Dve decenije od smrti Danila Kiša >

Smrt, literatura

Kao što se u današnjem Beogradu i Beču na prvi pogled vidi da su preveliki i prekomplikovani za Srbiju i Austriju, da su pravljeni i baždareni za veće i komplikovanije zemlje, tako je i Kišovo delo preveliko za bilo koju južnoslovensku književnost. Ono pripada onom fantomu kojeg više nema ni na univerzitetskim katedrama

Nova američka izdanja Bašte, pepela i Grobnice za Borisa Davidoviča objavila je izdavačka kuća Dalkey Archive Press. Prijatelj mi je nedavno poklonio knjigu Andžeja Stasjuka Fado koju je ove godine objavio isti izdavač, a na engleski ju je s poljskog preveo Bil Džonston. Književnost je sudbina, volio je kazati Danilo Kiš, pa valjda nije slučajno da sam knjigu čitao ovih dana, uoči same dvadesete godišnjice Kišove smrti.

Jedno poglavlje Fada govori, naime, o sedamdesetoj godišnjici Kišovog rođenja i konferenciji koja je onomad tim povodom organizovana u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, a na kojoj je učestvovao i Stasjuk. Poglavlje nosi naslov (prevodim ovdje engleski prevod poljskog naslova) Poetika i pokolj. U vrijeme održavanja konferencije o Kišu, u CZKD-u je trajala izložba fotografija o Srebrenici, a Stasjuk takav dekor smatra simbolički ispravnim za refleksiju o Kišovom djelu. Po vlastitoj mu često citiranoj sintagmi, Kiš je bio poslednji jugoslovenski pisac, a o znakovitosti njegove smrti neposredno prije krvavog raspada Jugoslavije napisane su već stranice i stranice.

NOBELOVA NAKNADA: Sedmicu dana uoči dvadesete godišnjice Kišove smrti objavljeno je kako je Nobelovu nagradu za književnost dobila Herta Miler. Novinski komentatori iz cijelog svijeta već su se raspisali kako je prigodno da o jubilarnoj (dvadesetoj) godišnjici rušenja komunizma u istočnoj Evropi, nagradu dobije autorka koja se proslavila kritikom komunističkog totalitarizma. Ima tu, međutim, nečeg indikativnijeg. Od početka ovog stoljeća, Nobelova nagrada za književnost kruži oko zemlje čiji je Kiš bio posljednji pisac: Jelinek, Kertes, Pamuk, a sada, evo, Herta Miler. Nagrade za Kertesa i Milerovu kao da su zapravo naknada za Nobela kojeg nije dobio Kiš. Ono o čemu njih dvoje pišu u svojim opusima, Kiš je u svom ispisao – sam. Ako dio početnog svjetskog uspjeha Grobnice za Borisa Davidoviča Kiš i duguje hladnoratovskoj konstelaciji, to ga je zapravo, dugoročno gledano, stavilo u pogrešan kontekst. Kiš, naime, nije politički pisac, u smislu u kojem se taj adjektiv uobičajeno upotrebljava.

METAFIZIČAR JUGOSLAVIJE: Ako je Horhe Luis Borhes bio metafizičar Tlona, Danilo Kiš je bio metafizičar Jugoslavije; prvi je metafizičar izmaštane zemlje, drugi bivših zemalja, nestalih svjetova i izgubljenih identiteta. Kao što se, recimo, u današnjem Beogradu i Beču na prvi pogled vidi da su preveliki i prekomplikovani za Srbiju i Austriju, da su pravljeni i baždareni za veće i komplikovanije zemlje, tako je i Kišovo djelo preveliko za bilo koju južnoslovensku književnost. Ono pripada onom fantomu kojeg više nema ni na univerzitetskim katedrama, fantomu jugoslovenske književnosti, one književnosti čije je razdruživanje, kako je primijetio Endru Vahtel, prethodilo političkom raspadu.

NESTVARNOST: Kad se danas govori o političkoj pozadini napada na Grobnicu za Borisa Davidoviča, kad se govori o Kišu kao antikomunističkom piscu i intelektualcu, često se implicitno sugerira da je Kiš bio nekakav borac za ono što se danas na našim stranama naziva demokratijom. Kiš je, međutim, bio svjestan onoga o čemu također Stasjuk piše u Fadu: provincijalizma zapadne Evrope zbog kojeg ona u istočnoj želi vidjeti samo kopiju sebe same, odnosno patološkog kozmopolitizma istočne Evrope za koju je život uvijek negdje drugdje, obično na Zapadu, dok ona sama tone u nestvarnost. U kratkim esejima pisanim pred kraj života i intervjuima datim u istom periodu Kiš zapravo često piše o zapadnom nerazumijevanju ili lažnom razumijevanju njega, njegovog opusa i njegovog svijeta.

DIM: Nakon što svom čitaocu kaže da je Kiš umro od raka pluća, Stasjuk dodaje kako posjeduje stotine njegovih fotografija, a kako Kiš na većini drži cigaretu. Zatim još kaže: Kad čitam Kišove knjige osjećam miris duhanskog dima. Kad je kao starac priređivao komplet svojih sabranih djela, Borhes je svojim mladalačkim zbirkama poezije pisao naknadne predgovore. Iz njih ispada da su među desetinama i stotinama mladalačkih pjesama postojale tek jedna ili dvije kojima je poslije nekoliko decenija bio zadovoljan. Tu spada ona pjesma o čovjeku koji odmjerava vrijeme s pomoću cigara jer dim sivilom briše zviježđa nestvarnosti, a svijet je gomila tek blagih netačnosti. I Kiš je odmjeravao vrijeme s pomoću cigare te mi se, makar mu je smrt bila opsesivna tema, doima skoro zazornim obilježavati činjenicu da je od njegove smrti protekao određeni konvencionalno mjeren vremenski interval. Neposredno nakon što je umro, jugoslovenska sekcija enciklopedije mrtvih ponovo se počela puniti ubrzanim tempom. Ljudi su ubijani; umirali su, kako se to kaže, prije nego im je došlo vrijeme. A vrijeme se u ratu i tjeskobi mjeri s pomoću cigara. Samo se dimom može skriti dim, samo zavjesa od dima može nakratko zakloniti pogled i sjećanje na sve što je otišlo u dim. Ostaje pepeo kao gorki talog iskustva i nostalgija za baštom koja je postala bašta tek sa naknadnom pameti, tek sa sviješću da se u vrtu sa stazama koje se račvaju može (moglo?) poći samo jednim putem.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---