mlade baletske talente. Prošle godine otvorio je "Exit" u Novom Sadu i u Beogradu uveličao otvaranje renovirane zgrade Narodnog muzeja spotom kojim je želeo da, kako je izjavio, ljude širom sveta zainteresuje za bogatu kulturnu baštinu Srbije. Ovdašnja publika ga zna i po ulozi u filmu Red sparrow sa Dženifer Lorens i po dokumentarcu Dancer Stivena Kantora o njegovom životu, a na upravo završenom Festu prikazan je film Bela vrana, u kome mu je Ralf Fajns dao jednu od uloga.

U beogradskom Narodnom pozorištu Sergej Polunjin će igrati u baletu Posvećenje u koreografiji Juke Oiši, inspirisanim koreografijom i izvođenjem Vaclava Nižinskog u Posvećenju proleća Igora Stravinskog.

"VREME": Da li ste tokom priprema Posvećenja istraživali život Nižinskog? Šta je za vas Nižinski?

SERGEJ POLUNJIN: Nižinski je jedan od velikih kao i Nurejev, Barišnjikov…. On mi je nekako bio dalek sve dok u Švajcarskoj, u Sankt Moricu gde je živeo Nižinski, nismo počeli da radimo na ovom projektu. Juka Oiši je fascinirana njime i veoma studiozno je iščitavala njegove dnevnike i tako kreirala koreografiju. Nakon premijere posetili smo Suvretta House, hotel u blizini Sankt Morica gde je Nižinski poslednji put igrao, i tu sam prvi put osetio neku povezanost sa njim, osetio sam kroz šta je prolazio i kako se osećao. Bila je to zanimljiva i dragocena lekcija o vremenu, prolaznosti i povezanosti kroz vreme.

Novinari vas često pitaju o tetovažama, a retko o baletu. Da li je balet umetnost koju nije moguće opisati rečima? Da li je balet pre svega emocija pa zatim poruka?

Nižinski je govorio da treba više osećati nego misliti, da ta otvorenost čini čoveka čovečnim. Vi možete i da ne razumete baletski jezik, ali vas nešto dodirne, mislim da je o tome pričao. Pokret je univerzalan jezik, pa ipak za svakog može značiti nešto drugo. Ono što vidite u meni ili kroz moj pokret na sceni, to ste vi i vaš odraz.

U filmu Red sparrow igrate negativca, baletana koji uništi život svoje partnerke. Koja je cena uspeha?

Postoje ljudi koji se daju bezrezervno i shodno tome, sposobni su da prime lepotu i darove umetnosti, a postoje i ljudi koji daju ali po ceni koju kad-tad morate da platite. Samo je važno znati šta dobijate kako se ne biste začudili kad vam stigne račun. Srećom, žrtva ili cena koja mora da se plati nisu obavezni put ka uspehu. Dakle, svako sam bira svoj put.

Koji su principi vaše Fondacije u Srbiji? Ko su mladi kojima pomaže vaša Fondacija?

Fondacija se bavi čuvanjem tradicionalnih koreografija, kao i kreiranjem novih komada i sadržaja u duhu klasičnog i neoklasičnog baleta, a pojavljuju se i elementi savremenog plesa. Jednostavno, ples živi i razvija se, transformiše se, a time se i publika širi i transformiše. Tako balet postaje prijemčiviji umetnički izraz za sve širu publiku. Jedna od naših aktivnosti je podrška mladim talentovanim igračima u odabiru i daljem školovanju. Nedavno smo obezbedili sredstva da podržimo jednog mladog igrača iz Srbije kako bi nastavio školovanje u inostranstvu.

Da li je odluka Pariske opere da prekine saradnju sa vama nakon homofobnih i seksističkih postova štetila vašoj karijeri?

Oni su imali svoje razloge, ne ulazim u to. Moje izjave nisu bile homofobne, ali su tako protumačene. Ja imam veoma bliske prijatelje koji su iz LGBT populacije i sa kojima veoma lepo sarađujem, ja sam zapravo govorio o činjenici da se poremetio balans muške i ženske energije, a da to nije dobro u svakom pogledu. Mogu da van otkrijem jednu tajnu: niko ne može da uništi moju karijeru! Da li kamen može da uništi vodu? Voda će uvek naći svoj put da prodre. E, tako je i sa mnom, ja sam slobodan i fleksibilan, ne plašim se, nisam vezan ni za koga niti ograničen bilo čim. Još jednom bih ponovio: ono što vidite u meni i dotakne vas na bilo koji način pa vi na to odreagujete, uvek je to neki odraz nečega u vama samima.

U poslednje vreme postoji stav da balet u Srbiji stagnira. Šta mislite, da li takvo mišljenje ima osnova?

Nisam dovoljno upoznat sa baletskom scenom u Srbiji te s toga ne mogu komentarisati trenutno stanje, ali se nadam da ću više vremena provoditi u Beogradu.

S obzirom da ste državljanin Srbije, da li su vas iz direkcije Baleta pitali za savet kako da naš balet bude bolji?

Sa ansamblom iz Narodnog pozorišta prvi put sam se sreo zbog filma Bele vrane o Rudolfu Nurejevu koji je sniman u Beogradu i u kome sam i ja imao jednu ulogu. Dejan Kolarov, solista Narodnog pozorišta, sarađivao je sa mnom na projektu Šatori, u kome je igrao u Londonu i igraće u predstojećim nastupima u Pragu u aprilu. Održaću ballet class za vreme gostovanja u Beogradu i veoma se radujem susretu sa ansamblom. Inače, ja sam bio đak u Baletskom institutu u Kijevu kod oca Konstantina Kostjukova, direktora beogradskog Baleta.

U jednom intervjuu ste rekli da razmišljate o filmu koji bi govorio o igraču koji više ne može da igra. Vi ste nekoliko puta pominjali temu kraja, prestanka igranja. Zašto vam je ta tema bitna?

Sa 23 godine sam osetio da umirem kao umetnik, odigrao sam gotovo sve u klasičnom repertoaru, i privukli su me gluma i film. Take me to church je trebalo da bude moj poslednji ples. Snimali smo 9 sati i bilo je teško ali inspirativno. I baš tad, osetio sam da sam, kad igram, zapravo živ, zato sam nastavio. Što ne znači da sam odustao od glume. Upravo se završilo snimanje jednog igranog filma u kome imam glavnu ulogu. Bilo je veoma zabavno i veoma sam uživao u tome. Videćete ga!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST