Deset godina od Dejtonskog sporazuma:
Pregovori i sudbina

Od pregovarača u Dejtonu iz bivše Jugoslavije, četvorica više nisu u životu, osmorica u političkom zapećku, šestorica pred Haškim sudom, a jedan pred američkim

Samo jedan od namrgođene trojke sa dejtonske slike iz Pariza 1995. godine još je u životu – Slobodan Milošević, a ni on se ne osjeća najbolje u Den Hagu, gdje usamljen na optuženičkoj klupi bije bitku za dokazivanje vlastite istine. Drugi mrgud – inače posljednji čovjek koji je bespogovorno vjerovao Miloševiću – Franjo Tuđman, umro je 2000. godine od "želučane vrijedi", kako se tad (valjda da se nacija prerano ne potrese zbog sigurnog predstojećeg gubitka najvećeg sina) oglašavao liječnički konzilij. Treće nesretno lice s fotografije, Alija Izetbegović, umro je 2003. godine kao jedini od trojca iz Dejtona koji, bar javno, nije bio u nekom postupku u Haškom tribunalu. Protiv Tuđmana, naime, u tom sudu vođen je istražni postupak i najvjerojatnije bi – s obzirom na stenograme iz njegova ureda koji su postali dostupnima javnosti i sudu – dijelio s Miloševićem u Sheveningenu zajedničke uzničke dane.

I još je jedna razlika između Izetbegovića i druge dvojice: dok su se oni grčevito držali vlasti (Milošević sve dok 2000. nije bio prisiljen priznati izborni poraz, a Tuđman sve dok ga nisu i zvanično isključili s medicinskih aparata), Izetbegović se u oktobru 2000. povukao iz politike otišavši u mirovinu i napustio mjesto predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Vrlo nalik svojim vođama, u kasnijim godinama su prošli i članovi njihovih delegacija. Dok su srbijanska i hrvatska dale nemjerljiv doprinos vježbanju haške pravde, ona bosansko-hercegovačka ostala je bar u dijelu čitava, odnosno, samo su dva člana dopala suda, jedan Haškog, drugi američkog.

Riječ je o Muhamedu Šaćirbeju, koji je u Bosni i Hercegovini koristio umjetničko prezime Šaćirbegović. U Dejtonu je nastupao kao ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, da bi kasnije bio optužen da je "maznuo" čak 2,5 milijuna dolara Vlade BiH dok je 90-ih bio ambasador pri Ujedinjenim nacijama. Amerikanci su ga 2003. stavili u ekstradicioni pritvor, ali je njegovo izručenje spriječeno, te je naredne godine pušten na privremenu slobodu, zahvaljujući dolarskom miliončetu kaucije, koju je (322.000) dijelom platio i omrznuti balkanski dobrotvor Džordž Soros. No, šira javnost ne zna da se Šaćirbegović usred dejtonskih pregovora, nekih desetak dana nakon početka, opozvao s funkcije ministra vanjskih poslova, te tu funkciju – usred pregovora, dakle – prepustio Jadranku Prliću, koji je u Dejton otišao kao ministar u Vladi Bosne i Hercegovine. Prlić je, pak, dopao Haga, optužen za ratne zločine. Optužnica navodi da je on, uz Matu Bobana, većim dijelom 1992–1993. godine bio najmoćniji funkcionar u političkoj strukturi i organima vlade tzv. Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, a do kraja 1993. godine praktično je zasjenio i Matu Bobana. Prema optužnici, Prlić je bio ovlašten da postavlja i smjenjuje ljude na bitnim položajima u organima civilnih i vojnih vlasti, te u pravosudnim organima tzv. Herceg-Bosne i HVO-a, a bio je ovlašten i ukidati zatvore i koncentracione logore koje je ta hercegbosanska tvorevina osnivala u velikom broju. Suđenje danas čeka na privremenoj slobodi, a tvrdi da je neosnovano optužen kao jedan od "gospodara rata" u Bosni i Hercegovini.

Tadašnji premijer Haris Silajdžić je, pak, danas u oporbenoj Stranci za BiH i sprema povratak na političku scenu; tadašnji predsjednik Skupštine BiH Miro Lazović, kao i profesor i tadašnji član Predsjedništva BiH Ivo Komšić djeluju u stranci koja je otpala od SDP-a, u Socijaldemokratskoj uniji koju je osnovao Sejfudin Tokić, nakon što se rascijepio SDP.

Nezvanični članovi BiH delegacije tad u Dejtonu bili su i najbliži Izetbegovićev savjetnik, Hasim Trnka, koji je karijeru diplomate zamijenio pozicijom suca Ustavnog suda BiH, ali i dvojica generala sa "srpske strane" kojima su SAD tada, za razliku od Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dozvolile ulazak u zemlju: Zdravko Tolimir, još uvijek bjegunac od haaške pravde, te Milan Gvero kojega je Koštuničina vlada uhapsila, pa potom "dobrovoljno" uputila u Sheveningen.

PREGOVORI I SPORAZUM: Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović

Od ostatka "srbijanske pregovaračke strane", osim Miloševića koji je u Hagu, tamo se našao i tadašnji ministar vanjskih poslova Milan Milutinović. Tamo je i Momčilo Krajišnik, tadašnji presjednik Skupštine Republike Srpske, čije suđenje teče. Nikola Koljević, potpredsjednik Republike Srpske, inače stručnjak za Šekspira, pucao je sam sebi u glavu 16. januara 1997. godine. Umro je dva tjedna kasnije, u VMA u Beogradu, ne probudivši se iz kome.

Ostaju još dvojica: današnji opozicijski lik, a tad predsjednik Crne Gore koja je još bila u ljubavi sa Srbijom (koja, pak, nije bila u ratu), Momir Bulatović koji je napisao knjigu, sprema se za svjedoka obrane u postupku protiv Miloševića, ne vjeruje da se i protiv njega u Hagu nešto sprema i ovih dana piše sjećanja na dejtonske pregovore u jednim beogradskim novinama. Drugi, Aleksa Buha, filozof, entitet je zamijenio beogradskom profesurom i tezgarenjem po novoosnovanim i novokomponiranim fakultetima četnitetske provincije.

Franjo Tuđman je, uz već navedene, uz svoje skute vodio još dvojicu iz hercegovačkog jata: Krešimira Zubaka, koji je – tad u funkciji predsjednika Bošnjačko-hrvatske federacije – i danas "faktor" u tzv. Herceg-Bosni koja formalno ne postoji, ali je neformalno vrlo živa i zahtjevni je nametnik na budžetu susjedne i samostalne Republike Hrvatske. S "hrvatske strane" Tuđman je vodio i ministra obrane Gojka Šuška i vanjskih poslova Matu Granića, zvanog Očenašek. Prvi je umro 1997. godine, ali njegov doprinos živi još u ranije spomenutim stenogramima iz Predsjedničkih dvora, kao i u kuknjavama hrvatske dijaspore koja mu je neoprezno predala milione deviza, misleći da će tako doprinijeti obrani zemlje.

Granić je, pak – hrabriji no ikad, jer u svojim memoarima tvrdi da se čak i suprotstavljao najvažnijem pokojniku – napravio čudan krug u političkoj karijeri: od uvaženog stručnjaka za dijabetes postao je klimavac Franje Tuđmana u politici. Čim je ovaj umro, a HDZ izgubio izbore, Granić je osnovao Demokratski centar, iz kojega se također povukao, da bi danas bio – politički savjetnik desničara-pravaša Anta Đapića. Od političke nule i nazad, naime.

Krajnji skor od spomenutih pregovarača u Dejtonu: četvorica na vječnim lovištima, osmorica u političkom zapećku, šestorica pred haškom boginjom pravde, jedan pred američkom. Ostali: kako su im pregovarači zapaprili i kako su zaslužili kad su takve birali.

Tatjana Tagirov