Istorija – Tito u dnevnicima Ričarda Bartona:
Varljivo leto sedamdeset prve

Iako je od njegove smrti prošlo više od trideset godina, malo je istorijskih ličnosti koje drastično poput Tita polarizuju ovdašnju javnost. Nedavne vesti o bolesti Jovanke Broz vratile su i Maršalovu udovicu u centar pažnje. U tom kontekstu može biti zanimljiv pogled sa strane, i to ne bilo čiji. Krajem prošle godine u Americi su objavljeni Dnevnici Ričarda Bartona, u kojim slavni glumac piše, između ostalog, i u druženju sa Titom i Jovankom Broz

Stara je istina, koju je možda najpamtljivije verbalizovao Oktavio Paz, da za knjigu nema bolje preporuke od one usmene, neformalno-prijateljske, što se kaže – od usta do usta. Čisto sumnjam da bi mi palo na pamet da pazarim Dnevnike Ričarda Bartona, koje je uredio Kris Vilijems (The Richard Burton Diaries, Yale University Press, 2012), da mi knjigu, u intervalu od samo nekoliko dana, potpuno nezavisno jedno od drugog, nisu hvalili dvoje prijatelja. Igrom slučaja, u dva ugodna razgovora u kojima se skakalo s teme na temu, oba puta su pomenuti Bartonovi Dnevnici, u pozitivnom svjetlu i uz prepričavanje nekih od očito brojnih interesantnih detalja. Nije bilo druge; moraću i ja da (pro)čitam te Dnevnike. Nije, naravno, da je izlazak ove obimne knjige (više od sedamsto stranica) ostao neprimijećen u Engleskoj i Americi. Najuglednije tamošnje novine (Guardian, New Yorker, New York Times) objavile su obimne prikaze. Barton je uostalom jedan od najvećih glumaca dvadesetog vijeka, a romansa sa Elizabet Tejlor jedna od mitskih ljubavnih priča iz ere masovnih medija. Ovi Dnevnici su iz mnoštva perspektiva intrigantna literatura; ipak, iz našeg ugla, teško da ima zanimljivijih stranica od onih na kojima Barton piše o svojim jugoslovenskim iskustvima, vezanim uglavnom za snimanje filma Sutjeska Stipe Delića u kojem je glumio Maršala Tita.

Titovo ime se pojavljuje na stotinjak mjesta u Dnevnicima. Tito i Jugoslavija ulaze u Bartonov život s kraja proljeća i početkom ljeta 1971. godine, kada se sprema za ulogu u Sutjesci. (Istini za volju, Barton u Dnevnicima Tita prvi put pominje i izvan tog konteksta. Naime, kad mu je neki prijatelj pomenuo da njegova posvojena kćerka Liza – kojoj je majka bila Elizabet Tejlor, a otac Majk Tod – izgleda velški, aludirajući na Bartonovo velško porijeklo, Barton mu je ironično odgovorio da je Liza onoliko Velšanka koliko i Jozef Broz.) Dvadeset šestog jula 1971. godine dobiva telegram od Nikole Popovića, producenta Sutjeske, da ga Tito očekuje za nekoliko dana, tačnije trideset prvog istog mjeseca. Trideset prvog jula, Ričard Barton sa suprugom Elizabet Tejlor stiže u Pulu. U četiri ljetna dana, njih dvoje će upoznati Josipa i Jovanku Broz i družiti se s njima. Trećeg jula se vraćaju u Francusku. U prvom dnevničkom zapis po povratku iz Jugoslavije piše kako ga nervira "Majkl Kejn na palubi svoje unajmljene jahte". Društvo na jahti mu pravi "jedna fina cura po imenu Suzi Kendal" udata za "komičara po imenu Dadli Mur".

Piše kasnije Barton o samom snimanju Sutjeske, o vrlo mladoj jugoslovenskoj glumici koja mu je "slatka" (Neda Arnerić), o djevojci koja glumi Veru (Milena Dravić), tridesetogodišnjakinji s "filmskom facom", koje se neće sjetiti ako je opet vidi na ulici ili na žurci ("ovalno lice, pravilne crte, dobar standardan glas, visoka oko metar i šezdeset pet, lijepo građena, ukratko: nalik hiljadama glumica bilo gdje u svijetu..."), o Dubrovniku "kojeg ružnim čine silni turisti", o romanu Na Drini ćuprija ("koji je dobar, mada nije roman u uobičajenom značenju riječi, više serija anegdota labavo povezanih sa istorijom mosta u periodu od tri stotine godina"), o Nišu (pominje Hotel "Ambasador" i gradonačelnikov pozdravni govor "svjetski slavnom paru"), o Sarajevu (gdje je iznenađen kad u jednoj knjižari naiđe na širok izbor knjiga na engleskom jeziku, od Uliksa preko romantičarskih pjesnika do romana Hermana Melvila ili Entonija Pauela), o Mostaru i tamošnjoj rijeci ("vrlo bučnoj, zelene boje, poput nekih mora"), o svom utisku da "Slaveni nisu stvoreni za komunizam, posebno Južni Slaveni, da je njima komunizam atavistički stran (...) da se tu komunizam loše uklapa, da je njima, izgleda, u komunizmu neprijatno" (kao dokaz za to navodi da je čuo masu priča o nevjerovatnoj neljubaznosti trgovaca prema mušterijama, naročito ako su mušterije stranci; po njemu je neljubaznost dokaz da su ti ljudi duboko nesretni), takođe o utisku da ga nijedan narod na svijetu nije očarao kao Jugosloveni ("od Tita naniže", veli). Jedini koji su im blizu su Talijani, kaže, ali njima čovjek ne može vjerovati jer će uraditi sve da na tebi brzo zarade, te Meksikanci, čiji je problem što su previše tužni i melanholični. Kaže Barton i ovo: Nije da kod Jugoslovena nema šovinizma, ali ga oni ne praktikuju tako agresivno kao Francuzi, ali i Englezi, Nijemci i Amerikanci.

Među najzanimljivijim stranicama Dnevnika su one koje govore o četiri ljetna dana 1971. godine tokom kojih je Barton (skupa sa Elizabet Tejlor) upoznao Tita i njegovu suprugu te se družio s njima na Brionima i u Puli. Naoko paradoksalno, Bartonova vizija Tita može istovremeno i potvrditi i opovrgnuti jednako predrasude onih koji Tita poštuju i onih koji ga preziru. S jedne strane, Barton je impresioniran, s druge o Titu ne piše uvijek laskavo. Ne treba, međutim, zaboraviti da Barton upoznaje Tita u vrijeme kad je ovaj u osamdesetoj godini života, odnosno nepuna dva mjeseca nakon njegovog sedamdeset devetog rođendana. Čovjek koga život nije mazio u najmanju ruku do šeste decenije života, i na pragu devete je vitalan i aktivan, daleko od stereotipa o nemoćnom osamdesetogodišnjaku. Barton, koji je bio trideset tri godine mlađi i koji u to vrijeme nema ni četrdeset šest godina (što će reći da je pet godina mlađi nego Tito u vrijeme bitke na Sutjesci) očito ne doživljava Tita kao "pravog" starca.

Anegdote koje prepričava i dojmovi koje je stekao donekle će se uklopiti u već dobro poznatu sliku o Titu, ali takođe joj mogu dodati i neke nove valere. Godina 1971. nije bila neznakovita u jugoslovenskoj istoriji. S tom sviješću, ima nečeg naročito melanholičnog u ovim zapisima iz tog varljivog ljeta.

Muharem Bazdulj