Lik i delo:
Tonino Picula

Hrvatski ministar inostranih poslova

Osnovni podaci: Tonino Picula rođen je 31. kolovoza 1961. godine u Malom Lošinju. Godine 1987. stekao je diplomu sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te se zaposlio u Kulturno-prosvjetnom saboru Hrvatske kao stručni suradnik i tajnik časopisa "Kulturni radnik", najstarijeg časopisa za društvena i kulturna pitanja u bivšoj Jugoslaviji.

Politička i vojna karijera: Od 1989. godine, kaže se na zvaničnom sajtu Vlade RH, profesionalno se bavi politikom, a 1997. godine izabran je za vijećnika SDP-a na izborima za lokalnu samoupravu u Županijsku skupštinu Zagrebačke županije, te je predsjednik Gradske organizacije SDP-a u Velikoj Gorici. Na izborima 2000. godine izabran je za saborskog zastupnika na koalicijskoj listi SDP–HSLS.

Sudionik je domovinskog rata 1991–1995, iz kojega ima i živu uspomenu: psa kojega je, zaboravljenog od nekih srpskih izbjeglica koje su navrat-nanos napuštale Krajinu, spasio od sudbine koja je – kako se kasnije ustanovilo – zatekla mnoge koji nisu krenuli u izbjeglištvo.

Od biografskih podataka na njegovom sajtu stoji još i da je tajnik Hrvatske udruge prijateljstva s Bosnom i Hercegovinom, čime se – za pretpostaviti je – izdvaja od nekih premijeru bliskih suradnika poput (neizbježnog) Zdravka Tomca, koji o susjednoj državi ima ne-baš-socijaldemokratski stav.

Kako je postao ministar: Za Tonina Piculu prije demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj u siječnju 2000. godine šira javnost uglavnom nije znala. Samozatajno je u Socijaldemokratskoj partiji Ivice Račana, gdje je bio član Izvršnog i Glavnog odbora, od 1993. godine, radio posao međunarodnog tajnika. Usprkos mnogim imenima koja su, nakon izbora na kojima je poražen HDZ Franje Tuđmana, pikirala na mjesto ministra vanjskih poslova, Račan je tu funkciju u svojoj vladi povjerio upravo Piculi.

Kakav je ministar: Picula je naslijedio brojne probleme u Ministarstvu vanjskih poslova kad ga je 2000. godine preuzeo: od malverzacija stanovima i financijama, do vrlo – po sposobnostima i znanju jezika zemlje u kojoj su u diplomatskoj ili konzularnoj službi – raznolikog novopečenog diplomatskog kadra. Prečešljavanje istog dovelo je do poraznih saznanja da su neki hrvatski predstavnici u ambasadama bez znanja i da "beknu" riječ zemlje u kojoj se nalaze, ali i da su upravo takvi bili slani da bi opsluživali Tuđmanove, uglavnom opskurne, tajne službe podacima – bolje tračevima! – o zbivanjima u tim "hrvatskim kućama".

Nije baš da je do kraja uspio – bar tako govore afere koje se povremeno izvaljaju iz njegovog ministarstva – srediti situaciju s kadrovima i radnom disciplinom. Neke su novine nedavno tvrdile da je pokušao bar malo "željezne ruke" uvesti među službenike Ministarstva, a nasuprot nekim novoprimljenim kadrovima poput Ksenije Pašalić, supruge Ivića Pašalića, Tuđmanovog najpouzdanijeg "Doktora", neki – poput Zorana Vodopije kojem se zamalo nasmiješila diplomatska karijera – vratili su se prethodnim profesijama.

Vlast i brat: Piculi se ne može, kao mnogima drugima iz aktualne vlasti, prigovoriti da je odmah uskočio u novi velelepni stan (i dalje živi u vlastitom malom stanu u Velikoj Gorici), kao niti neke druge afere. Ne mogu mu se – i to ne samo zbog dobro svladanog diplomatskog izražavanja – prigovoriti neodmjerenosti, pa čak i bedastoće (kao kod nekih mu kolega) u javnim nastupima. Osobno za njega vezana je tek optužba za nepotizam koja, doduše, nije dugo potrajala. Svog je brata, naime, naprečac – kao tek svršenog studenta – zaposlio na uredničko mjesto u filmskoj redakciji Hrvatske televizije, ali s obzirom na sve ono što se u "dalekovidnici" događa, to se i nije pokazao preveliki grijeh.

Odnos prema Srbiji: Diplomatski ga je jezik, ipak, nedavno malo iznevjerio. U jednom je intervjuu, već kad se znalo da dolazi u prvi službeni posjet Beogradu, sve pozdravljajući promjene u Srbiji, izjavio da će se Srbi trebati suočiti sa svojom prošlošću (što je, bez daljnjega, točno), ali i s pitanjem "kako je bilo moguće da Milošević dođe na vlast" davne 1987. i da učini ono što je učinio.

To pitanje je ipak, i najprije, morao postaviti svom partijskom šefu i premijeru.

Tatjana Tagirov