Bliski istok:
Arafat ili neko drugi

Šanse za postizanje mira, dakle, postoje, ali je pitanje da li je došao i trenutak kada se kompromis s jedne i druge strane neće tumačiti kao znak slabosti, već kao znak hrabrosti i snage

ESKALACIJA NASILJA: Svakodnevni prizor na Zapadnoj obali

Prošlih desetak dana obilježilo je najžešće nasilje u Izraelu i na okupiranim područjima od kada je prije sedamnaest mjeseci započeo palestinski ustanak – intifada. U izraelskim vojnim akcijama 20. februara u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali ubijena su najmanje 22 Palestinca. Napadi su nastavljeni i sljedećeg dana, kada je na meti bila i palestinska radio stanica. Ovog puta, povod akciji odmazde bilo je ubojstvo šest izraelskih vojnika na jednom kontrolnom puktu na Zapadnoj obali koje se dogodilo noć ranije. Prije ovih krvavih događaja, izraelske snage ubile su najmanje deset Palestinaca kao odgovor na seriju samoubilačkih atentata i oružanih napada na izraelske doseljenike u kojima je izgubilo život šest ljudi. "Njihovo nasilje je eskaliralo, a mi smo udarili još jače", komentirao je ovaj tragičan ishod jedan visoki izraelski zvaničnik.

Paradoksalno, sve ovo zbiva se u vrijeme kada se naziru i neki pozitivni pomaci: palestinske vlasti uhapsile su trojicu osumnjičenih za atentat na izraelskog ministra turizma Rehavama Zevija oktobra prošle godine. Izrael je hapšenje ovih ljudi postavio kao uvjet za oslobađanje palestinskog predsjednika Jasera Arafata iz kućnog pritvora u kojem se nalazio dva mjeseca. Doduše, Izrael je tražio i hapšenje Ahmeda Sadata, generalnog sekretara Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, "mozga" atentata. Palestinci tvrde da on već duže vrijeme nije na slobodi, mada pravih dokaza za to nema. Šaronova vlada donijela je odluku da Arafatu dozvoli izlazak iz kućnog pritvora, ali da mu i dalje ograniči slobodu kretanja, odnosno zabrani napuštanje Ramale. Palestinci su ovo najnovije poniženje svog vođe doživjeli i kao vlastito: već sada se najavljuju nove akcije koje će "Izrael skupo koštati". Sve govori da će se nasilje nastaviti i da će ovo stanje ni otvorenog rata ni pravog mira još duže potrajati.

Pomaka ima i u Izraelu. Javnost se sve više pita kuda vodi ova krvava konfrontacija. U izraelskoj vojsci nisu rijetki oni koji smatraju da je došlo vrijeme da se prizna da se isključivo vojnim sredstvima ne može postići političko rješenje niti se mogu pobijediti Palestinci. Do sada su se 273 izraelska rezervista izjasnila protiv služenja na okupiranim teritorijima. Polovinom februara u Tel Avivu su održane demonstracije čiji je moto bio " Napustimo palestinske oblasti ", a Vijeće za mir i sigurnost, grupa umirovljenih generala i agenata tajnih službi bliska lijevom centru pozvala je na unilateralno povlačenje iz palestinskih područja koje bi uslijedilo istovremeno s početkom pregovora. Riječ je o pojasu Gaze (izuzetak je granično područja sa Egiptom) i većem dijelu Zapadne obale, gdje bi odmah bilo demontirano oko 50 doseljeničkih naselja.

Nedavno obraćanje premijera Arijela Šarona javnosti bilo je zapravo odgovor na pitanje što dalje. "Odlučili smo da odmah započnemo označavati demarkacionu liniju", rekao je Šaron. To u praksi znači zatvoriti granice, stvoriti tampon zone koje će zaštititi izraelske građane, gdje god oni živjeli, u Izrealu ili u naseljima na okupiranim teritorijima. Šaron je ponovio da je ostao privržen nastojanjima da se spriječi da konflikt eskalira u "totalni rat" i naglasio da je Izrael spreman na "bolne ustupke" kako bi sa palestinskim susjedima postigao mir, ali ne i na kompromise kada je u pitanju sigurnost države. Predstavio je i svoj plan za okončanje sukoba koji bi se odvijao u dvije faze: najprije bi se postigao sporazum o prekidu neprijateljstva što bi podrazumjevalo i demilitarizaciju palestinskih teritorija, a kasnije bi se pregovorima došlo do trajnog mirovnog sporazuma između dva naroda.

SPOMINJANJE NASLEDNIKA? U palestinskim krugovima Šaronov prijedlog nije prihvaćen s odobravanjem. Saeb Erakat, visoki palestinski dužnosnik, rekao je da je nakon Šaronovog govora jasno da Izrael "nastavlja svoj rat protiv Palestinaca koji traje već sedamnaest mjeseci". Ipak, palestinski predsjednik Arafat još jednom je pozvao Palestince na prekid vatre. Uslijedilo je i povlačenje izraelske vojske sa položaja koje je okupirala u pojasu Gaze tijekom prošle sedmice. Odluka je donesena na sastanku između izraelskih i palestinskih predstavnika, ovog puta bez američkog učešća, što se do sada nije događalo.

Izraelski premijer polagao je velike nade da će se iz Vašingtona vratiti punih ruku, no to se nije obistinilo u potpunosti. Predsjednik Buš se složio sa Šaronovim pokušajem marginalizacije Jasera Arafata, ali ipak nije odobrio sankcije protiv njega i palestinske samouprave. Uoči puta u SAD, Šaron se u Jeruzalemu tajno sastao s trojicom visokih palestinskih dužnosnika čime je indirektno poručio Arafatu da je moguće razgovarati i bez njega. Ovaj iznenadni susret izazvao je veliko zanimanje, ali i zbunjenost ne samo u izraelskoj javnosti. Zanimljivo je da se dvojica od prisutnih Palestinaca Mauhamed Abas i Ahmed Korei u Izraelu, ali i u Americi, pominju kao mogući Arafatovi nasljednici. Zna se, također, da je sastanak trajao tri sata i da se razgovaralo o temama mnogo širim od tehničkih pitanja sigurnosti. Sve to upućuje na zaključak da je Šaron napustio svoj čvrsti stav da s Palestincima neće razgovarati "pod vatrom". Nekoliko dana kasnije, u Njujorku su razgovarali već spomenuti Ahmed Korei, glasnogovornik Palestinske narodne skupštine, i Šimon Peres, izraelski ministar vanjskih poslova. Ovi razgovori, u kojima je učestvovala i američka strana, temelje se na planu po kojem bi nakon uspostavljanja primirja uslijedilo uzajamno priznavanje izraelske i palestinske države. Sljedeće dvije godine vodili bi se pregovori o teškim pitanjima, kao što su određivanje granica, podjela Jeruzalema, sudbina doseljeničkih naselja, povratak palestinskih izbjeglica. Još nije jasno da li su ova dva plana povezana ili je riječ o pokušajima sa "više strana" da se okonča nasilje. Peresova inicijativa nije jednodušno prihvaćena među Palestinacima, a izgleda ni unutar vladajuće izraelske kolacije.

NADE ZA MIR: Prilikom oba susreta palestinski zvaničnici izložili su svoj stav da primirje nije moguće dok traju opsada palestinskih oblasti, upadi u njihove gradove i likvidacija palestinskih ekstremista. Oni su ponovili da je Jaser Arafat predstavnik palestinskog naroda i jedini lider s kojim bi Izrael morao pregovarati.

Treba reći da je Palestince posebno ohrabrio jedan drugi mirovni plan. Riječ je o planu koji su predstavili ministri vanjskih poslova EU-a na nedavnom sastanku u Španjolskoj. Inicirana od Francuske, ova mirovna inicijativa poziva Izrael i UN da priznaju palestinsku državu u okvirima, za sada, neutvrđenih granica te da započnu pregovore o svim otvorenim pitanjima. Plan predviđa i nove palestinske izbore, što bi Jaseru Arafatu trebalo osigurati novi predsjednički mandat i što bi ojačalo njegov položaj u odnosu na ekstremiste. No, ideja o novim izborima izgleda da ne oduševljava Palestince. S druge strane, izraelski zvaničnici su evropski mirovni plan ocijenili kao "nebitan".

Šanse za postizanje mira, dakle, postoje, ali je pitanje da li je došao i trenutak kada se kompromis s jedne i druge strane neće tumačiti kao znak slabosti, već kao znak hrabrosti i snage.

Marisa Crevatin Majstorović