Predlog protiv ćutanja:
Atraktivna ksenofobija

Zašto se "Politika" prodaje u tajnosti?

U domaće medije počele su da ulaze "dobre" strane pare. Priča se da je ugovor kojim će deo Politike kupiti nemačka izdavačka kuća WAZ-a pred finalizacijom, možda stupi na snagu nekako u isto vreme kada Bodo Hombah iz Pakta za stabilnost ode na novi posao u ovu kompaniju. Priča se, jer se ovde malo šta zna – važne vesti uglavnom kolaju čaršijom i pronose se glasine jer su to i dalje najrazvijenije "institucije" nerazvijene javnosti. Uz svu tišinu, u ovoj transakciji dve stvari su, ipak, vidljivo drugačije – ovo je prva prodaja jednog dugogodišnjeg državnog medija i ovo je prvi ulazak velike strane medijske kuće na domaću scenu.

Pretpostavljam da je prvu kupovinu kompanija obavila tamo gde su garancije najčvršće i interes da se ulaže najveći. Zanimljivo je, ipak, kako je prepoznat obostrani interes među onima koji su širenje ksenofobije godinama shvatali kao osnovnu patriotsku dužnost i medijske kuće koja je na putu da u ovom delu sveta kontroliše najveći deo tiraža dnevnih novina. Kako su novine koje su najglasnije napadale "strance" i posebno pomoć medijima postale najatraktivnije za strani kapital? Oni koji su naučili da uvek osluškuju "stvarnost" bili su čvrst oslonac režima kada se od toga dobro živelo pa i sada bez otpora sriču nove fraze kada je u modi tržište. U sređenim zemljama, međutim, uvid u medijsko vlasništvo i transakcije pitanja su od javnog značaja jer se njihova sudbina tiče javnosti. Ovde se taj posao obavlja u tajnosti – kao da Politika nije pola veka bila državna i ova javnost nema baš nikakvog "prava da zna". Izgleda da su i zaposleni u Politici prilično isključeni iz pregovora, moguće je da su oni samo "kolateralna dobit" onima koji u stvari kupuju kvadratne metre, mašine i štamparije.

Pošto se čak ni verzirani prepoznavaoci antisrpskih zavera ne oglašavaju da brane "nacionalnu svetinju" izgleda da je prećutni konsenzus da je sada važnije pomoći da Politika preživi svoj izgubljeni ugled od brige zbog prospekta da najtiražniji dnevnici u regionu budu u istom vlasništvu. WAZ je jedini kupovao bivše vodeće dnevnike iz komunističkog vremena – "Trud" i "Nepsabadšag" među prvima, sada pregovara sa Delom i Politikom. U Bugarskoj dva dnevnika u sastavu WAZ-a već imaju preko polovine ukupnog tiraža štampe, što je procenat koji ne postoji ni u jednoj razvijenoj zemlji. Medijska koncentracija koju danas u Evropi navode kao pokazatelj "demokratskog deficita" nije tema u zemlji u čijoj je istoriji ovaj deficit opšte mesto. Ni upozorenja iz međunarodne novinarske asocijacije da velike kompanije ne garantuju isti nivo prava radnicima u zemljama tranzicije kao u razvijenim zemljama ovde za sada niko ne čuje. Novinari se još nisu pripremili za vreme u kome su njihovi prvi sagovornici novi vlasnici a ne lokalne vlasti. Vlasnici, naravno, pregovaraju u svakoj zemlji odvojeno pa se tako jedna strana globalizuje a druga fragmentarizuje i prepušta lokalnim moćnicima.

Snježana Milivojević, medijska analitičarka