Knjige:
Ribica, labud, slon, nosorog..., Peter Esterhazi

Otmeno p(r)oigravanje

Preveo Sava Babić
Stylos, Novi Sad 2002.

Da li neko sa zdravim osećanjem humora može žudeti da bude veliki danski vojskovođa ili veliki estonski državnik?

Nema ni najmanje mesta sumnji da Peter Esterhazi poseduje "zdravo osećanje humora", šta god to bilo – mogućnosti variranja i definisanja skoro da su beskrajne. Otuda bi mu se možda moglo postaviti jedno malo kontrapitanje – da li neko sa zdravim osećanjem humora može žudeti da bude Veliki Mađarski Pisac? I da još kao takav teče i nešto kao "internacionalnu karijeru"? Naravno, Esterhazi bi se prvi gorkasto podsmehnuo ovakvoj ambiciji: ta, upravo je on napisao niz lucidnih, ironičnih esejističkih opservacija o turobnoj (polu)anonimnosti savremene mađarske književnosti u svetu, samo ne tako što bi grdio "nepravdu" i "zaveru", nego tek rezignirano konstatujući (o)tužno stanje stvari, koje mađarska literatura ionako deli sa književnostima skoro svih ostalih "bednih malih istočnoevropskih zemalja", Serbia included. Uprkos tome, dotični je spisatelj jedan od, u najmanju ruku, vodećih mađarskih pisaca nakon Drugog svetskog rata, mada o tome ovde malo ko malo šta zna. A pri tom je Peter E. još i "imao sreće" sa prevodima: na srpskom su dostupne i Mala mađarska pornografija i Jedna žena i Knjiga o Hrabalu, što je daleko iznad proseka praćenja makar i samih vrhova savremene mađarske proze u srpskoj i ostalim južnoslovenskim književnostima.

Na pomen "mađarskog pisca", prosečno upućenom ovdašnjem čitaocu padaju na pamet Lajoš Zilahi ("populistička" varijanta) i Bela Hamvaš ("nadrielitistička" varijanta – ono "nadri" manje zbog Hamvaša a više zbog krajnje mutnih a upravo epidemijski namnoženih lokalnih "hamvaševaca", tih "koeljovaca" sa Intelektualnim Pokrićem!), te u boljem slučaju još i Đerđ Konrad, a od "domaćih" Laslo Vegel. Ah, da, odnedavno i Imre Kertes, "onaj što je dobio Nobelovu". Ako naletite na nekoga ko se uza sve to priseti još i starog, dobrog Tibora Derija i spomene predmetnog Esterhazija ("potomka čuvene plemenitaške loze"), znajte da razgovarate s Poznavaocem... Žalostan je, dakle, nesrazmer između vrednosti i (pre)poznatosti savremene mađarske literature na "ovim prostorima", ali još je žalosnije što su neretko upravo najbolji pisci medijski sasvim prećutani, jer se, valjda, o njima ne može onako mistifikatorski-neobavezno torokati kako se naviklo... Tako je i postmodernistički proznoesejistički miš-maš (a ne mišomor, kao neretko kod nas!) u izboru i prevodu Save Babića Ribica, labud etc., naravski, po jednom čaršilučkom automatizmu utonuo u Tišinu i Javno Nepostojanje.

Kao zanimljiv izbor žanrovski raznorodnih/hibridnih/crossover tekstova pisanih u vremenskom rasponu od poznih osamdesetih (tj. poslednjih godina "gulaš-socijalizma" i njemu pripadajućih kulturnopolitičkih konstelacija) pa do duboko u devedesete (sa svim čarima tranzicije, nanovo probuđenih srednjoevropskih frustracija i mistifikacija, rata u južnom komšiluku, preispitivanja odnosa prema "zapadu" i "istoku", ali i nanovo, iz "nove" kože pretresanih pojmova poput "slobode", "diktature", "tržišta" etc.), ova je knjiga jedan od dragocenih, a zaturenih priručnika za preživljavanje za svakog (srednjo)istočnoevropskog intelektualca koji se ne zadovoljava nijednom od preovlađujućih Velikih Naracija – socijalističkom u uzmicanju, liberalnom u (praktičnom) naletu, nacionalno-klerikalnom u još jačem (retoričkom) naletu... Jer, Esterhazijevi su eseji otmeno p(r)oigravanje jednog skeptika sa starim i novim mitologemama, baš koliko i neka vrsta lične/generacijske/nacionalne/istočnoevropske inventure Utvara sa kojima se Pisac do sada morao boriti, sveudilj pokušavajući samo jedno: da sačuva i odbrani svoju literaturu i svoju intelektualnu slobodu od svih mogućih Velikih Spasilaca...

Zato kod Esterhazija nećete naći ništa od opštih mesta east-euro intelektualnog promišljanja epohe: ni jeftin žal za "starim, dobrim vremenima" (u kojima je neko dobijao gulaš, a neko GULAG!), ni postdisidentsko busanje u stradalnička prsa, ni gnjecavi sentiment-uzdignut-do-ideologije prema pretkomunističkim odnosima snaga (a ko bi na to imao više prava od jednog ozbiljnog plemića!), ni padanje u "patriotski" amok, koji je mnogim odocnelo "raskomunizovanim" istočnoevropskim literarnim suklatama poslužio kao nova erzac-religija. Umesto svega toga, Esterhazi u Ribici... pušta u pogon moćnu Diskurzivnu Mašinu – a treba reći da je i Babićev prevod mestimice graciozan i maestralan! – izvrćući naglavačke sve konvencionalne postavke "mišljenja" o "sadašnjem trenutku" Mađarske i ovog dela sveta, ali i ispisujući superiorne tekstove o svojim literarnim prethodnicima ili o vlastitom spisateljskom i porodičnom (mikro)kosmosu. A sve će ovo reći da je ova knjiga isuviše dobra (!) da postigne lokalni Uspeh i da bi se moglo očekivati da se oko nje i njenog pisca okupi bilo kakvo sledbeništvo: ma jok, Esterhazi je blaženo sam, ili je možda tačnije reći da bira društvo – i kada čita i kada je čitan! – i o tome se ovde zapravo radi: o knjizi koja pripoveda o jednom procepu, delu pisca u procepu iz zemlje u procepu. Svako ko razume ovu vrstu teskobe trebalo bi da se maši ovog štiva, a ostali... neka se drže "proverenih vrednosti".

Teofil Pančić