Nakon istorijske posete:
Ljubi neprijatelja svoga

Nacići svih boja poblesavili su u trenutku kad su odnosi između dvije države, Hrvatske i Srbije (formalno i Crne Gore) napokon krenuli uzlaznom linijom

Od 1990. godine, kad se sve, države i društva po republikama, definitivno počelo raspadati, nismo imali ovakav intenzitet hrvatsko-srpskih (može i obrnuto) emocija, kao protekla dva tjedna. Svašta tu staje: posjet Ive Sanadera, hrvatskog premijera, kao prvi posjet uopće jednog hrvatskog šefa vlade u posljednjih 14 godina; osuđenike srpske nacionalnosti u hrvatskoj Lepoglavi, njih 42, koji bi da okaju svoje kazne za ratne zločine u nekom od zatvora u Srbiji; Aleksandra Tijanića kao gosta Aleksandra Stankovića na Hrvatskoj televiziji; niz incidenata, uglavnom pratećih sportu, dosižu vrhunac sa slikanjem studentskih junoša sa slikom Draže Mihailovića nasred trga, u srpskom prijevodu, Baneta Jelačića u centru Zagreba, na što hrvatska pravna država ne može zažmiriti.

Znajući okolnosti, činjenica koja veže sve te, naizgled nepovezane događaje jest ova: nacići svih boja poblesavili su u trenutku kad su odnosi između dvije države, Hrvatske i Srbije (formalno i Crne Gore) napokon krenuli uzlaznom linijom. Imali smo za to polaznu točku, kad je čak 75 posto (doduše samo) gledalaca Hrvatske televizije u jednoj emisiji glasovalo da Sanader ne treba ići u posjet nadležnima u Srbiji. Hrvatski premijer je, na uzastopna pitanja novinara na tu temu u Beogradu, jasno rekao: nema alternative dobrosusjedskim odnosima, nema alternative putu u Evropu zemalja jugoistočne Evrope ili zapadnog Balkana, kome je koja odrednica draža, a usput, reče Sanader, i ne vjeruje da je televizijska anketa odraz stvarnog raspoloženja hrvatske javnosti. Najvjerojatnije je Sanader u pravu, jer na bilo koji pojam suradnje i kontakata vrište isti koji vrište svih ovih godina, oni kojima je patriotizam – hrvatski ili srpski, svejedno – pokriće za nezasluženi društveni/državni status koji uživaju.

Druga činjenica: povratak HDZ-a predvođenog Ivom Sanaderom na vlast, u plašenju male djece i pučanstva nije bio mali adut. Ali avaj, Ivo Sanader se počeo ponašati sasvim suprotno očekivanjima mnogih, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Sve što njegov prethodnik, kako-se-viče socijaldemokrat Ivica Račan, nije imao muda da napravi, Sanader je učinio u početku mandata: pomirio se i sporazumjeo sa (doduše ne više tako brojnom) srpskom manjinom u Hrvatskoj, suradnju s Haškim sudom počeo je dokazivati izručenjem svih optuženika (osim Ante Gotovine), a s Evropom počinje svaku rečenicu koju izgovori, nota bene, na nekoliko svjetskih jezika koje govori. Jasno je da šire članstvo ne dijeli njegov evropeizam i stavove koje iznosi otkako je premijer, ali to je problem šireg članstva, s obzirom na to da je hrvatska javnost (za razliku od srpske) jasno opredjeljena za evropski put. Na tom putu, na žalost onih koji u našim društvima nisu još zaglavili u ropotarnicu povijesti, nije čak najbitnije što se misli, već što se čini. Dakle, može se misliti da su Srbi/Hrvati niža bića, ali se to glasno i javno ne smije reći. Hrvatska trenutna vlast to je shvatila, srpska – na žalost svojih građana – još nije.

OBOSTRANO NESHVAĆANjE: U to neshvaćanje spada i problem osuđenih Srba za ratne zločine u Hrvatskoj. Neshvaćanje je obostrano: Hrvatska je i u međunarodnim izvještajima označena kao zemlja čije pravosuđe sudi "s nacionalnim predznakom" i to je jednostavno provjeriti u izvještajima koji su javno publicirani, od OEBS-a do HRW-a. Da prevedemo to na jezik koji svatko razumije: šamar koji je udario Srbin Hrvatu u nekom od logora koje su ustanovili za drugačije od sebe, u Hrvatskoj ima veću težinu nego kad je Hrvat udario Srbina, i to je ono u čemu će se hrvatski suci morati korigirati ako misle da zaista štuju svoju profesiju. Međutim, činjenica je i da su svi osuđeni u Hrvatskoj u svojoj osnovi hrvatski državljani (tamo su rođeni i živjeli do početka ili kraja devedesetih), da im država Srbija i Crna Gora nije sve donedavno izdala dokumente koji svjedoče da ih je SCG (Srbija) priznala kao svoje državljane, a da niti jedna država nastala na razvalinama SFRJ nije poznata po brizi o pravima svojih dojučerašnjih podanika. Kako o tim ljudima brine državna zajednica, govori i činjenica da su u taj, nimalo lak i ugodan posao uvalili Rasima Ljajića samoga i bez podrške, kao i u slučaju "dvosmjerne suradnje" s Haškim sudom, koja – logika govori – počiva na principu: "Izručite vi nama Karlu, mi ćemo vama Rasima". Naime, ono, što je najvažnije u slučaju Srba optuženih u Hrvatskoj jest to što su njihove porodice u Srbiji i što su oni, iz raznih razloga (najviše financijskih), osujećeni u osnovnom pravu da, iako osuđenici, imaju kontakt s najbližima. Ostale probleme – nepravedne osude, povremeno suludu praksu hrvatskih prvostepenih sudova (Lora, slučaj Karan, Koranski most itd) i drugo – rješavat će se, nadajmo se, mimo sudbine ova 42 osuđenika.

DALEKOVIDNICE: Taman u vrijeme kad se ustanovilo da ministar Ljajić ipak nije tek vozio kamion s kojim se vraćalo 3,5 tone pokradenih zemljišnih knjiga i ostale dokumentacije iz Dvora na Uni (za neupućene: u Republici Hrvatskoj), već da se ipak nešto oko Srba iz Lepoglave pregovaralo, na Hrvatskoj televiziji gostovao je Aleksandar Tijanić, aktualni direktor sestrinskog RTS-a, što je izazvalo novi hrvatsko-srpski snošaj. Na stranu sadržaj emisije na hrvatskoj dalekovidnici: prema pažljivim gledaocima, dva ovna su se rvala na brvnu, pa je jednima bolji bio jedan, drugima drugi. Na stranu i to što je aktualni direktor dalekovidnice u Srba imao potrebu podsjetiti svog domaćina na njegovo srpsko podrijetlo, što je degutantno za bilo kakvu daljnju razradu. Važno je nešto drugo: desetak dana nakon Tijanićevog gostovanja na HRT-u, u javnost izlazi "izjava 215 istaknutih javnih osoba", u kojoj – ti istaknuti – "izražavaju duboko zgražanje i negodovanje zbog teškog promašaja uređivačke politike Informativnog programa HTV-a nastupom Aleksandra Tijanića, jednog od najistaknutijih pobornika i izvršitelja agresorske politike Slobodana Miloševića", pa čak traže i smjenu voditelja Stankovića. Istaknuti su, inače, poznata desna strana Hrvatske, koja jedina ima izmjerljivu količinu patriotizma: kad im se zbroje milijuni koje su maznuli u vrijeme kad je mali hrvatski čovjek ratovao braneći svoju-ali njihovu zemlju, skoro da se i solidan državni i godišnji budžet može napraviti. Među njima, bar onima pismenima, naći će se priličan broj onih koji su Tijanića obožavali upravo zbog suprotnog onome čime ga danas kvalificiraju, objavljivanog u "Nedjeljnoj Dalmaciji". Sad su to posve obrnuli, pa je Tijanić "eksponent" Zloba Miloševića! Kokošje pamćenje, ne Tijanićeve nego vlastite biografije, valjda.

PATNjE BEZAZLENOSTI: No, upravo usred te nacifrke, glupson od studenta odlazi u Zagreb i kiti se Dražinom slikom nasred centralnog zagrebačkog trga, taman nekoliko dana od zabrane ulaska u Hrvatsku Milanu Guroviću, koji se patio dok lik toga tipa – uzgred, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca (za suprotno neka drugačijemisleći traže reviziju komunističkog sudskog procesa) – istetovirao na vlastitu mišicu. Gurović će, pokazalo se u međuvremenu, još nekima morati dokazivati da je spreman staviti flaster na tog lika sa svoje mišice koji ipak nije gola cura ili godina služenja u JNA. Svaka evropska liga, naime, zabranjuje nošenje simbola koji vrijeđaju nacionalna i antifašistička (jer je to Evropa) osjećanja normalnih ljudi. Jedini problem s dotičnim Gurovićem jest to što hrvatska država svoj novi zakon o zabrani takvog ponašanja premijerno "vježba" na Guroviću i drugim glupsonima. Ima još Budaka po hrvatskim mjestima i gradovima, ima još Gotovininih slika po zadarskim uredima, ima i nova spomen-ploča u Slunju ratnom zločincu Juri Francetiću, tipu kojeg su sami seljaci zatukli motikama tokom Drugog svjetskog rata, koja se pojavila nakon što je vlast po dekretu uklonila spomenik koji je tamo smrdio nekoliko godina.

Student koji je pozirao sa slikom osuđenog Draže, na kraju srpsko-hrvatske priče, pokazuje tek jednu stvar: propast u kojoj živimo. Reče momak, bar kako prenose mediji, da je to – isukao fotografiju Draže i uslikavao se s njom usred Zagreba – učinio iz protesta zbog "slučaja Gurović" i za dokumentarni film kojega će proizvesti. Samo koji sat potom, pred nadležnim sucem izjavljuje da nema pojma o tome da je Draža Mihailović osuđen, da je označen ratnim zločincem, da njegov spomenik na Ravnoj gori – kao i onaj Francetićev u Slunju – jednako, barem pravno, smrdi.

Svakako, ima šansi da mladca i studenta zatvorski dani u zagrebačkom Remetincu malo opamete i privedu studentskoj svrsi.

Hrvatska i Srbija, u međuvremenu, moraju naprijed. Lijepo je što su se, usred frke oko studenata, telefonom čuli premijeri Ivo Sanader i Vojislav Koštunica. Pak su iznjedrili i zajedničku umirujuću izjavu. U njoj jedino nije bilo odgovora na pitanje: tko je, dragi naši vlastodršci, pobijedio u Drugom svjetskom ratu?

Tatjana Tagirov