Važnost reputacije i političkih veza nikad nije moguće precijeniti, a pogotovo ne u svijetu organiziranog kriminala. Međutim, kao i u svemu ostalom, tako i ovdje postoje granice. Veljko Belivuk zvani Velja Nevolja ih je prešao i "pao". Ima zato mnogo simbolike u činjenici da je zajedno sa svojom grupom uhapšen u trenucima kada je druga vlada Ane Brnabić obilježavala sto dana.

Za nekih tri-četiri godine Belivuk je od nepoznatog kriminalca postao državni neprijatelj broj jedan. Ovaj meteorski uspon u podzemlju nije ništa neobično. Ono što jeste, bio je Belivukov self marketing. Na društvenim mrežama su već duže vrijeme cirkulirali snimci kako brutalno maltretira i ponižava rivale iz kriminalnih – eufemistički nazvanih – navijačkih grupa. Istraga bi trebalo da pokaže i da li ima istine u glasinama da je posebne horor snimke mučenja i svirepih likvidacija slao odabranoj ekipi.

Što je s tim htio postići?

Prvi cilj je da na sam pomen njegovog imena spadaju gaće; rimovani nadimak Velja Nevolja sugerirao je što svako može očekivati ukoliko mu se suprotstavi ili ne "izrazi poštovanje". Drugi cilj je važniji: snimljena bahatost i sadizam bili su plodno tlo za rast mitova i legendi o njegovoj moći, ali i zaštiti u okviru državno-pravnog sistema.

Ne treba nimalo sumnjati da ju je imao. Kućni zatvor zbog teškog premlaćivanja direktora Partizana Miloša Vazure ili misteriozna kontaminacija nalaza DNK u procesu za učešće u ubojstvu Vlastimira Miloševića ukazuju na "specifičnu težinu" Belivuka. A javna je tajna da ju je stekao brutalnim "zavođenjem reda" na tribinama uz podršku Službe i u tom okviru, bivše državne sekretarke Dijane Hrkalović.

Naime, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vrlo je osjetljiv na skandiranja na stadionima i pridaje im neproporcionalnu važnost. Izgleda da je to neka vrsta duga navijačkoj mladosti zajedno sa priznanjem da nije u stanju izići na kraj sa huliganizmom, kriminalom i nasiljem povezanim sa fudbalskim klubovima – Zvezdom i Partizanom, posebno. Ovo, kao i fotografija Vučićevog sina Danila na Mundijalu u Moskvi sa svježe uhapšenim Milovanom Tadićem i Borisom Karapandžićem, ali i nekim drugima "navijačima" debelog policijskog dosjea, vinulo je Belivukovu kriminalnu reputaciju u stratosferu. Samo bog dragi zna što je pričao u podzemlju, na koga se sve pozivao, čime hvalio...

Uglavnom, učvršćujući moć i šireći "biznise" – po svemu sudeći – i ostavljanjem leševa iza sebe, Belivuk je sve manje bio dio rješenja, a sve više problem. I to, što je za ljude poput njega najpogubnije, onaj politički. Jednostavno, dođe trenutak kada počnu suviše upadati u oči (ne samo u zemlji) i otvarati pitanja koje vlast više ne može prenabregavati bez rizika od ozbiljne kompromitacije. Upravo se to desilo i Belivuku – natrag ne može sve i da hoće, a naprijed nije imao kud.

Da je samo pitanje vremena kada će ovaj mafijaš iz zavjetrine izići na vjetrometinu, svjedoči i pripremanje javnosti: em su zvaničnici počeli ritualno zazivati rat protiv kriminala, em tabloidi – direktno spojeni na policijske izvore – već nekoliko sedmica donose mnogo toga o čemu je ranije sablažnjena javnost šuškala.

Elem, hapšenju Belivuka i njegove ekipe vlast je sada dala značaj sprečavanja još jednog "državnog udara", najopasnijeg i potencijalno najkrvavijeg od svih prethodno reklamiranih u režimskim medijima. Taj "aikido" način Aleksandra Vučića ima jasan cilj. A to je da omogući lijepljenje etikete mafijaškog zastupnika i jarana svakome tko bude inzistirao na raščišćavanju Belivukovog uspona, veza, priključenja...

Da ne bude nesporazuma, riječ je velikom policijskom uspjehu koji zaslužuje svako priznanje. Ali – da li će suđenje Belivuku osvijetliti veze organiziranog kriminala i političko-bezbjednosnih struktura? Malo je vjerojatno: svi prethodni slučajevi pokazuju da se sve završava na pojedincima, neposrednim izvršiocima. No, to nipošto ne isključuje nešto drugo – novo miješanje karata u kadrovskoj postavci vlasti i ostavinsku raspravu povodom Belivukovog nasljeđa.