"Jedno od obilježja ovog slučaja je i dalekosežnost posljedice po ljudska prava uzrokovana "brisanjem". Nadalje, ovakva je situacija trajala nekih dvadeset godina. Priznavanje povrede ljudskih prava i izdavanje trajnih boravišnih dozvola šestero podnositelja zahtjeva nije predstavljalo "prikladnu" i "dovoljnu" naknadu, s obzirom da su kroz duže vremensko razdoblje bili izloženi pravnoj nesigurnosti kao i ozbiljnost posljedica njihovog "brisanja". Dodatno, nijedan od njihovih zahtjeva za naknadu štete još uvijek nije bio uspješan. Njihovi izgledi za dobivanje naknade trenutno su se činili pretjerano nesigurnim da bi bili relevantni. Podnositelji zahtjeva kojima su dodijeljene trajne boravišne dozvole mogli su stoga još uvijek tvrditi da su žrtve navodnih povreda Konvencije.

Zaključak: status žrtve potvrđen (jednoglasno).

Članak 8.: "Brisanje" i njegove posljedice imali su negativan učinak na podnositelje zahtjeva koji se nastavljao, te su time predstavljali miješanje u njihov privatni i obiteljski život.

"Brisanje" imena podnositelja zahtjeva iz registra, zajedno s imenima više od 25,000 drugih državljana bivše Jugoslavije, proizašlo je iz kumulativnog učinka dvaju odredaba zakona usvojenih prilikom osamostaljenja. Ta dva pravna instrumenta bila su dostupna bilo kojoj zainteresiranoj osobi. Međutim, podnositelji zahtjeva nisu mogli razumno očekivati da će njihov status stranaca uzrokovati nezakonitost njihova boravka na slovenskom teritoriju niti da će dovesti do toliko ekstremne mjere kao što je "brisanje".

Nadalje, "brisanje" je provedeno automatski i bez prethodnog obavještenja, te podnositeljima zahtjeva nije dana prilika da izazivaju tu mjeru pred nadležnim domaćim vlastima ili da objasne zašto se nisu prijavili za slovensko državljanstvo. Usto, Ustavni sud je našao da prijenos imena "izbrisanih" iz registra trajnih prebivatelja u registar stranaca bez boravišne dozvole nije bilo zakonito.

Napokon, postojala je pravna praznina u zakonodavstvu na snazi u to vrijeme budući da nije postojala procedura prema kojoj su se podnositelji zahtjeva mogli prijaviti za trajnu boravišnu dozvolu. Mjerodavno zakonodavstvo i upravna praksa nisu stoga bili adekvatno predvidivi niti dostupni. Istina je da je Zakon o statusu usvojen kako bi uredio situaciju "izbrisanih". Međutim, Ustavni sud je proglasio određene odredbe tog zakona neustavnima te je trebalo sedam godina kako bi se ispunile opće mjere naložene tom odlukom. Slijedi da barem do 2010. domaći pravni sustav nije jasno uređivao posljedice "brisanja" kao niti boravišni status onih koji su bili o podvrgnuti istom. Stoga ne samo da podnositelji zahtjeva nisu mogli predvidjeti mjeru na koju su se žalili, već nisu mogli niti naslutiti njezine posljedice na njihov privatni i/ili obiteljski život. Miješanje stoga nije bilo

...Cilj zakonodavstva koje je uslijedilo nakon neovisnosti i mjere poduzete s obzirom na podnositelje zahtjeva nisu se mogle razdvojiti od šireg konteksta raspada bivše Jugoslavije, neovisnosti Slovenije od 1991.g. kao i ustanovljenja učinkovite političke demokracije koja se sastojala od stvaranja "korpusa slovenskih državljana" s ciljem održavanja parlamentarnih izbora.

Vlasti su željele stvoriti "korpus slovenskih državljana" i time zaštititi interese nacionalne sigurnosti zemlje, što predstavlja legitiman cilj u smislu članka 8. st. 2. Konvencije. Međutim, što se tiče pitanja da li su navedene mjere bile razmjerne, pravna praznina u zakonodavstvu lišila je podnositelje zahtjeva njihovog pravnog statusa, koji im je ranije pružao pristup čitavom nizu prava.

Stranac koji zakonito boravi u državi može poželjeti nastaviti živjeti u toj državi bez da nužno traži državljanstvo te zemlje. Međutim, slovensko zakonodavstvo nije usvojilo odredbe koje bi dozvolile državljanima bivše Jugoslavije koji su također bili državljani jedne od preostalih bivših republika da urede svoj boravišni status ukoliko su odlučili ne zatražiti slovensko državljanstvo ili se nisu za njega prijavili. Takve odredbe ne bi podrivale postavljene legitimne ciljeve. Stoga sporne mjere nisu bile ni zakonite niti nužne u demokratskom društvu kako bi se postigao legitimni cilj zaštite nacionalne sigurnosti.

Zaključak: povreda (jednoglasno)...

Članak 41.: Dodijeljeno je 20,000 eura na ime nematerijalne štete svakom podnositelju zahtjeva čiji je predmet proglašen dopuštenim; pitanje materijalne štete je rezervirano)