Istraživanje – Nove vojske bivše Jugoslavije (5):
Hrvatski slučaj

U vreme pre i posle prvog postrojavanja buduće Hrvatske vojske održavani su susreti predsednika šest jugoslovenskih republika. Bilo je sasvim jasno da srbijansko vođstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu, srbijansko-crnogorski blok u Predsedništvu SFRJ i šefovi JNA, generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, na taj čin gledaju kao na jednostranu hrvatsku secesiju koju valja osujetiti akcijom JNA koja bi razoružala tek formirane paravojne jedinice u Hrvatskoj i Sloveniji. Tadašnje podeljeno Predsedništvo SFRJ sa Stjepanom Mesićem na čelu, međutim, nije odobrilo intervenciju JNA. Hrvatska i Slovenija nastavile su s ilegalnim naoružavanjem svojih vojnih formacija i stvaranjem pretpostavki za osamostaljenje, predsednici BiH i Makedonije, Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, neuspešno su predlagali treći put u vidu "zajednice jugoslovenskih republika", JNA se spremala na kratkotrajnu intervenciju u Sloveniji koja je završila debaklom, a dobar deo Srba u Hrvatskoj, uz pomoć JNA, Srbije i Crne Gore, proglasio je SAO Krajinu. U septembru 1991. uslediće hrvatsko zauzimanje velikog broja kasarni JNA na području Hrvatske i potom ozbiljno naoružavanje novoosnovanih jedinica sredstvima iz zaposednutih kasarni

VRHOVNIK: Franjo Tuđman

Dan Oružanih snaga u Hrvatskoj je 28. svibanj, a to je ujedno i dan Hrvatske kopnene vojske. Ostale dvije grane Oružanih snaga – Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – uz ovaj datum obilježavaju i svoje posebne slavljeničke datume. Ratna mornarica – 18. rujna: po bici koju su vojnici hrvatskog kneza Branimira godine 887. vodili s Mlečanima kod Makarske, iako ozbiljni povijesni izvori i povjesničari poput Nevena Budaka sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta navode da je to bila klasična kopnena bitka koja je tek posredno imala dodir s brodovima. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana – 12. prosinca, jer je toga dana 1991. ukazom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana proglašeno osnivanje HRZ-a. Prve borbene letjelice dovezli su piloti hrvatske nacionalnosti koji su napustili JNA.

Dvadeset i osmog svibnja 1991. na stadionu NK "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici prvi put su se pred ondašnjim predsjednikom Predsjedništva Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom te vojnim i civilnim vrhom postrojili zameci Hrvatske vojske koja će u formalnom smislu biti osnovana 3. studenoga/novembra 1991: bili su to dijelovi četiriju brigada Zbora narodne garde (koji će, kako rekosmo, uskoro biti preimenovan u Hrvatsku vojsku), te nekoliko manjih jedinica iz aktivnog i rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske. I Zbor narodne garde formalno je bio smješten u organizacijsko okrilje MUP-a (ministar je tada bio Josip Boljkovac), a razlog tome ležao je u Tuđmanovoj političkoj taktici koja je nalagala da se Hrvatska priprema za rat, no da ne manifestira vidljive oblike nezavisnosti i državnosti prije donošenja formalnih odluka o otcjepljenju od SFRJ, naime, odluka koje će uslijediti koji mjesec kasnije. Zapovjedništvo nad jedinicama ZNG-a pripadalo je Ministarstvu obrane (ministar je bio penzionirani general-pukovnik JNA Martin Špegelj), sve dok 21. rujna 1991. u okviru Ministarstva obrane nije formirano Zapovjedništvo Zbora narodne garde na čelu s general-pukovnikom Antonom Tusom, koji je neposredno prije tog imenovanja napustio mjesto načelnika Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva i Protuvazdušne odbrane. Kad je formalno osnovana Hrvatska vojska, Zapovjedništvo ZNG-a postalo je Glavnim stožerom HV-a.

STVARANJE SILE: U Hrvatskoj se 28. svibanj 1991. doživljava, dakle, kao dan kad je stvoren zametak buduće oružane sile. Franjo Tuđman tog je dana govorio ovako: "Vi ste danas položili prisegu i preuzeli veliku i plemenitu obvezu. Pred nama su, naime, odlučni trenuci. Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno, branit ćemo svi skupa do posljednjeg svoju slobodu i suverenost. Nepunu godinu dana nakon uspostave nove demokratske vlasti, mi smo začeli naše oružane snage i u normalnim uvjetima to bi bilo sasvim logično. Ali mi živimo u nenormalnim uvjetima. Od samog početka smo suočeni s raznim prijetnjama. Pokazali smo dostojanstvo i obzirnost. Mi smo miroljubiv narod, no moramo stvoriti silu, jer ima onih koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti. Narodna garda ima zadatak da osigura mir svim građanima Republike. Zato morate prije svega steći povjerenje svih građana. Sve donedavno, ljudi u odorama bili su omraženi u narodu, zbog vlasti kojoj su pripadali. Niti jedan narod nije izabrao slobodu bez žrtava. I mi smo ih, nažalost, već dali. Jesmo za mir i demokraciju bez žrtava, ali znamo da ćete svi vi i narod ustati kao jedan ako bi našu slobodu trebalo braniti. Vi ste začetak buduće Hrvatske vojske. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko koliko nam je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini."

PUTUJUĆI CIRKUS 1990: Razbijači Jugoslavije...

U vrijeme prije i poslije postrojavanja u Kranjčevićevoj ulici, održavali su se stalni susreti predsjednika šest jugoslavenskih republika. Nije bilo posebnog osvrtanja na prvu smotru hrvatskih policijskih i vojnih jedinica, ali je bilo sasvim jasno da srbijansko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu, srbijansko-crnogorski blok u Predsjedništvu SFRJ i šefovi JNA (generali Kadijević i Adžić) na taj čin gledaju kao na jednostranu hrvatsku secesiju koju valja osujetiti akcijom JNA koja bi razoružala tek formirane paravojne jedinice u Hrvatskoj i Sloveniji. Tadašnje podijeljeno Predsjedništvo SFRJ sa Stjepanom Mesićem na čelu, međutim, nije odobrilo intervenciju JNA. Hrvatska i Slovenija nastavile su s ilegalnim naoružavanjem svojih vojnih formacija i stvaranjem pretpostavki za osamostaljenje, predsjednici Bosne i Hercegovine i Makedonije, Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, neuspješno su predlagali treći put u vidu "zajednice jugoslavenskih republika", JNA se spremala na kratkotrajnu intervenciju u Sloveniji, koja je završila debaklom, a dobar dio Srba u Hrvatskoj, uz pomoć JNA, te Srbije i Crne Gore, proglasio je SAO Krajinu. U septembru 1991. uslijedit će hrvatsko zauzimanje velikog broja kasarni JNA na području Hrvatske i potom ozbiljno naoružavanje novoosnovanih jedinica sredstvima iz zaposjednutih kasarni. Krajem listopada 1991. potpisan je ugovor o povlačenju JNA iz Hrvatske, a ugovorom je omogućeno da JNA jedan dio sredstava povuče sa sobom u Bosnu i Srbiju.

...i maršal Tuđman 28. maja 1991.

Danas se spomenuti datum obilježava vojnim smotrama i državnim prijemima, ali tokom devedesetih godina, za vlasti Franje Tuđmana, nije bilo baš tako: Tuđman nije osobito obilježavao 28. svibanj zato što su, osim njega, na tom prvom postrojavanju u Kranjčevićevoj središnje figure bili ministri Martin Špegelj i Josip Boljkovac kojih se Tuđman kasnije riješio, jer se nisu uklapali u njegove velikohrvatske planove u Bosni i Hercegovini. Slavljenje tog datuma oživljeno je po dolasku koalicijske vlasti i novog predsjednika Republike Mesića 2000. godine.

Današnji vodeći ljudi Glavnog stožera i vidova Oružanih snaga Republike Hrvatske vojnu su karijeru počeli graditi ili u JNA ili u hrvatskim vojnim formacijama što su se počele formirati sredinom 1991. godine. Aktualni načelnik Glavnog stožera general zbora Josip Lucić prije rata je diplomirao i magistrirao na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, a na početku ratnih zbivanja bio je jedan od zapovjednika specijalnih jedinica MUP-a. Nema ni dana vojnog obrazovanja. Zamjenik načelnika Glavnog stožera general-pukovnik Slavko Barić ima predratno civilno obrazovanje, magistar je društvenih znanosti, a u vojsku je ušao 1991. godine kao zapovjednik jedne od slavonskih brigada HV-a. Naknadno je završio najviše hrvatske vojne škole. Zapovjednik Kopnene vojske general-pukovnik Mladen Kruljac završio je Vojnu akademiju JNA, a HV-u je pristupio u činu poručnika. Zapovjednik Ratne mornarice komodor Ante Urlić vojnu karijeru započeo je u JNA u kojoj je 1977. završio Mornaričku vojnu akademiju. Hrvatskoj vojsci pristupio je u činu poručnika bojnog broda. Zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane brigadni general Vlado Bagarić završio je Vazduhoplovnu gimnaziju i Vazduhoplovnu akademiju JNA, a u Hrvatsku je vojsku došao 1991. kao pilot u činu poručnika. Zapovjednik Združenog zapovjedništva za izobrazbu i obuku general-bojnik Mirko Šundov, koji posjeduje predratno civilno obrazovanje, vojnu karijeru započeo je godine 1991. na mjestu načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove Četvrte gardijske brigade u Splitu. Zapovjednik Zapovjedništva za logistiku brigadni general Pavao Krpan završio je Vojnu akademiju JNA, a od 1991. bio je na različitim dužnostima u logističkom i prometnom sektoru Ministarstva obrane.

...na smotri buduće hrvatske vojske

HISTORIA MAGISTRA: U osnovnim školama u Hrvatskoj politička i vojna povijest devedesetih godina obrađuje se u završnom osmom razredu. U upotrebi je šest različitih udžbenika u kojima je osamostaljenju Hrvatske i kasnijim ratnim događajima posvećeno prosječno oko pet posto ukupnog fizičkog opsega udžbenika. Što se tiče četverogodišnjih strukovnih škola, ovo razdoblje izučava se u drugom razredu, koriste se tri različita udžbenika, a ovoj je tematici, također, posvećeno prosječno blizu pet posto ukupnog sadržaja udžbenika. U trogodišnjim strukovnim školama, nedavna je prošlost na rasporedu samo u prvome razredu, upotrebljavaju se četiri udžbenika različitih izdavača i autora, i pet posto (7 do 11 stranica) opet je prosječna zastupljenost spomenutog razdoblja u ovim knjigama. Gimnazijalci devedesete uče u četvrtom razredu, i to u četiri nastavne jedinice što je dvostruko više nego u osnovnim i strukovnim školama. Od škole do škole, i od odjeljenja do odjeljenja, radi se po četiri udžbenika: svaki od tih udžbenika ima od 260 do 300 stranica, a razdoblju koje nas ovdje zanima posvećeno je, u prosjeku, od 20 do 25 stranica. Svi su ovi podaci iznijeti u istraživačkoj studiji mladih zagrebačkih povjesničarki Julije Barunčić i Željke Križe.

U istoj studiji zaključuje se ovako: "Najopširnije znanje o Domovinskom ratu stječu maturanti gimnazija. Oni su pobliže upoznati s političkim prilikama u bivšoj državi pred početak rata i s događajima koji su prethodili srpskoj agresiji. Mogu pratiti tijek rata na hrvatskim bojišnicama, upoznati su sa svim važnijim operacijama HV-a i s posljedicama srpske agresije, materijalnim razaranjima i stradanjem stanovništva. U gimnazijskim se udžbenicima dosta prostora posvećuje i ratu u BiH, a daje se poveznica s ratom u Hrvatskoj. Završna poglavlja uglavnom su posvećena Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije."

Ključne teme koje se ponavljaju u gotovo svim udžbenicima povijesti su hrvatsko osamostaljenje, početak velikosrpske agresije (koja se u nekim rijetkim školskim knjigama naziva i četničkom agresijom), stvaranje Zbora narodne garde i Hrvatske vojske, prvi oružani sukob na Plitvicama, napad na Dubrovnik i bitka za Vukovar, ukratko o ratu u Bosni i Hercegovini (tek se u vrlo rijetkim udžbenicima spominje negativna uloga Hrvatske u hrvatsko-bošnjačkom ratu), manje ofenzivne hrvatske akcije (Miljevački plato, Maslenica, Medački džep), te dvije završne hrvatske vojne operacije – Bljesak i Oluja, kao i mirna reintegracija istočne Slavonije. U principu, "velikosrpska agresija" općeprihvaćen je termin, kao što je općeprihvaćeno da se Bljesak i Oluja nazivaju "završnim oslobodilačkim operacijama". Ratni zločini s hrvatske strane, izuzev u dva ili tri udžbenika, uopće se ne spominju.

RATNI ZLOČINI: Haški tribunal za ratne zločine podigao je optužnice za zločine u dvjema vojnim operacijama, Oluja iz kolovoza 1995. te Medački džep iz rujna 1993. Osim toga, dio hrvatskih vojnih funkcionara obuhvaćen je i haškom optužnicom protiv Jadranka Prlića i drugih za zločine u tzv. Herceg-Bosni. Za zločine u Oluji pred Haškim su sudom, po načelu komandne odgovornosti, optuženi umirovljeni generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač. Gotovina je u vrijeme Oluje bio zapovjednik Zbornog područja Split koje je bilo odgovorno za izvođenje ofenzivnih operacija u južnom krajinskom sektoru. Čermak je dan po okončanju borbenog dijela Oluje postavljen na položaj zapovjednika Zbornog mjesta Knin. Markač je zapovijedao specijalnim jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova. U optužnici za Oluju kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata među ostalima se navode i, danas pokojni, predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Pod sumnjom za zapovjednu odgovornost zbog zločina u Oluji bili su i Ivan Jarnjak, bivši ministar unutarnjih poslova, umirovljeni general Mate Laušić, nekoć zapovjednik Vojne policije HV-a, Jure Radić, ministar obnove i razvitka, umirovljeni generali Markica Rebić, nekoć pomoćnik ministra obrane za sigurnost, Rahim Ademi, bivši zapovjednik gospićkog Zbornog područja i Gotovinin zamjenik u Oluji, Mirko Norac, komandant Devete gardijske brigade, te Miljenko Crnjac, zapovjednik Zbornog područja Karlovac. Protiv njih nisu podignute optužnice. Početak haškog suđenja u "slučaju Oluja" predviđa se za proljeće 2008. godine.

Za zločine u Medačkom džepu, to jest u selima Počitelj, Čitluk i Divoselo, koja se nalaze u blizini Gospića, Haški sud optužio je bivšeg načelnika Glavnog stožera, umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka, koji je u međuvremenu preminuo, te ondašnje zapovjednike Zbornog područja Gospić i Devete gardijske brigade – umirovljene generale Rahima Ademija i Mirka Norca. Suđenje ovoj dvojici prebačeno je Hrvatskoj i u Zagrebu je počelo u kasno proljeće 2007. godine. Ministar unutarnjih poslova Jarnjak i u ovom se slučaju spominjao kao mogući optuženik, a slično je bilo i s umirovljenim generalom Petrom Stipetićem, potpisnikom sporazuma o povlačenju hrvatskih trupa iz Medačkog džepa i kasnijim načelnikom Glavnog stožera, te umirovljenim admiralom Davorom Domazetom Lošom, nekoć načelnikom Obavještajne uprave Glavnog stožera i, također, bivšim načelnikom Glavnog stožera. Optužnice nisu podignute.

Što se tiče haškog procesa za ratne zločine u Herceg-Bosni, nekadašnjoj hrvatskoj paradržavi u BiH, od šestorice optuženih (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković) dvojica su, prije i(li) poslije služenja u Hrvatskom vijeću obrane, zauzimala značajne položaje u Hrvatskoj vojsci. To su umirovljeni generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Tuđman i Šušak i u ovom se slučaju navode kao učesnici udruženog zločinačkog pothvata.

Na Županijskom sudu u Rijeci osuđeni su Mirko Norac i umirovljeni pukovnik Tihomir Orešković za zločine nad srpskim civilima u Gospiću, zločine što su počinjeni u oktobru 1991. godine. Prvi je osuđen na dvanaest, a drugi na petnaest godina robije. Na Županijskom sudu u Zagrebu u oktobru 2007. počelo je suđenje umirovljenom generalu Branimiru Glavašu, bivšem zapovjedniku obrane Osijeka i istaknutom HDZ-ovu političaru, za zločine nad Srbima u Osijeku, također, 1991. godine. Haško tužiteljstvo proslijedilo je svojim hrvatskim kolegama istražne dokumente o zločinima nad Srbima u Vukovaru i Pakračkoj Poljani 1991, a kao glavni osumnjičeni naveden je Tomislav Merčep, nekoć visoko pozicioniran u HDZ-u i u policijskoj hijerarhiji. Istraga i dalje traje. I dalje traje istraga o ubojstvima Srba u Sisku: sumnje za zapovjednu odgovornost idu prema Đuri Brodarcu, bivšem visokom policijskom i političkom dužnosniku HDZ-a.

Također, vlasti Republike Srpske podnijele su prijavu protiv šesnaestorice bivših visokih zapovjednika Hrvatske vojske za zločin nad dvjestotinjak srpskih civila u Mrkonjić Gradu u listopadu 1995. godine, a među njima su Ante Gotovina, Rahim Ademi, Damir Krstičević, Ljubo Ćesić Rojs, Milenko Filipović... Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine razmatra utemeljenost ove krivične prijave.

ZAVRŠNA OSLOBODILAČKA OPERACIJA: Žrtve "Oluje"

DOMOVINSKI I STAMBENI RAT: Sa osamostaljenjem Hrvatske i početkom rata, mnogi su visoki i niži, aktivni i penzionirani oficiri JNA, pa onda i još brojniji, bivši i tada aktivni vojnici, pristupili u redove Hrvatske vojske: među njima je najviše bilo onih hrvatske nacionalnosti, ali se moglo naći i podosta Albanaca, Srba, Slovenaca, Bošnjaka... Anton Tus, Damir Krstičević, Josip Ignac, Franjo Feldi, Nojko Marinović, Imra Agotić, Petar Stipetić, Josip Čuletić, Tihomir Blaškić, Milivoj Petković, Ivan Basarac, Vinko Vrbanac, Rahim Ademi, Agim Čeku, Luka Džanko, Branko Borković, Mile Dedaković, Karl Gorinšek... To su bila samo neka od zvučnijih imena s tzv. aktivne transfer-liste. Iz redova JNA-umirovljenika u redove Hrvatske vojske stupili su, primjerice, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko i Ivo Jelić, s paluba "čuvara Jadrana" admirali Sveto Letica, Vid Stipetić i Davorin Kaić, a iz još vrućih klupa Kontraobavještajne akademije u Tuđman-Šuškovu vojsku stigao je Davor Domazet Lošo.

S druge strane, tisuće i tisuće oficira, podoficira, vojnika i regruta JNA, koji su 1991. živjeli ili su se zatekli na teritoriju Republike Hrvatske, milom ili silom napustili su ovu zemlju. Naime, oni koji nisu željeli sami otići u rodna mjesta izvan Hrvatske ili oni koji više nisu bili aktivni pa nisu mogli biti prekomandirani u garnizone u Srbiji i Bosni, bili su suočeni s agresijom nove hrvatske vlasti i onih koji su uživali milost te vlasti.

Na blizu 40.000 stanova bivše JNA u Hrvatskoj otpočeo je pravi oslobodilački pohod: u zagrebačkome Središću, Sigetu ili na Savici, kao i na splitskim Bačvicama, Blatinama ili Splitu 3, stubokom je promijenjena struktura dojučerašnjih stanara. Napušteni stanovi zaposjedani su u prvom naletu i naseljavali su ih istaknutiji pripadnici novoga režima, dok se napad na stanove iz fonda JNA, u kojima su ostali stari stanari, provodio kombiniranim nasilničko-zakonodavnim metodama. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora iz srpnja 1994. godine, u prinudnim deložacijama građana iz vojnih stanova i kuća primjenjivano je "brutalno nasilje, samovolja nelegitimiranih osoba i nepoštivanje bilo kakve pravne procedure". Zakonodavne metode u oduzimanju stanarskog prava podrazumijevale su upotrebu članka 102. Zakona o stambenim odnosima. "Obiteljima koje su 1991. zajedno s JNA napustile Hrvatsku stanarska su prava oduzimana u odsutnosti i na temelju članka 102. Zakona o stambenim odnosima, koji govori o neprijateljskoj djelatnosti nositelja stanarskoga prava, ili na temelju toga što obitelj duže od šest mjeseci nije boravila u stanu", kaže Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Za dokazivanje neprijateljske djelatnosti nositelja stanarskog prava, naravno, čvrsti dokazi nisu bili presudni.

Umirovljenici bivše vojske bez svake su sumnje specifična kategorija unutar raznovrsnoga JNA-naslijeđa u Hrvatskoj, i to ona kojoj se mračna prošlost najčešće spočitava i o kojoj su se zakonski sljednici najmanje brinuli. Razlozi su ležali u njihovim krajnje neborbenim svojstvima – riječ je mahom o vremešnoj gospodi – što je novoj državi omogućilo dosta lagodnu diskriminaciju, kako u pogledu visine njihovih mirovina, tako i u pogledu drugih, ponajviše stambenih, prava. Više od 17.000 umirovljenika bivše JNA u Hrvatskoj još od 1991. godine prima tek 63,22 posto svoje zakonske mirovine, jer je tako zadano tadašnjom vladinom uredbom s prilično manjkavim ustavnim pokrićem. Krajem 2007. u Hrvatskoj ima oko 14.000 penzionera bivše JNA, koji pravnu bitku za svoje pune mirovine i dalje vode pred međunarodnim sudskim tijelima.

BROJNO STANJE: Prema službenim podacima Ministarstva obrane u "Izvještaju o spremnosti obrambenog sustava za 2006", u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama na dan 31. prosinca 2006. bila su 18.103 aktivna vojna lica: od toga ih je u Oružanim snagama bilo 17.534. Spomenutoj brojci od 18.103 treba još pribrojiti 5771 državnog službenika i namještenika (civilna lica) koji su na službi u obrambenom sistemu (Ministarstvo obrane, Oružane snage, Služba za gospodarenje nekretninama, uredi za obranu, te druge vladine agencije i službe), pa je ukupan broj zaposlenih u vojnom aparatu 23.874. Pritom je predviđeno i donekle već provedeno daljnje smanjivanje ovoga broja: prema temeljnom hrvatskom obrambenom dokumentu koji se zove Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga, što je usvojen u junu 2006. i odnosi se na razdoblje do 2015. godine, previđa se da broj aktivnih vojnih lica ubuduće ne prelazi 16.000, da broj civilnih osoba na službi u vojsci ne bude veći od 2000, da broj godišnjih dobrovoljnih regruta ne prelazi 2000 (od 1. siječnja 2008. u Hrvatskoj je zamrznuto obavezno služenje vojnog roka), te da broj ugovornih pripadnika rezervnog sastava ne bude veći od 6000. Paralelno se planira i sistematsko pomlađivanje vojske, jer su s dobnim prosjekom od blizu 36 godina hrvatske Oružane snage među najstarijima u Evropi. Ove ciljeve Hrvatska namjerava ostvariti najkasnije do početka 2010.

Na početku formiranja, Hrvatska vojska raspolagala je isključivo oružjem što je zarobljeno u kasarnama i skladištima JNA širom Hrvatske: najznačajniji val predaja objekata JNA dogodio se u septembru i oktobru 1991, a tada se Hrvatska vojska domogla prvih modernijih tenkova, borbenih oklopnih vozila, artiljerijskih oruđa većih kalibara, prvih značajnih količina pješačkog naoružanja, te pješačke i artiljerijske municije. Prije toga raspolagalo se, uglavnom, pješačkim oružjem i s ponešto oklopnih transportera koji su bili u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, te ne osobito velikim količinama pješačkog naoružanja što je ilegalno kupljeno u nekim istočnoevropskim državama u prvoj polovici 1991. godine. Kad je riječ o tenkovima, borbenim oklopnim vozilima, topovima i haubicama većih kalibara, dijelu brodovlja i najvećem dijelu protuzračnih sredstava kojima danas raspolažu Oružane snage, porijeklo te opreme je u kasarnama i skladištima JNA. Jedan mali dio artiljerijskih oruđa, brodova, oklopnih vozila i lakog pješačkog oružja proizveden je u domaćim pogonima, dok su borbeni avioni, helikopteri i druge letjelice, zatim raketni sistemi, protuoklopni mehanizmi, značajna količina pješadijskog oružja, te pješadijska, artiljerijska i raketna municija velikim dijelom nabavljeni na ilegalnom međunarodnom tržištu u razdoblju od konca 1991. do konca 1995. godine.

Od onog dijela oružja koje je ilegalno ušlo u Hrvatsku, najveća količina opet otpada na zalihe JNA: takvo su oružje hrvatski državni kupci – u razdoblju od 1990. do kraja rata – nabavljali preko trgovaca iz istočnoevropskih zemalja i država bivšeg Sovjetskog Saveza, a istim je kanalima nabavljano i oružje iz vojnih zaliha mnogih komunističkih ili pak onih zemalja što su bile pod političkim i vojnim utjecajem SSSR. Iz tih je država došlo jako puno različitih varijacija kalašnjikova, a kontingenti su uglavnom stizali iz Mađarske, Češke i Slovačke, ali i iz nekih bliskoistočnih zemalja s kojima je JNA imala dugogodišnju dobro razvijenu vojnu trgovinu. Jedan dio oružja što je tokom ratnih godina ušlo u Hrvatsku potjecao je iz zemalja kao što su Austrija, Čile, Argentina i Izrael, čije su čak i državne (samo ponekad paradržavne) institucije i firme sudjelovale u kršenju međunarodnoga embarga i krijumčarenju oružja u Hrvatsku. Iz ovih potonjih triju zemalja dolazilo je, ponajprije, pješačko naoružanje (kratke i duge jurišne puške), te ponešto artiljerijskih cijevi i punjenja. U Argentini i Čileu, inače, i dalje traju službene istrage o režimskoj uključenosti u ilegalnu prodaju oružja Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih. Borbeni avioni, helikopteri i jedan dio raketnih sistema nabavljani su na ilegalnim tržištima zemalja nekadašnjeg sovjetskog bloka u koje računamo i države nastale raspadom SSSR-a. Sa strane hrvatske države, glavnu ulogu u toj ilegalnoj i vrlo netransparentnoj nabavci oružja i vojne opreme imala je državna tvrtka "RH Alan" na čijem je čelu do 2000. godine bio pomoćnik ministra obrane general Vladimir Zagorec. Protiv Zagorca su se, inače, od 2006. naovamo, u Hrvatskoj počele voditi istrage koje se bave upravo netransparentnim trošenjem državnog novca za kupovinu oružja.

PREORUŽAVANJE: Tek posljednjih godina Hrvatska se, u sklopu priprema za pridruženje NATO-u, intenzivnije orijentira na kupovinu zapadnih obrambenih sredstava. Nabavljeno je nekoliko radarskih i informacijsko-komunikacijskih sistema zapadne proizvodnje, a u toku je kupovina ili pripreme za kupovinu blizu stotinu borbenih oklopnih vozila finske proizvodnje, te dvanaest borbenih zrakoplova koji će biti nabavljeni od američkih, francuskih ili švedskih proizvođača. Isto tako, elitne jedinice i vojnici koji su u mirovnoj misiji u Afganistanu naoružani su, ili se postupno naoružavaju, puškama G-36 njemačkog proizvođača "Heckler&Koch".

Tvrtka "RH Alan" u međuvremenu je preimenovana u Agenciju Alan, ali su joj pozicija i ovlasti ostale nepromijenjenima. Prema Zakonu o proizvodnji, remontu i prometu naoružanja i vojne opreme, Agencija Alan – koja resorno spada pod Ministarstvo obrane, a upravni joj odbor sačinjavaju ministri obrane, unutarnjih poslova, vanjskih poslova, gospodarstva i financija – nadležna je za uvoz i izvoz naoružanja za potrebe vojske i policije, uvoz i izvoz naoružanja za komercijalne potrebe, prodaju viška oružja, nadzor nad proizvodnjom oružja za izvoz, kontrolu proizvodnje oružja za izvoz, pregovaranje i zaključivanje ugovora sa stranim kupcima za izvoz isporuka, a predstavlja i mjesto susreta proizvođača i potencijalnih stranih kupaca oružja. Služba za nadzor naoružanja koja postoji u sklopu Ministarstva obrane bavi se, pak, isključivo kontroliranjem količina, upotrebljivosti i načina skladištenja oružja i ubojitih sredstava. Prema izvještaju međunarodne organizacije Safeworld koja se bavi sigurnosnim pitanjima, izvještaju što je nastao početkom 2007, netransparentno djelovanje i loše uređena zakonska pozicija Agencije Alan predstavljaju ozbiljnu smetnju hrvatskoj težnji da se priključi Evropskoj uniji. "Vrlo je teško opravdati daljnje postojanje Agencije u zemlji koja želi postati članicom EU. Ako se u obzir uzme kultura tajnosti, takva institucija ukazuje na mogućnost neugodno bliske povezanosti obrambene industrije i vlade. Ona potiče vladu da svoje interese uskladi s interesima industrije, možda i na račun odgovornog režima nadzora nad transferom naoružanja i vojne opreme. Zatvaranje Agencije Alan, kao dio normalizacije odnosa između industrije i vlade, bio bi dobar znak da Hrvatska namjerava uspostaviti sustav nadzora nad transferom usklađen sa standardima EU", piše u tom izvještaju.

Safeworld, također, naglašava nedovoljnu kadrovsku kapacitiranost u specijaliziranim odjelima spomenutih ministarstava koja imaju ovlasti u području izdavanja dozvola za uvoz, izvoz i proizvodnju naoružanja, a isto se tako ističe i međusobna nekoordiniranost i netransparentnost rada državnih tijela koja su zadužena za kontrolu transfera naoružanja i vojne opreme.

(Nastavak u sledećem broju)

Ivica Đikić