Izložba – "Ženska strana", Muzej istorije Jugoslavije:
Heroine borbe, rada i progresa

Nedavno otvorena izložba "Ženska strana" u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu jedna je od prvih izložbi koja se istorijski i kulturološki bavi životom žene u nas. Njen cilj je bio da vizuelno predstavi priču o jednom danu u životu radne žene u gradu, u socijalizmu od četrdesetih do šezdesetih godina prošlog veka

Lepa, angažovana, pametna, emotivna – dominantni su utisci o izložbi Ženska strana u Muzeju istorije Jugoslavije. Nije slučajno što nabrojani epiteti pristaju i idealnoj slici o ženi danas, ali i ženi juče. Naime, izložba "Ženska strana" osim što priča o predstavama i okolnostima koje su uticale na život žene polovinom prošlog veka, ukazuje i da se od žene i juče i danas traži i očekuje isto: da bude uspešna u poslu i kući, da bude dobra majka i supruga i da u svakoj situaciji bude zanosna i poželjna. Navedeni redosled zahteva je promenljiv, a zavisi od društvenih i privatnih potreba.

Izložba je rezultat saradnje dva muzeja, odnosno kustoskinja Une Popović iz Muzeja savremene umetnosti i Marije Đorgović i Ane Panić iz Muzeja istorije Jugoslavije. Cilj im je bio da vizuelno predstave priču o jednom danu u životu radne žene u gradu, u socijalizmu od četrdesetih do šezdesetih godina prošlog veka. "Nismo imali nameru da proklamujemo neku određenu ideju o životu žene socijalizma, već da mapiramo uloge koje su država i društvo tada očekivali od nje", objašnjava Marija Đorgović. Zato su eksponati izložbe dokumenti, časopisi, fotografije, umetnička dela – slike, grafike, crteži, predmeti iz svakodnevnog života žene, i tri video-intervjua, dokumentarne storije o savremenicama doba koje opisuje "Ženska strana".

ŽENA BORAC: U ratnim godinama idealna žena je borac – i ništa drugo. Antifašistički front žena, poznatiji po skraćenici AFŽ (društveno-politička organizacija nastala da okuplja i mobiliše žene za borbu, transmisija i poluga Komunističke partije), od tadašnje žene je tražio da sve posveti borbi protiv neprijatelja. Kao nagrada, obećana im je ravnopravnost s muškarcima. Odazvalo se preko 100.000 žena, četvrtina njih je poginula, 40.000 ih je ranjeno, a 3000 žena-boraca su ostale teški invalidi. "Časopis ‘Žena danas’, osnovan 1936. godine kao ‘legalno glasilo ilegalne Komunističke partije’, bio je jedan od bitnih prenosilaca ideja AFŽ-a. Tokom rata su objavljena tri broja – na naslovnim stranama su ilustracije žene s puškom u ruci, žene koja ispraća muža u rat, i uopšte žene spremne za borbu", kaže Ana Panić.

Već 1945. godine, na Prvom kongresu AFŽ-a, Tito ima za žene nove zadatke: obnovu razrušene zemlje i učvršćivanje nove vlasti. Kako bi što bolje obavljala taj zadatak, prvim posleratnim Ustavom 1946. godine, žene su postale ravnopravne s muškarcima. U katalogu izložbe je istaknut stav AFŽ-a po kome žene nisu tražile svoja prava, "ali su ih svojom borbom i svojom krvlju stekle", ali i zaključak autorki da "za društvo koje je težilo emancipaciji i ukidanju nejednakosti među ljudima, makar na nivou teorije i deklarativnih proklamacija, ravnopravnost žene i muškarca nije bila samo potreba žena, već nužnost, jer bez pune ravnopravnosti žene ne može se zamisliti ni prava narodna demokratija".

ŽENA UDARNICA: U vreme obnove, primenjujući istu strategiju kojom je žene mobilisala u borbu, Komunistička partija propagira novi ideal žene – udarnicu. Ženska štampa i dnevni listovi puni su vesti i slika žena koje rade i prebacuju radnu normu. "Danas, mi imamo svoju državu, danas ono što radimo, za sebe radimo. Zato već danas imamo bezbroj heroja rada kao što smo kroz celo vreme četvorogodišnje borbe imale heroje fronta. Heroji rada – to su naši udarnici. Biti udarnik je dokaz visoke svesti, biti udarnik – to je velika čast", pisala je "Žena danas" 1945. godine u članku "Heroji rada – heroji fronta", jasno ukazujući na analogiju partizanke i udarnice. Žene postaju traktoristi, mašinovođe, zidari, magacioneri. Od 600 zanimanja koliko ih je postojalo 1950. godine, samo u 60 nije bilo žena. "One su želele da budu korisne, da budu udarnice, one su imale stav o ženi koja radi", kaže Una Popović.

Kako bi se žena što pre osposobila za integraciju u sve tokove društva, AFŽ je organizovao tečajeve opismenjavanja (od 1946. do 1950. godine u Srbiji je organizovano oko 51.000 tečajeva sa preko milion i dvesta hiljada polaznica, od kojih je blizu 779.000 opismenjeno), zdravstvene kurseve, pokrenuo je akciju za skidanje feredža, uz pomoć štampe učio žene i ličnoj higijeni, naročito na selu koje je bilo obeleženo nemaštinom i sujeverjem...

"U skladu s potrebom obnove i izgradnje zemlje, iako afirmiše porodicu, AFŽ je doživljava kao smetnju ženi u poslu i njenim društvenim aktivnostima", kaže Ana Panić. Promena ovog stava desila se nakon Titovog govora 1950. godine na Trećem kongresu AFŽ-a u kome kritikuje one koji smatraju da žena "ne vrši svoju funkciju napredne žene Jugoslavije i ne daje svoj socijalistički prilog ako zbog dece ne ide na kakav zadatak, na neku gradnju, cestu ili kuću koja se podiže ili kakav drugi rad koji vrše frontovci, i naredbodavno naglašava da je nepravilno gledanje i shvatanje da majke sa više djece ne vrše društveno koristan rad, da ne rade na socijalizmu, jer je pravilno vaspitavanje djece njihova prva dužnost". Inače, pravilno vaspitavanje dece znači vaspitavanje u socijalističkom duhu.

"Ovaj novi zadatak određen je ženi baš sa pojavom nezaposlenosti", objašnjava Marija Đorgović, "pa su prvo otpuštane žene pod izgovorom da su potrebnije u kući nego na poslu, a uz objašnjenje da ih ne treba raspinjati između kuće i posla." Tih godina se vidno smanjuje broj žena u svim granama privrede: 1948. godine od ukupnog broja zaposlenih bilo je 24,53 odsto žena, a četiri godine kasnije – 21 odsto.

PRAVA ŽENA: Da je žena dobila samo formalna prava a ne i suštinska, nije moglo da se sakrije, pa su, recimo, zbog neprirodno kratkog porodiljskog bolovanja žene morale da napuštaju posao kako bi dojile i čuvale novorođenče. AFŽ je nastojao da podigne svest žena, ali ne i muškaraca, kako je potcrtano u katalogu izložbe, shvatajući da Ustavom zagarantovana ravnopravnost ne važi za oblast privatnog života, odnosno, da uspostavljanje ravnopravnosti žene u osnovnom segmentu društva, u porodici, tek predstoji. "I pored svih napora da se stvori što jača materijalna baza kako bi žene mogle koristiti sva prava koja im zakon priznaje, u svesti nekih ljudi još uvek žive nepravilna shvatanja o ženi kao o robu kuće i porodice, kao o bespravnom biću", poručivala je 1953. godine "Žena danas". Smatrajući da je "zaostalo domaćinstvo jedna od objektivnih smetnji svestranom uzdizanju žena i razvijanju njihove najšire aktivnosti", AFŽ je odmah preduzeo korake kako bi rasteretio tadašnju ženu. Otvaraju se jaslice, obdaništa, praonice, restorani društvene ishrane i slične vrste pomoći koje će, po rečima Vide Tomšič na Trećem kongresu AFŽ-a, "omogućiti ženi da ravnopravno vrši svoj posao u društvu, ostajući istovremeno nežna majka svoje dece". Međutim, žene nisu prihvatile ovu pomoć – bila im je preskupa. Drugi pokušaj je bio savetodavni: "Ne zamarajte se nepotrebnim kretnjama, štedite snagu na malim poslovima, moglo se pročitati na ženskim stranama u štampi. Cilj svih tih uputstava je bio kako da žena što uspešnije obavi posao koji se od nje očekuje. Nije bilo ni reči kako da se smanji obim njenih zaduženja", ukazuje Marija Đorgović.

Slobodno vreme, vreme izdvojeno za sebe, žena socijalizma nije imala. U prvim posleratnim godinama rata njeno vreme nakon rada opet je bilo ispunjeno radom koji se, istina, zvao dodatna aktivnost, partijski rad, ili usavršavanje, a štampa ju je savetovala kako da uskladi sve te obaveze kako bi odgovorila postavljenom zadatku. Sredinom i krajem pedesetih propagirano je odlaženje u bioskop, pozorište, pa i na igranke sa živom muzikom. Sudeći po anketama u štampi, ovaj poslednji način zabave je često osuđivan, nazivan je imperijalističkim i neprikladnim ideji socijalizma.

UZORNA ŽENA: Kako su odmicale pedesete, kako je raslo potrošačko društvo, tako je definisana žena kao ženstveno biće. Štampa je u tome odigrala presudnu ulogu. Dve osnovne teme su kuća kao paradigma blagostanja i telo kao paradigma otvorenije seksualnosti i direktnijeg zavođenja. Žena mora i može u svakom trenutku da bude lepa: i kada radi, kuva, dočekuje goste ili ide na plažu. Žena-uzor ume da balansira između odgovornog subjekta (brižne majke, domaćice, supruge) i zavodljivog objekta. Una Popović kaže da su "u ženskoj štampi upečatljive modne teme: partizanski šinjel, jednostavne suknje i bluze, cokule zamenjuje elegancija zapada – strukirane i duboko dekoltirane haljine, kraća suknja, bluze s karnerima, visoke potpetice. Ponuđeni modeli u štampi su oni isti kao u Parizu i Londonu, ali u stvarnosti, naša žena se i dalje drži pravila da nijedna haljina nije dovoljno stara da se ne može prepraviti i biti nova. Isto važi i za uputstva kako treba uređivati kuću. Ponuđeni primeri, sobe pune modernog nameštaja, bili su neupotrebljivi. Štampa je tada nastojala da što više i što pre iz svesti naroda izbriše slike rata i nemaštine."

Tri snimljena intervjua, poseban deo izložbe, su takozvano životno svedočanstvo u priči "Ženske strane". Izabrane su sagovornice različitog porodičnog porekla, obrazovanja i profesija: Bosiljka Kićevac, iz beogradske građanske porodice, diplomirala Akademiju primenjenih umetnosti, Nadežda Tubin Simić iz Kragujevca, nekadašnja aktivistkinja AFŽ-a, i Radoslava Timotijević iz sela Jelovika, živi u Beogradu. Bosiljka Kićevac je, na primer, izabrala da bude grafičar zato što joj taj posao omogućava da radi kod kuće, dakle da se bavi i poslom i porodicom, a da stvarajući ima prostora i svoj život. Nadežda je udajom zadržala svoje prezime osim što je prihvatila muževljevo, što je tada bila izuzetna retkost i hrabrost. Radoslava Timotijević je ispričala: "Samouka sam. Moj brat je išao u školu, ali otac njega bije da nauči da izgovori jednu riječ, a on ne more. A ja i sestra iza leđa očevih stojimo i upijamo ta slova i napamet znamo, ali ne smijemo da progovorimo."

Izložba "Ženska strana" otvorena je u "Noći muzeja" i trajaće do 1. avgusta.

Sonja Ćirić