Nemačko političko telo:
Stil ispred sadržaja

Štampa vrvi od izveštaja o neslaganjima i nejedinstvu u vođstvu SPD-a

Specijalno za „Vreme" iz Berlina

SOCIJALDEMOKRATA TRADICIONALNE VRSTE: Kurt Bek

Čak ni evropsko prvenstvo nije uspjelo u Njemačkoj potisnuti političku temu koja već mjesecima kontinuirano ljuti ili uveseljava publiku, zavisno od perspektive. Riječ je o krizi SPD-a. Ona ima više dimenzija – najdramatičnija i zapravo uzrok svih ostalih problema je ideološko-programski vakuum, sadržajna nedoumica – no, za publiku su kao i obično najatraktivnije personalno-kadrovske manifestacije kriznog stanja koje duboko potresa koalicionog partnera u vladi Angele Merkel.

Štampa vrvi od izvještaja o neslaganjima i nejedinstvu u vodstvu stranke a ironično-potcjenjivački komentari dosežu vrhunac kada se radi o ličnosti i političkim kvalitetama sadašnjeg predsjedavajućeg Kurta Beka, barem što se tiče njegove upotrebljivosti u saveznoj politici.

Donekle je kriv i sam jer sve je počelo kada je nekom nezaposlenom, koji mu se požalio dok je praćen novinarima na ulici pozdravljao građane, Bek preporučio da se opere i obrije pa će lakše naći posao. Nakon toga ne presušuju stranice novinskih analiza o Bekovom provincijalizmu koji "nije samo pitanje estetike, ne samo manjak izražajnosti, oblika i držanja nego u prvom redu manjak sadržaja".

Korpulentni socijaldemokrata od tradicionalne vrste, s primjernom biografijom – sin zidara, po struci elektromehaničar, karijera sa sindikalno-lokalnim počecima – Bek je dosad zapravo bio jedan od najuspješnijih crvenih političara pokrajinskog formata, djelotvoran i, što je najvažnije, omiljen šef pokrajine Rajnland-Pfalc. Još je 1994. položaj pokrajinskog "kneza" preuzeo od nesretnog Rudolfa Šarpinga, socijaldemokrate kojeg je također najprije ponijela a onda zanijela savezna karijera, uz svesrdnu asistenciju medija. Kao ministar obrane u Šrederovoj vladi, Šarping je morao podnijeti ostavku kada su "društvene listove" preplavili izvještaji o odijelima koje mu je poklanjala jedna agencija, te fotografije koje su ga pokazivale u bazenu s najnovijom prijateljicom dok su istodobno njemački vojnici odlazili u životno opasne međunarodne mirovne misije.

Vremena više nisu tako dramatična, na opasne misije Bundesvera i na vojnike koji se ponekad vraćaju u kovčezima prekrivenim zastavama, privikli su se i narod i političari, Bekovi se današnji "grijehovi" ograničavaju na nejasne ideje u socijalnoj politici i nespretno-provincijsku figuru koju ostavlja kod Brandenburških vrata koja su ipak sve prije nego lak teren. U odnosu na London ili Pariz, berlinska se "velika" politika doduše može činiti nepretencioznom i nespektakularnom, gotovo opuštenom, ali je zapravo igra s tvrdim, drastičnim, nemilosrdnim, za neoprezne egzistencijalno opasnim pravilima. Ukratko, na velikoj je pozornici i uspješni pokrajinski političar Bek brzo počeo izgledati kao još jedna u nizu socijaldemokratskih kadrovskih nezgoda, od nesretne ere Rudolfa Šarpinga, preko dvojca Lafonten–Šreder koji je doduše pobijedio na izborima, ali se poslije ubrzo raspao u programskoj svađi koja traje do danas, preko razočaravajuće epizode sa zvijezdom s istoka, šefom pokrajine Brandenburg, Matijasom Placekom koji je za samo nekoliko mjeseci pokazao da ne nadrasta lokalni format, do najdramatičnijeg gubitka za njemački SPD, ostavke Franza Minteferinga, u jesen prošle godine.

Formalno se omiljeni "Minte" iz politike povukao zbog ženine teške bolesti, no njegovim je odlaskom Berlin napustio socijaldemokrat s najvećim iskustvom, arhitekta velike koalicije; s jedne strane jedini dorastao Angeli Merkel, s druge, sa dovoljno socijaldemokratskog "štalskog mirisa" da zadovolji biračke klišee, a s treće, sa dovoljno unutarstranačkog autoriteta da kako-tako okupi i kontrolira ono što je već Gerhard Šreder kritizirao kao "kakofoniju SPD-a".

Ta politdrama ili farsa ima uvijek ista pravila. Pozornica je najčešće stranački kongres, sve ide po dnevnom redu, veliki šefov govor uredno prate ovacije, na novinarska pitanja delegati u kuloarima gorljivo potvrđuju slogu i lojalnost vodstvu ali se odjednom iz nekog stražnjeg reda javi jedan kritički ton, glas koji se direktno suprotstavi šefovom, i cijela, na prvi pogled tako čvrsta građevina počne treperiti. Najpogodnije za takve uloge su ambiciozne mlade političarke. U slučaju CDU to je bila izvjesna Pauli, komunalna funkcionerka koja je pristala napasti dotad neprikosnovenu bavarsku veličinu Edmunda Štojbera, što je bilo dovoljno da ostalim zainteresiranima omogući željeni puč i u relativno kratko vrijeme dovede do smjene na vlasti u Minhenu.

Gospođi Pauli je medijska slava toliko udarila u glavu da se u međuvremenu počela fotografirati kao domina, u crnom lateksu – no, što je brzo nestala ne samo s javne scene nego i iz CDU-a, treba pripisati u prvom redu bavarskoj političkoj kulturi u kojoj je oceubojstvo ponekad doduše neizbježno ali se ne oprašta. Na tome ništa ne mijenja ni činjenica što danas mnogi žale za Štojberom – ili barem za njegovim vremenima, jer aktualni dvostruki politički vrh u Bavarskoj više nije čak ni zabavan nego samo ogoljeni dokaz dalje marginalizacije politike i prevlasti ekonomije.

U SPD-u je drugačije, a i tamošnja mlada heroina nije provincijska naivka. Andrea Nales, germanistkinja koja je doktorirala na povijesnim romanima Valtera Skota, prije se može usporediti s Angelom Merkel. Počevši karijeru tradicionalno, u savezu mladih socijaldemokrata, JUSO, Nales je širokoj javnosti postala poznata kada je 2005. nametnula svoju kandidaturu za predsjedništvo SPD-a i pri tom pobijedila kandidata kojeg je preferirao ondašnji predsjedavajući, Mintefering. Time je zapravo počela njegova demontaža no umjesto da bude prezrena i odbačena, Nales se, kao pripadnica lijevog krila SPD-a, razvila u vodeću unutarstranačku kritičarku socijalno–restriktivnih reformi ondašnjeg kancelara Šredera i do danas nezadrživo napreduje. Trenutno, na položaju jednog od triju zamjenika šefa stranke, ubraja se u najgorljiviju zagovornicu, čak se može reći zaštitnicu Kurta Beka, javno kritizirajući one stranačke kolege koje se, u priličnom broju, bave najomiljenijom berlinskom zabavom – spekuliranjem tko će biti socijaldemokratski kancelarski kandidat na idućim saveznim izborima.

Bek doduše, kao šef stranke, ima sva prava da se sam kandidira, ali je svima jasno da bi mnogo veće šanse kod birača imao aktualni vicekancelar, ministar vanjskih poslova Frank-Valter Štajnmajer. U dva protekla mandata isto pitanje je proganjalo CDU, ali ga je Angela Merkel taktički genijalno riješila – no ona je očito bila obdarena boljim živcima od šefa SPD-a. Kada je prošlog tjedna pozvao grupu berlinskih izvjestilaca i stranih dopisnika na izlet po svojoj pokrajini, što je uz dobro vino i hranu, trebalo biti zabavno putovanje bez teških politički tema, Beku je "pukla kragna", kako se kaže u Njemačkoj: na pitanje da li je SPD u krizi ili to štampa samo tako piše, Bek je izgubio kontrolu, počeo vikati, i žaliti se na "nepravedne medije"- i naravno da su izvještaji o tome sutradan osvanuli u svim novinama.

Iako to oficijelno nitko ne bi priznao ni pod mukama, kampanja za njemačke izbore 2009. je zapravo već počela.

Frank-Valter Štajnmajer se sve češće pojavljuje na domaćem terenu kao nedavno, kada je upravo u bavarskom predstavništvu u Berlinu – dakle, na terenu političkih protivnika – proglašen "ambasadorom piva za 2008". Na prvi pogled banalnost, običan večernji "odmor ratnika" s akterima svih političkih boja, ta je pivska svečanost zapravo bila tipična za berlinske običaje – na prvi pogled nevažan termin na kojem se ne radi ni o čemu, ali gdje je zapravo sve u igri. Štajnmajer, u bijeloj košulji zavrnutih rukava i s malo olabavljenom crvenom kravatom, održao je nadahnut govor, ne o njemačkoj vanjskoj politici nego o važnosti njemačkih propisa o čistoći pive, priznavši kako to piće zapravo pretpostavlja diplomatskom šampanjcu. Drugog dana su i o tome pisale sve novine, uz primjedbu da Bek te večeri nije bio prisutan.

Gledajući sa strane, medijska situacija ovih mjeseci izrazito podsjeća na onu 2005, kada se Šreder neočekivano odlučio za prijevremene izbore, a štampa, čak i ona za koju se mislilo da je sklona lijevima, zapala u gotovo histeričnu antiespedeovsku i antišrederovsku kampanju.

SPD je posljednjih mjeseci zapravo povukao nekoliko sasvim neočekivano djelotvornih poteza, od otvaranja neizbježne nacionalne polemike o Ljevici, preko imenovanja vlastitog protukandidata predsjedniku Keleru, interesantne i nimalo mejnstrim političarke Gezine Švan, do zalaganja za nekoliko radno-pravnih propisa koji ublažavaju pritisak na zaposlene, ali sve to aktualnog predsjedavajućeg nije oslobodilo medijskih napada sa, za njemačke običaje, dosad rijetko viđenim naglascima na lično.

Puštajući da se udarci koncentriraju na Beka, SPD zapravo agira vješto, i čini koliko može. Posljednja velika konferencija, na kojoj su se socijaldemokrati nedavno okupili u Hanoveru, tekla je uz nešto bolje ukupno raspoloženje i stojeće ovacije predsjedavajućem, ali i Štajnmajeru. Ako mu je baza dosad i zamjerala elitizam, premalo "socijaldemokratskog štalskog mirisa" i građansku aroganciju, ministar vanjskih poslova je i tu uspio pokazati da može uvjerljivo "šrederati", kako se interno naziva vrsta javnih nastupa u kojima je stil važniji od sadržaja.

S ciljem ulaska Njemačke u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda teško se mogu dobiti izbori, za široke biračke mase, inače posljednjih godina ionako malo sklone SPD-u, zasukani su rukavi i javno deklarirana ljubav prema pivi i nogometu puno uvjerljiviji signal da dotični političar "razumije potrebe građana" nego borba za ugled zemlje u međunarodnoj zajednici. No isti "program razumijevanja" sigurno će imati i Angela Merkel. Ona je u sadašnjem mandatu, unatoč svim zlogukim prorocima koji su je na početku velike koalicije kritizirali što je premijersku fotelju prihvatila čak i pod uvjetom da svi važni portfelji pripadnu socijaldemokratima, kršćansko-demokratsku politiku profilirala u tzv. društvenim pitanjima – obiteljskoj politici, školstvu, znanosti, integraciji stranaca, ekologiji – temama koje su politici zapravo jedino i preostale na pozadini globalne premoći ekonomije. Reč je o situaciji u kojoj svaka strana za sebe pokušava pronaći najbolje rupe za novi start dok formalno još koalicija mora funkcionirati više od godine dana. Naravno, najbolji savjet Štajnmajeru bio bi učiti od gospođe Merkel i na tom planu: u svom prvom mogućem mandatu, ona je vješto prepustila kandidaturu ondašnjem bavarskom predsjedniku Štojberu, znajući da će izgubiti i mirno čekala drugu šansu. Za Štajnmajera bi to značilo dati prednost Beku, ali se za izbore 2013. bez sumnje, tiho ali pouzdano, sprema i gospođa Nales.

Lea Kirsch