Ranko Popović:
Vulgarna sloboda

"Legionari među nama"; "Vreme" br. 695

Da je još među živima Mladen Delić bi sa nevjericom uzviknuo: "Ljudi moji je li to moguće"! Sadašnje stanje stvari govori da bi Zoran Đinđić, da je kojim slučajem preživio atentat, umjesto počinioca sjedio na optuženičkoj klupi zbog činjenice da je preživio atentat. Otežavajuća okolnost i teret koji bi snosio za inkriminirano djelo svakako bi bila i vještina kojom je izbjegao dva ili tri hica, ispaljena rukom hladnokrvnog ubojice.

Nažalost, pored činjenice da je hladnokrvno ubijen, da je lišen onoga što je za svakoga od nas neprikosnoveno i najvrijednije, života naime, njegovo ime se uz odsustvo svakog pijeteta, bez imalo moralnosti previše koristi u dnevno političke svrhe.

Sudski proces kojim bi trebalo dokazati krivicu počinitelja i donijeti pravičnu presudu sve više podsjeća na farsu, a medijski publicitet prvooptuženoga i preostalih optuženih dostiže zabrinjavajući nivo, implicirajući činjenicu da se sloboda štampe interpretira na sasvim vulgaran način.

Kuda ide Srbija?

Ne mogu shvatiti da poslije svih ovih godina u Beogradu i Srbiji postoji nimalo zanemarljiv društveni krug koji nalazi opravdanje za zločin koji se danas pokušava tumačiti kao legalan i legitiman akt političke borbe, iz čega je proizašla i sumanuta sintagma o "politički opravdanom ubistvu".

Danas je po svemu sudeći prioritetni zadatak da se utvrdi pozadina ubistva, što pravno posmatrano nije nebitno, no često se od te pozadine gubi suština i zaboravlja notorna činjenica, da je "de facto" ubijen jedan čovijek, koji je sticajem okolnosti bio premijer i čiji je sistem vrijednosti bio malo drugačiji, a to mu se valjda nije smjelo oprostiti.

Zašto su danas pristalice straha i smrti glasnije od onih koji žele "živeti kao sav normalan svet", kakve majice trebaju obući oni koji priželjkuju da im se desi pravna država, treba li i dalje živjeti ne zamjerajući se "crvenim", "zelenim" ili nekim drugim beretkama?

Ranko Popović, elektronskom poštom