---

Izbor novog patrijarha >

Naslednici sveca koji je hodao

Ko sve od eparhijskih arhijereja može biti izabran za patrijarha Srpske pravoslavne crkve – kako i zašto

Po Ustavu Srpske pravoslavne crkve patrijarh se bira između aktivnih eparhijskih arhijereja, koji upravljaju eparhijama najmanje pet godina. "Prvog među jednakima" predlaže Sveti arhijerejski sabor na sednici na kojoj je prisutno najmanje dve trećine eparhijskih arhijereja. Sveti arhijerejski sabor čine 44 episkopa, od kojih je 40 eparhijskih i četiri vikarna koji predlog mogu da iznesu, ali nemaju pravo glasa.

Za kandidaturu, pored četvorice vikarnih episkopa, uslov ne ispunjavaju još četvorica: Atanasije Jeftić, jer je u penziji, a episkop australijsko-novozelandski Irinej Dobrijević, episkop bregalnički i mjestobljustitelj bitoljski Marko Kimev i episkop stobijski David Ninov jer nemaju dovoljno vladičanskog staža. Teorijski, svi ostali, njih trideset dvojica, ulaze "u igru". Praktično, broj potencijalnih kandidata je manji: zasigurno nijedan episkop čija eparhija nije u "srpskim zemljama" – Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, neće dolaziti u obzir. Njih dvadeset četvorica, dakle.

Odmah se mogu otpisati i episkopi koji su svojim delovanjem gurali prst u oko javnosti: vladika raško-prizrenski Artemije je autsajder već podugo zbog svojih političkih stavova, mileševski Filaret iz istih razloga, zvorničko-tuzlanski Vasilije zbog razmetanja ličnim bogatstvom, vladika vranjski Pahomije zbog (ne)dokazanih seksualnih sklonosti... Spisak se smanjuje i po principu "ko je čiji": vladika timočki Justin je "Artemijev" i time je diskvalifikovan, episkop budimsko-nikšićki je "Amfilohijev", a kako je Amfilohije onaj koji bi sebe najradije video na tronu, ni ovaj ne dolazi u obzir. I tako dalje: svako je "nečiji", sem onih koji su "neko" – mitropoliti Jovan i Amfilohije, episkopi niški Irinej i banjalučki Jefrem, tu je negde i episkop bački Irinej i umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije: petorica od ove šestorice rado bi sebe videli na tronu Svetog Save, dok potonji nema takvih ambicija jer, prosto, ne može da bude biran budući da se još onomad povukao u penziju, ali zato ima svog, vrlo jakog kandidata – vladiku Grigorija, koji ga je nasledio u Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji.

U dvodecenijskom gušanju oko položaja prvog do patrijarha, Amfilohije je definitivno savladao Jovana. Naime, po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh u nemoći da obavlja svoje dužnosti, zastupa ga "najstariji mitropolit, a ako takvoga nema, onda po rukopoloženju najstariji vladika". Ali, iako je mitropolit Jovan najstariji, kako po godinama starosti tako i po rukopoloženju, Amfilohije je ipak preuzeo primat, a pobedu mu je "aminovao" Sabor. Jovan je time eliminisan kao potencijalni kandidat, a i "njegovi", po prirodi stvari, imaju slabu prolaznost. Spisak je utoliko kraći.

Pored "ko je čiji" grupisanja, episkopi srpski svrstani su u dve struje – "bosansku" i "srbijansku", ali i u dve podgrupe – "staru gardu" i "mlade lavove". Iako je na prvi pogled geografska podela "čista" – episkopi koji u Bosni stoluju po tome bi bili "bosanci", nije baš tako: na primer, za vladiku sremskog Vasilija kažu da je "bosanac", iako mu je eparhija na državnoj teritoriji Srbije. Isto važi i za "vanbalkanske" vladike: svaki je, uslovno rečeno, sa ove ili one strane Drine sem, istinabog, onih koji su svoji, na koje se ovde gleda kao na raskolnike. U stvari, ova podela nije puko geografska, već kanonska i ustrojstvena, a u episkopatu "bosanaca" ima koliko i "srbijanaca".

Slično je, ako ne i isto, u generacijskoj podeli: ako je donja granica starosti 65 godina života, a gornja granica mladosti 47 godina, u "staru gardu" spada 13 episkopa, u "mlade lavove" njih dvanaestorica. Ostali su negde između: ni tamo ni ovamo, odnosno i tamo i ovamo. Po rukopoleženju gledano, najviše njih je iz devedesetih – 18, najmanje iz osamdesetih – svega šest, šestorica ih je rukopoloženo "u Titovo vreme", sedmorica u ovom milenijumu. Najstarijih i najmlađih episkopa, što po starosti što po stažu, (skoro) je isto, "bosanaca" i "srbijanaca" takođe.

Pored glasova eparhijskih episkopa, još jedan glas, mada se u crkvenom Ustavu ne pominje, vrlo je značajan – glas svetovne vlasti: nijedan pravoslavni patrijarh nije izabran bez "amina" svetovnog vladara. Prosto: i vladike su ljudi i kao takvi podložni su pritiscima, ucenama, a ni na pogodnosti nisu gadljivi. Ali, ne samo oni.

Prema onome što je u crkvenom Ustavu nekada pisalo, arhijereji među sobom su birali trojicu kandidata tajnim glasanjem, pa su svoj izbor predavali u nadležnost Izbornom saboru, u kome su pravo glasa osim arhijereja imali pored eparhijskih episkopa i vikarni, ali i dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, rektori srpskih pravoslavnih bogoslovija, predsednik Glavnog saveza eparhijskih svešteničkih udruženja, arhijerejski namesnici Beograda, Skoplja, Cetinja, Zagreba, Sarajeva, Peći i Sremskih Karlovaca, nastojatelji manastira Žiče, Studenice, Dečana, Pećke patrijaršije, Sv. Nauma, Mileševe, Sv. Vasilija Ostroškog, Krušedola i Krke i svi članovi Patrijaršijskog upravnog odbora i svi potpredsednici eparhijskih saveta, ukoliko već nisu članovi Patrijaršijskog upravnog odbora.

Po ustoličenju patrijarha Germana, za koga će mnogi reći da je bio "komunistički poslušnik", u proceduru izbora patrijarha uveden je tzv. "apostolski princip": Sabor izabere trojicu, a prvi među jednakima se izvlači žrebom, da Bog sam odluči, a da se uskrati mogućnost da vlast ima "zlatni glas". Tako je izabran patrijarh Pavle: na stranu što nije ni hteo da se kandiduje, što je molio da ga se manu – posle devetog kruga glasanja ušao je u uži izbor, da bi potom bio "izvučen" iz šešira. Njegov izbor tumačen je Božjom voljom, mada zli jezici tvrde da je Služba tu malo pomogla, jer episkopi nikako da se dogovore, da li će biti "babo" ili "stric", a Pavle je već tada slovio za sveca koji hoda. Kako god, vreme je pokazalo da su u Bog i Služba dobro uradili.

Kako će se birati novi patrijarh nije poznato, u Ustavu piše da mora biti izabran tri meseca od upražnjenja trona, da zasedanje Izbornog sabora mora da se zakaže najmanje dvadeset dana unapred, a običaji nalažu da se četrdeset dana od upokojenja ne radi ništa do da zvona zvone i molitve za pokoj duše izgovaraju, tako da za ispunjenje ustavnog roka ostaje tek trideset dana. Vladika niški Irinej je istog dana kad je Pavle preminuo procenio da će Izborni sabor biti tek na proleće, na redovnom zasedanju, a episkop bački Irinej da bi Sabor trebalo da se zakaže odmah posle četrdesetodnevnog pomena. Izborna kampanja, koja traje već dve godine, ulazi u završnicu.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---