---

Tužba protiv države zbog rušenja Šilerove >

O udovicama i moralu

Ako sud nađe da je Republika Srbija obavezna udovicama šefova kriminalnog zemunskog klana da plati odštetu za rušenje zdanja u Šilerovoj ulici, građani Srbije platiće 8,5 miliona evra, odnosno u smislu "biznisa" njihovih pokojnih muževa 171 kilogram čistog ili 427 kilograma i 350 grama "uličnog", sečenog heroina

Ni pismo ni razglednica nisu specijalnom tužiocu za organizirani kriminal Slobodanu Radovanoviću do danas stigli povodom inicijative koju je još u januaru uputio Ministarstvu pravde Srbije za promjenu zakonskih propisa koji reguliraju oduzimanje nezakonito stečene imovine organiziranih kriminalnih grupa. U toj šutnji nadležnog Ministarstva, javnost se ipak s vremena na vrijeme podsjeti na taj problem, nekako najviše povremenim vijestima o ročištima u parnici koju, za naknadu štete uslijed rušenja zloglasnog kriminalnog legla u Šilerovoj ulici u Zemunu (mart 2003), protiv Republike Srbije, MUP-a Srbije, grada Beograda i općine Zemun vode udovice šefova kriminalnog zemunskog klana Tatjana Spasojević i Maja Luković, tražeći 600 milijuna dinara, odnosno nešto više od osam i pol milijuna eura.

Advokati udovica kriminalaca Spasojevića i Lukovića, ubijenih u policijskoj akciji 27. marta 2003. dva tjedna nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u kojem su ta dvojica sudjelovali, detaljno su obrazložili tužbu tvrdeći da su rješenja o rušenju "Šilerove" antidatirana i prebacivana iz nadležnosti grada na zemunsku općinu, da vlasnici nisu obaviješteni o rušenju niti im je uručeno rješenje, pa niti ostavljen rok za žalbu, da su objekti srušeni usred već započete procedure za legalizaciju, da objekti nisu bili ispražnjeni od stvari uoči rušenja, kao i da u vrijeme (višednevnog) rušenja nije čuvan objekt...

"U ovom se slučaju radi o činu osvete i odmazde, na krajnje brutalan i bizaran način", navodi u tužbi advokatska kancelarija Milivojević, definirajući da je "postupak u svemu izvršen uz kršenje imperativnih zakonskih propisa", te je nelegalan i nelegitiman i "akt samovolje državnih organa", pri čemu posebno ističu da je rješenje o rušenju provođeno "naočigled tužilja i njihove maloletne dece, iako su bili prisutni u samom objektu, a nikakav zvanični akt nadležnih organa nije im uručen niti je to pokušano", te im nije omogućeno da iznesu stvari "nužne za život". Čak štoviše: tvrdi se da im nije omogućeno niti da ponesu dokumente kojima bi mogle dokazati da je cijela stvar bila u fazi legalizacije objekata.

SUĐENJE: Isto to su udovice ponovile pred Prvim opštinskim sudom, nabrajajući što im je sve u Šilerovoj broj 38 i 40, u njihovim kućama i tržnom centru, ukupno 3059 četvornih metara, uništeno od imovine, a da ne bude zabune – kako je to navedeno u tužbi – sve uništeno je bilo nepojmljivo skupo, jer je pri gradnji korišten "najsavremeniji građevinski materijal vrhunskog i svetski priznatog kvaliteta uz primenu poslednjih tehnoloških inovacija".

Vidjet ćemo što će se događati na decembarskom ročištu, ali dosad su nadležni predali dokumentaciju koja je prethodila rušenju sjedišta zemunskog klana. Sud je naložio da se dostave još neki dokumenti, a saslušani su i svjedoci, posljednji Ljubomir Đuričić, nekadašnji sekretar Inspekcije za gradsko građevinsko zemljište, koji tvrdi da je s te funkcije smijenjen zato što je odbio da SO Zemun preda predmet za legalizaciju objekata u Šilerovoj ulici, što su od njega navodno tražili ljudi iz zemunske i gradske uprave. Koliko njegovo svjedočenje vjerojatno vodu tjera na mlin udovica i njihove tužbe, toliko svjedočenje Milivoja Vukovića, u vrijeme rušenja načelnika Odeljenja za inspekcijske poslove SO Zemun, govori suprotno. On tvrdi, naime, da je udovici Spasojević, suprotno njenim tvrdnjama, uručio rješenje i zaključak o rušenju tržno-poslovnog centra, ali i to da njihove stvari nisu uništene u rušenju, već da su ih dan nakon uručenja rješenja o rušenju iz kuće, kao što mu je u telefonskom razgovoru najavio njen otac Zlatko zvani Švaba, iznijeli neki mladići "koji nisu legitimirani, jer su se predstavili kao njena braća".

Na sudu je da utvrdi da li je postupak rušenja bio legalan ili nije, ali je već sad jasna činjenica da je rušenje Šilerove izvedno navrat-nanos, te da je kasnija pogibija kriminalaca Spasojevića i Lukovića pravnoj državi u velikoj mjeri "zavezala ruke". Protiv njih, naime, krivični postupak nije mogao biti proveden (istraga je morala biti obustavljena nakon činjenice njihove smrti), te je izostala mogućnost eventualnog oduzimanja imovine nakon provedenog suđenja, ako bi se ustanovilo da je imovinska korist vezana za krivično djelo za koje bi im se sudilo.

PRIMJER "SLUČAJA ZARUBICA": Odličan primjer kako, bar u slučaju provedenog krivičnog postupka, presuda je koju je u martu ove godine donijelo vijeće sutkinje Radmile Dragičević-Dičić u slučaju Milana Zarubice i ostalih, koju je potom potvrdio i Vrhovni sud Srbije. "Presudom smo utvrdili da je on za tri godine stekao imovinsku korist proizvodeći amfetamin u iznosu od deset miliona dolara i obavezali ga da to plati na ime imovinske koristi. Takođe je značajno što je sudsko veće uspelo, koristeći međunarodnu saradnju i mogućnost zamrzavanja sredstava u inostranstvu, da u toku postupka zamrzne iznos od 2,5 miliona švajcarskih franaka u švajcarskoj banci i sada je u toku postupak, s obzirom da je pravosnažnom presudom taj novac oduzet, međunarodne saradnje da se taj novac ulije u budžet Republike Srbije. Takođe, od svih optuženih zajedno u tom postupku oduzeto je oko 500.000 evra i to će ući u budžet države", kaže sutkinja Dragičević-Dičić, dodajući da je – za razliku od npr. Engleske ili Belgije, u kojima postoje posebne agencije koje se bave oduzimanjem imovinske koristi i koje su smještene negdje između ministarstva pravde i financija – naš zakon i dalje jako neefikasan i ne daje efikasne instrumente koji daju mogućnost sudu da, u toku jednog suđenja, kad presudi i osudi nekoga za krivično djelo istovremeno oduzme i znatnu imovinsku korist, čak ni kad je riječ o organiziranom kriminalu. "Ta imovinska korist može biti vrlo velika i stečena u dugom nizu godina, a ne samo u konkretnom krivičnom delu i jako je važno tu imovinsku korist oduzimati. Kriminalci su već činjenjem takvog krivičnog dela negde pristali i na eventualnu kaznu, ali im vrlo teško pada da im se oduzme i imovina koju su stekli, koja njima i njihovoj porodici daje privilegiju da žive na određeni način, na koji to ne može većina građana, očigledno neadekvatan način njihovom životu i kriminalnoj istoriji", kaže ona, dodajući da u rješenjima spomenutih zemalja oduzimanje imovine nije uvijek vezano samo za konkretno krivično djelo za koje se nekome sudi.

"Ako mi sudimo kriminalcu koji isključivo živi od kriminala, ako on i njegova supruga ne rade, a njegov život očigledno je raskošan i bogat, onda je logično – a to zavisi i od stava građana prema državi – da se svaki građanin pita kako je taj i dalje bogat, a mi nemamo mehanizme kojima možemo na to uticati, jer smo mi vezani za dobit od konkretnog krivičnog dela za koje sudimo. U Engleskoj je to vrlo jednostavno: ispita se da li je neko plaćao porez, od čega je živio on i njegova porodica, kako su stekli nekretnine i pokretne stvari. Država upravo da bi pokazala svoju efikasnost i ozbiljnost mora i time da se bavi na jedan drugačiji i ozbiljan način, jer kazna vrlo često njima nije dovoljna", kaže Radmila Dragičević-Dičić, čija presuda je ipak pretrpjela jednu izmjenu pred Vrhovnim sudom. Taj sud, naime, nije prihvatio odluku o oduzimanju dva objekta, u Šimanovcima (formalno vlasništvo Zarubičine majke) i Ugrinovcima, u kojima je "ekipa" proizvodila drogu, odbacujući razloge morala i opće sigurnosti iz prvostepene presude, s obrazloženjem da oduzimanje tih građevinskih objekata "ne zahtevaju interesi opšte bezbednosti, jer nakon oduzimanja svih predmeta koji su se u njima nalazili (mašine, oprema i sirovina) objekti ostaju prazni, te se mogu koristiti za obavljanje drugih delatnosti, a da se ne ugrožava opšta bezbednost".

Moral je, dakle, otpao iz prava, iako je upravo o moralu ovdje riječ.

I o milijunima dolara i drugih valuta koje su pripadnici takvih kriminalnih organizacija stekli, jednako kao i Spasojević i Luković, koji su se u pretežnom dijelu svog "biznisa" bavili švercom i prodajom droge (drugi unosni biznis bile su im otmice, sjetimo se Miroslava Miškovića i Milije Babovića, na primjer, a uz to iznude, teške krađe, ubojstva...).

MORAL I HEROIN: Država u konkretnom sporu s udovicama Spasojevića i Lukovića ipak ima neke mehanizme, pitanje je samo da li će ih iskoristiti: valjalo bi provjeriti da li su ta dvojica, zajedno s bračnim družicama, podnosili porezne prijave i koliko su poreza platili državi, od godine do godine, od čega su zvanično živjeli, gdje su bili zaposleni i koliku su plaću (zaradu) imali. Kad se to ustanovi, valja ustanoviti da li je legalno zarađeni novac omogućio gradnju "najsavremenijim građevinskim materijalom vrhunskog i svetski priznatog kvaliteta uz primenu poslednjih tehnoloških inovacija".

Ako sud nađe da je Republika Srbija (njeni građani kao porezni obveznici, naime, koji o "poslednjim tehnološkim inovacijama" mogu samo sanjati) obavezna udovicama šefova kriminalnog zemunskog klana dužna platiti odštetu za rušenje zdanja u Šilerovoj ulici, tih osam i pol milijuna eura valja osmotriti s pozicija sudski prognanog morala i poslovanja muževa današnjih udovica Spasojević i Luković. Kako je "Vreme" već bilo izračunalo, po prosječnoj cijeni grama čistog heroina od 50 eura, ta bi odšteta iznosila 171 kilogram čistog heroina, što po daljnjem tržišnom putu – 20 eura za gram "uličnog", sječenog heroina – iznosi 427 kilograma i 350 grama heroina.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---