Francuska:
Pod Širakovom zastavom

Da je sve moguće u toku nastupajućih parlamentarnih lipanjskih gibanja, posvedoluje nam i primer levice kojoj je pošlo za rukom da od svoje izborne baze – koja je u prvom krugu sankcionisala premijera Žospena što nije vodio dovoljno levu politiku – zatraži i, što je najčudnije, dobije u drugom krugu podršku za... kandidata desnice, predsednika Širaka

ODBRANA REPUBLIKE: Demonstracije u Parizu

U razmaku od 15 dana, od prvog do drugog kruga predsjedničkih izbora, Francuska je proživjela pravu psiho-socio-političku dramu. Predsjednik Žak Širak, koji je u prvom krugu postigao najniži izborni rezultat u gotovo polustoljetnoj prošlosti Pete republike - manje od 20 posto - ponovno je izabran i to rezultatom na kojem bi mu pozavidili i stratezi izbornih pobjeda u jednopartijskim narodnim demokracijama – 82 posto! Usporedbe radi, recimo samo to da jedan De Gol nije nikada prešao granicu snova od 55 posto. To je pošlo za rukom samo Pompiduu 1969 – kad je, također u drugom krugu, izostao kandidat ljevice i kad je došlo do velike stope apstinencije – osvojivši protiv Poera rekordnih 58 posto.

Pod Širakovom zastavom ovoga puta su na izborna mjesta disciplinirano otišli ne samo pripadnici umjerene desnice već i bataljuni ljevice i krajnje ljevice, kao i za drugi krug mobilizirani rezervisti, oni koji su se 21. aprila radije odali drugome poslu, no da svojim odlaskom na birališta potvrde blisku pojmovnu vezu između dužnosti i časti svakog građanina. Uz svojih 19 posto iz prvoga kruga, predsjednik Širak je na "republikanski poklon" dobio i glasove ostalih kandidata umjerene desnice i centra, što čini tek oko trećinu ukupne Širakove podrške, ali i 82 posto Žospenovih, 84 posto zelenih, 77 posto komunističkih i čak 79 posto glasova trockističke Lige revolucionarnih komunista.

IDEOLOŠKI PREOKRET: Kad je prije prvoga kruga kandidat krajnje desnice Žan-Mari Le Pen objavio da ima problema kod dobijanja 500 potpisa gradskih i regionalnih vijećnika neophodnih za kandidaturu, brojni su umjereni političari slijeva i zdesna u ime "demokratskog prava" tražili da se Le Penu omogući da predstavlja nekoliko milijuna svojih birača na izborima. O njemu se govorilo s razumljivim zazorom, ali nije bio smatran fašistom. I odjednom, zbog rezultata iz prvoga kruga i eliminiranja iz utrke premijera Žospena, Le Pen je uskovitlao francusku političku klasu, evropsku pa i svjetsku javnost, te se Francuska odjednom trgnula. Stvoren je veliki Republikanski front koji je trebao zaustaviti Nacionalni front. To je i postignuto, i to je zasigurno dovelo do velikog olakšanja. Izazov krajnje desnice je 5. maja odbijen golemom većinom i Le Pen je ostao prikovan uz rezultat iz prvoga kruga.

No, kako sve ovo objasniti? Ponajprije velikom medijskom kampanjom kojoj je svrha bila mobilizacija mladosti – giovinezza, giovinezza, primavera di belezza, pjevali su svojedobno crnokošuljaši – zatim cjelokupnog lijevog izbornog tijela i svih naprednih snaga, sve pod fortifikaciono-prometnim znakom No pasaran! Neki su lucidniji iberijski promatrači odmah ukazali kako je ta parola pogrešna, ne samo zato što u Francuskoj nema fašizma kao objektivne društvene i političke prijetnje nego nema, zamislite, ni pobune u vojsci, nema ni marokanskih bataljuna spremnih pomoći pariškoj petoj koloni, niti je ta parola No pasaran, a to je najžalosnije za amnezijom pogođene duhove, uopće pomogla 1936. godine da se otjera fašizam, već se on lijepo udomio i zadržao "u gostima" punih četrdeset godina.

POLITIČKI KARNEVAL: Umjesto da se javnost pozabavi i meditira nad moralnim činom jednog Žospena, čovjeka koji je iste večeri nakon izbornoga poraza, čemu je najviše kumovala njegova uistinu samoubojstvena izborna kampanja, povukao sve konsekvencije i napustio aktivni politički život, ponuđen je slučaj jednog populista, desničara, antikomunista i verbalnog izgrednika sumnjive prošlosti, ali zato oratora nesumnjivih sposobnosti – koji je pretvoren u "protivnika republike i demokracije". Le Pen svakako nije najbolja reklama za Francusku, ali, pitanja koja je otvorio, a pogotovo pet i pol milijuna Francuza koji su mu izrazili povjerenje, zaslužuju bar medijsku milostinju.

Naprotiv, uslijedio je "ideološki karneval", smotra "plemenitih ideala i visokorodnih osjećaja" te su danima i rame uz rame marširali ulicama francuskih gradova pripadnici Pokreta otpora iz obližnjih diskoteka i sajberkafea, krupni poslodavci i burzovni mešetari zajedno sa sindikatima i komunistima, trockistima i svekolikom ONG-faunom, a mediji su do posljednjeg dana i daha prenosili posebne kominikeje koje su za tu priliku objavljivali ne-uvedi-me u-napast biskupi i zvijezde mnogobožanskog šou-biznisa, sportaši i neizbježni filozofi iz redova volterovskog vanbračnog potomstva. I "fašizam" je otjeran u mišju rupu, gdje mu je uostalom i mjesto. Veliki pariški dnevnik – koji je za ovu priliku želio sačuvati anonimnost – a inače je omiljeno štivo boboa, novokomponiranih buržuja koji su prigrlili boemski imidž, u dvobroju je za subotu i nedjelju, dakle na sam dan izborne šutnje i samih izbora! objavio na naslovnici izborni listić s imenom Širaka, uz čuvenu afirmativnu rječcu DA, ispisanu slovima visine 15 centimetara! Izborni je glas tajan – stoji u francuskom ustavu!

Na sreću, francuski je narod sačuvao humor. Upustio se u ovu komediju i odbacio Le Pena, što je za pohvalu, i dao toliko glasova Republikanskom frontu i njegovom kandidatu da je ovaj potpuno zatrpan podrškom te sada ne zna kako da je se otarasi i razmijeni makar i za malu parlamentarnu većinu, putem koje bi doista i mogao vladati. Sva pitanja koja tresu Petu republiku, od onih institucionalnih preko socijalnih, ekonomskih ili onih vezanih uz nekontroliranu imigraciju i porast nasilja, pa do onih koja nastaju procesom evropske integracije, i dalje ostaju otvorena. Temeljni rebus suvremenog trenutka Francuske: tu gdje postoji i gdje je još moguća demokratska debata, a to je nacionalna država, tu se sve manje odlučuje, a tamo gdje sve više odlučuje – u Briselu – ni traga od bilo kakve debate – taj pak evro-rebus nije ni postavljen, a kamoli rasvjetljen ili razriješen.

PRIJATELJI I NEPRIJATELJI: O spomenutim i drugim pitanjima treba da se raspravlja u predstojećoj kampanji za parlamentarne izbore, i da se na njima ponude odgovori i adekvatne političke strategije, što je samo po sebi priznanje da je Francuska izašla iz ustrojstva Pete republike, koja počiva na centralnoj ulozi Predsjednika republike, i zahvaljujući kohabitaciji I, II i III, ušla u nešto što još nije Šesta republika, ali bi mogla biti.

No, cijeli problem i jest u tome što parlamentarni izbori mogu donijeti još većih iznenađenja, čak i ono – ne ponovilo se, reći će ovih dana mnogi Francuzi – da trijumfalno izabrani predsjednik ne bude imao parlamentarnu većinu. Jer ljevici, koja je samu sebe bila obezglavila, porasla su krila nakon uspješne ulične i izborne mobilizacije, a krajnja desnica žudi za prilikom da se osveti Širaku. Osveta se zove trijangularni izborni sistem – osobita značajka francuskog političkog života koju je na kraju IV Republike smislio Mišel Ponjatovski, samo zato – a posve dovoljno – da spriječi dolazak na vlast tada najmoćnije političke stranke u Francuskoj, Komunističke partije. Svaki kandidat koji osvoji više od 12,5 posto glasova odlazi u drugi krug, ukoliko nijedan od kandidata nije dobio apsolutnu većinu. Imajući na umu rezultate iz prvog ili drugog kruga predsjedničkih izbora, Nacionalni bi front Žan-Mari Le Pena mogao prijeći taj izborni prag u 237 ili čak 319 od ukupno 577 izbornih okruga u Francuskoj. Žan-Mari Le Pen bi tako postao arbitar francuskog parlamentarnog i političkog života, mada on sam u najboljem slučaju može računati na jednog do tri zastupnika u Nacionalnoj skupštini.

Da je sve moguće u toku nastupajućih parlamentarnih lipanjskih gibanja, posvedoluje nam i primer levice kojoj je pošlo za rukom da od svoje izborne baze – koja je u prvom krugu sankcionisala premijera Žospena što nije vodio dovoljno levu politiku – zatraži i, što je najčudnije, dobije u drugom krugu podršku za... kandidata desnice, predsednika Širaka.

S takvim prijateljima oko sebe, Širaku više nije potreban nijedan neprijatelj.

Frano Cetinić