Prilog za jednu godišnjicu:
Ahilova peta režima

Dok je Vučić na vlasti, u slučaju "fantoma" iz Hercegovačke moguće je doći do svega osim do istine. U suprotnom bi usko povezana grupa na čijem se čelu nalazi ostala bez para, privilegija i slobode

Točno prije godinu dana, u gluho doba noći, dok se u štabu Srpske napredne stranke slavila pobjeda na parlamentarnim izborima, rušili su bageri po Hercegovačkoj, ljudi pod fantomkama privodili i maltretirali građane, a na pozive u pomoć iz policije nije odgovarao nitko. Danas, kada se na tarabama koče od sunca i kiše izblijedjeli plakati Aleksandra Vučića, pobjednika na nedavno održanim predsjedničkim izborima, ne zna se i dalje tko je odgovoran za ukidanje ustavnopravnog poretka u centru Beograda.

Ma koliko strašno bilo u Hercegovačkoj 24/25. aprila 2015, ovo drugo je mnogo gore.

Naime, svi su svjedoci "fantomske" rabote u Savamali, građani se zbog toga okupljaju i protestiraju tokom čitave protekle godine, a ono malo preostalih profesionalnih medija o svemu uporno izvještava... I – ništa. Režim uporno čitav slučaj gura pod tepih, minimizira ili ga proglašava za zavjeru izdajnika i stranih plaćenika. Ako se tako ponašaju u aferi pod stalnim reflektorima javnosti, čovjek se mora pitati što li se tek dešava u pomrčini, daleko od očiju građana, u javnim poduzećima, tajnim službama, poslovnom svijetu, pravosuđu, političkim kuloarima, ministarskim kabinetima... Gdje li sve djeluju "fantomi" i koliko još ima Hercegovačkih ulica? Može se nagađati, nemoguće je precijeniti.

Za Vučića, gradonačelnika Sinišu Malog, ministra unutrašnjih poslova Nebojšu Stefanovića, ministricu pravde Nelu Kuburović, republičku javnu tužiteljku Zagorku Dolovac i dalje, naniže, bilo bi dobro da ne znaju što rade i kakve to posljedice proizvodi. Ali nije tako. Znaju i te kako, jer je tu riječ o akterima samog slučaja ili od njih zavisnih i ucijenjenih osoba. Od poštenja i vladavine prava zato su ostale samo froncle.

Zapravo, sve se svodi na bahatu grupa nedodirljivih ljudi sa Vučićem na čelu. Poslovno i politički tijesno povezani, svoje lične interese proglasili su za nacionalno dobro čvrsto uvjereni da im funkcije i moć omogućavaju da stoje iznad svakog zakona. Zbog toga policija nije u stanju da godinu dana riješi ono za što bi dvojici inspektora trebalo manje od dvadeset i četiri sata; zbog toga je tužilaštvo nijemo, slijepo i paralizirano; zbog toga se čitava zemlja – potpuno opravdano – plaši ljudi pod fantomkama i u crnim džipovima. Da vas neće možda policija zaštititi od ovih eskadrona ortaka, kumova i burazera? I vjeruje li itko da se do pravde može doći na sudu kada su oni u pitanju? Ako mogu da pošalju "fantome" i bagere u Hercegovačku i izvuku se, onda mogu i sve ostalo – što god i kad god požele.

Kristalno je jasno da je u rasvjetljavanju ovog slučaja pod Vučićevim režimom moguće doći do svega, osim do istine. Možda se, kako vrijeme bude odmicalo a rejtinzi padali, pojave žrtveni jarci. Na to miriše – kao posebna vrsta iritantnog i bljutavog surogata za odgovornost – izjava Siniše Malog da se neće kandidirati na sljedećim gradskim izborima. Sasvim su, u istom kontekstu, zamislivi i pseudopravosudni procesi sa ciljem da se zasjeni prostota, ućari u vremenu i anestezira javnost. Ali to neće promjeniti srž istrajnog laganja, zataškivanja i stalne zamjene teza.

Zašto je tako – razlog je prost. Koncentracija cjelokupne vlasti u Vučićevim rukama temelji se, između ostalog, i na izboru okruženja spremnog kako da izvrši svaki njegov nalog, tako i da uhvati u letu još neizrečenu želju. Ti ljudi nisu "kompletni idioti". Zauzvrat, od svog šefa dobijaju ničim ograničene prilike za zgrtanje para i, što je kudikamo značajnije, potpunu zaštitu od svake vrste javne kontrole i odgovornosti. Među njima nema kolebanja ni dezerterstva. Uostalom, sve i da se Vučić želi odreći nekog od svojih najbližih suradnika, to ne bi mogao lako izvesti: em je previše zajedničke istorije i svakovrsnih nezgodnih saznanja, em bi odricanje od jednog izazvalo demoralizaciju, podozrenje i novu vrstu računice preostalih – nešto nalik na osipanje čarape.

U prilog ovome, dovoljno je prisjetiti se kako je Vučić, prvobitno, na dopodnevnoj na konferenciji za novinare nazvao gradske vlasti "kompletnim idiotima". Da li je to bio trenutak panike, nesnalaženja ili taktička kontrola štete – nije moguće reći. Izvjesno je da uvečer obrnuo ćurak, privio Sinišu Malog uz grudi, a dan poslije tražio bager da i on, za vidjela, ruši po Savamali. Možda je premijer sam izveo računicu da bi mu se žrtvovanje gradonačelnika obilo o glavu; možda ga je na to prisilio i rast nervoze u bliskom okruženju. Jedno ne isključuje drugo. U svakom slučaju, pala je odluka da kada dovoljno vode proteče kroz Beograd na vodi, Siniša Mali ode u tišini, isto onako kako je i došao. Nema razloga za brigu da će mu išta nedostajati.

Ipak, "fantomi" iz Hercegovačke ostaju Ahilova peta Vučićevog režima. Prije ili kasnije, naći će se policajac posramljen pred sopstvenom uniformom koji će ispričati zašto su on i njegove kolege ostavili građane na cjedilu; prije ili kasnije, naći će se tužilac kom će se smučiti da podiže optužnice protiv sirotinje zbog duga od dvadeset hiljada dinara dok okreće glavu od pljačke stoljeća; prije ili kasnije, široka javnost se mora suprotstaviti vladavini straha, nasilja i korupcije. Zbog svega ovog moramo ostati do kraja istrajni u rasvjetljavanju "fantomskih" poslova u Hercegovačkoj.

Filip Švarm