Roman Polanski, novi prilozi za biografiju:
Smrt i devojke

Hapšenje Romana Polanskog i pretnja njegovog izručenja Sjedinjenim Državama potresli su ceo, ne samo umetnički, svet. Život Polanskog nesvakidašnja je, ali simbolički i te kako karakteristična priča o dvadesetom veku. Njegov opus trajno je obeležio istoriju sedme umetnosti

Policajci koji su u nedjelju, dvadeset sedmog septembra, ujutro uhapsili Romana Polanskog na aerodromu u Cirihu, pri privođenju su, pretpostavljam, govorili njemačkim jezikom. Čovjek koji je svoju autobiografiju (čiji bi se naslov mogao prevesti kao Roman od Polanskog) započeo priznanjem da mu se otkad zna za sebe činilo da je linija između stvarnosti i mašte nepovratno razmazana, naposljetku se našao iza rešetaka pod paskom čuvara koji govore njemački.

POGUBNOST POVRATKA: Gor Vidal, valjda i najzaslužnija osoba za uspjeh Itala Kalvina u Americi, kazao je jedanput kako je otkrio ovog pisca zapazivši u izlogu neke rimske knjižare knjigu koju je napisao autor po imenu Talijanski Kalvinista. Italu Calvinu pravo je ime Italo Calvino, dok karakteristično ime i prezime Romana Polanskog ipak nije plod pukog slučaja. Otac mu je bio poljski Jevrej i prezivao se Libling, a prezime Polanski si je sam dao nakon raskida sa prvom ženom. Rišard Libling u Parizu je upoznao u to vrijeme također udatu rusku polujevrejku koja će zbog njega napustiti muža. Njih dvoje će se vjenčati i 1933. godine rodit će im se sin kojem će dati ime Rejmon. Nesuđeni Rejmon Libling postaće Roman Polanski. Dječak je rođen u Parizu, gradu u kojem su mu se roditelji upoznali, no 1937. godine otac Rišard odlučuje da se sa ženom i sinom vrati u Krakov. Već dvije godine kasnije, pogubnost tog povratka se jasno pokazuje. Mala porodica se u prvo vrijeme zajednički krije pred Nijemcima; nacisti će, međutim, uhvatiti i u Aušvicu ubiti Romanovu majku, a otac i on će preživjeti. Drugi svjetski rat je počeo par dana nakon što je šestogodišnji Roman pošao u školu, a on u idućih šest godina neće vidjeti školske klupe. Odgojit će ga ulica i mrak bioskopskih dvorana, a smrt mu je mnogo puta disala za vratom. Jednom prilikom su nacisti na njemu vježbali gađanje, a jedanput mu je, nakon plačne molbe, oficir na kapiji dopustio da iziđe iz geta. Iako mu je otac preživio rat, Roman faktički od sedme godine odrasta kao siroče, prepušten samom sebi.

PODMUKLO DELOVANJE BIOGRAFIJE: Formalno govoreći, film Oliver Tvist Polanski je snimio prema romanu Čarlsa Dikensa, klasiku devetnaestovjekovne književnosti na engleskom jeziku, no u suštini to je autobiografski film. Slično vrijedi i za Pijanistu, film baziran na autobiografiji Vladislava Špilmana, samo što ovdje vrijeme i mjesto radnje jasnije otkrivaju konekciju sa samim Polanskim. Zapravo je za cjelokupnu filmografiju Romana Polanskog karakteristično ono što Kiš – zamalo pravi vršnjak i po nekim biografskim detaljima Polanskom iznimno blizak umjetnik – naziva podmuklim delovanjem biografije. U velikoj priči o Polanskom, napisanoj 1994. godine, objavljenoj u poglavlju o tri poljska preživjela umjetnika, u knjizi Vermer u Bosni Lorensa Vešlera, navodi se kako Polanski opsesivno poriče svaki nagovještaj da postoji makar i trunka autobiografskog u njegovim filmovima. A opet, kako je onomad najnoviji film Polanskog bio Smrt i djevojka, snimljen po istoimenom dramskom predlošku Ariela Dorfmana, Veršler je zgodno i ispravno primijetio da bi fraza Smrt i djevojka mogla poslužiti kao alternativni naslov za više od pola Polanskijevih filmova: od Noža u vodi preko Kineske četvrti do Stanara, Ludila i Gorkog mjeseca. Život Romana Polanskog označen je nasilnim smrtima mladih žena: od njegove majke do njegove supruge.

NASLOVNICE: Nakon što je diplomirao na filmskoj akademiji u Lođu, Roman Polanski sa filmom Nož u vodi instantno postaje svjetska režiserska zvijezda. Najbolji amblem toga jest činjenica da se scena iz tog filma, uz naslov Film kao internacionalna umjetnost, pojavila na naslovnici magazina "Time" od 20. septembra 1963. godine. Na pragu ranih tridesetih godina života, Polanski si već priprema teren za život u Parizu. Uostalom, njegova polusestra, majčina kći iz prvog braka, ionako tamo živi pa se selidba ne mora naslanjati na disidentstvo, kad već može biti obično spajanje porodica. Sa uspjehom Noža u vodi, međutim, dobiva priliku raditi u Engleskoj te izuzetno brzo uspjeva naučiti engleski jezik. Na nekoj zabavi u Londonu, kada je već imao ideju za snimanje komedije o vampirima, Polanski će upoznati glumicu Šeron Tejt. Na prvi pogled mu se učinila zgodnom, no nije ga, sam je kasnije priznao, pretjerano impresionirala. Ipak, dao joj je ulogu u Balu vampira, a na snimanju su se spetljali. Ubrzo su se i vjenčali. Ženskar i petarpanovski tip u vječnom pubertetu, Polanski je u Šeron Tejt prepoznao pravu ženu za sebe; ne samo da joj nisu smetali njegovi vanbračni izleti, nego je čak pristala, njemu za ljubav, slikati se za "Playboy".

KALIFORNIKACIJA: Nedugo poslije vjenčanja, par se seli u Kaliforniju, a ta odluka će se pokazati jednako pogubnom kao trideset godina ranija odluka Rišarda Polanskog o selidbi, odnosno povratku u Krakov. Polanski je, naime, dobio holivudski angažman; Paramount ga je zapikao da ekranizira roman Ire Levina; tako je nastala glasovita Rozmarina beba. Životni epilog ponešto satanističkog filma poznat je svima: satanista Čarls Menson sa svojim sljedbenicima ubio je trudnu Šeron Tejt. Polanski u to vrijeme nije bio u Kaliforniji, a policija ga je jedno vrijeme čak i sumnjičila da stoji iza ženinog ubistva. Prvi film koji je snimio nakon ove tragedije bio je Magbet, a zatim su došli Kineska četvrt i Gusari. Polanski uglavnom živi u Evropi, a sredinom sedamdesetih, po liniji rođenja u Parizu dobiva francusko državljanstvo. Božić 1976. godine provodi u Krakovu sa ocem i njegovom trećom ženom. Kako primijećuje Vešler, Šeronina smrt je na neki način izmirila Polanskog sa ocem; sada je i sam znao kako je zbog ludaka izgubiti voljenu ženu. Također, suprugina smrt Polanskom je dodatno olabavila viziju vlastitih odnosa sa ženama. Oduvijek je bio ženskar i zavodnik, no sada je više nego ikad tražio mlađe žene i izbjegavao svako vezivanje. Te iste 1976. zapazio je petnaestogodišnju Nastasju Kinski i upustio se u avanturu. Polanskom nikad nije bilo mrsko spojiti privatno i poslovno pa je uskoro fotografirao svoju mladu ljubavnicu za časopis "Vogue". Ta će ga modno-žurnalistička aktivnost i dovesti do situacije zbog koje se, evo, više od trideset godina kasnije nalazi u švicarskom zatvoru gdje strepi od same mogućnosti izručenja u Ameriku.

Izlazak sa suđenja u Los Anđelesu 1977.

BEGUNAC: Foto-temat sa Nastasjom Kinski je imao uspjeha te je od Polanskog naručen novi temat "Curice svijeta" koji je trebao predstaviti neku (otprilike) trinaestogodišnjakinju. Trinaestogodišnju Samantu Gejli (koja će kasnije, poslije udaje, uzeti prezime Gejmer) Polanski je slikao u kući Džeka Nikolsona, a kasnije se desilo to što se desilo, odnosno ono što američki zakon definira kao statutory rape. Priča o sudskim priključenijima ovog slučaja zaslužuje poseban dugi članak, ali doima se nesumnjivim da je sudija Polanskog uzeo na zub. Bilo kako bilo, Polanski se ispalio u Francusku, a Amerika ga otad potražuje. U razgovoru sa Lorensom Vešlerom, Andžej Vajda je Polanskijevo napuštanje Amerike prozvao velikom umjetničkom štetom jer nijedan evropski režiser, po njegovom mišljenju, nije razumio Holivud onako kako Polanski jest. Kao bjegunac Polanski najprije snima Tesu, a zatim Ludilo, film koji završava tragičnom smrću mlade žene. Glumila ju je Emanuel Senjer, koju će Polanski oženiti i koja će mu roditi djecu. Uslijedit će novi filmovi, između ostalih i spominjani Pijanista i Oliver Tvist. Priča o krivičnom djelu i bijegu nije zaboravljena, no činilo se da više ne može imati konkretnih posljedica. Ispostavilo se, međutim, da će German-speaking naoružani tipovi u uniformama ipak privesti i zatočiti Romana Polanskog. U Cirih je stigao da primi nagradu za životno djelo, a dočekala ga je potencijalna kazna za životno nedjelo. Ako je skorašnja afera u vezi Milana Kundere i cinkanja bila kunderijanska, onda je i motiv hapšenja svjetskog uglednika na švicarskom aerodromu, zbog nečeg što se desilo prije više od trideset godina, kao stvoren za Polanskog. Linija između stvarnosti i mašte, između života i filma, i dalje je razmazana.

Muharem Bazdulj