Intervju - Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog veća u Hrvatskoj:
Organizacija umesto homogenizacije

"Očekujemo da ćemo osigurati participaciju u vlasti u mestima gdje Srbi imaju većinu, ali i gde je nemaju. Mi jesmo manjina ali, i po ustavnom zakonu i po broju, imamo prava na donošenje odluka"

BEOGRAD MORA UČINITI MNOGO VIŠE ZA POVRATAK SRBA U HRVATSKU: Milorad Pupovac

Predizborna kampanja za lokalne izbore u Hrvatskoj ušla je u finiš i mnogo je pokazatelja koji govore da će biti velikog odziva hrvatskih Srba, njih bar 200.000 koliko ih sada tamo živi. Prvi put posle četrnaest godina Srbi su u Hrvatskoj imali organizovane predizborne mitinge, "vesele kao nekad". Predsednik Srbije Boris Tadić uputiće apel za što veći izlazak izbeglih Srba na izbore 12. maja, bar tako najavljuje Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a.

„Doista je tačno da od ‘90. i ‘91, prvi put ovih godina Srbi postaju sastavni dio demokratskog, političkog institucionalnog dijela Hrvatske. Prvi put su organizovani, prvi put imaju institucije preko kojih mogu biti percipirani i preko kojih mogu nastupati i prema javnosti i prema vlasti. Prvi put se dogodilo da su Srbi sastavni dio demokratske atmosfere. To ne znači od vrha do dna, ali da je taj trend otvoren i da će se on poslije ovih lokalnih izbora još pojačati, to je sasvim točno."

"VREME": Šta očekujete na izborima?

MILORAD PUPOVAC: Očekujemo da ćemo osigurati participaciju u vlasti u mjestima gdje Srbi imaju većinu, ali i gdje je nemaju. Oni će učestvovati u formiranju vlasti i neće se više dogoditi da će ljudi sjediti u gradskim vijećima i u županijama a drugi za njih donositi odluke. Mi jesmo manjina ali, i po ustavnom zakonu i po broju, imamo prava na donošenje odluka.

Imate na svojoj listi u Karlovcu Josipa Boljkovca, nekadašnjeg člana HDZ-a. Kao da ste zatvorili krug sa prethodnim periodom?

Zaista, krug se zatvara. Antifašizam se vraća kući, Hrvatska se vraća antifašizmu. I to je osnova na kojoj ćemo nastojati da djelamo ubuduće.

Usvojili ste nedavno na SNV-u zastavu, ali je bilo zatezanja oko himne i oko drugih nacionalnih obeležja. Verujete li da će se i ti problemi prevazići?

To je problem koji su mediji stvorili na osnovi nečega što se ne može smatrati ozbiljnim. Imaćemo svečanu pjesmu, ne znamo još koju i nećemo žuriti dok ne sagledamo stvar sa svih strana i vidimo šta je za nas najbolje. Ali, sasvim je sigurno sada potrebno da napravimo neku vrstu registra datuma i imena i događaja koji će ljudima koristiti za davanje imena ulica, kao datumi praznika srpske zajednice u Hrvatskoj, i kao važna obilježja našega identiteta.

Slažete li se s tim da je proces pridruživanja Hrvatske Evropskoj uniji ono što pre svega drugog hrvatskim Srbima ide naruku u ovom trenutku?

Politike devedesetih su jako promijenjene, i sada se nalazimo u novom razdoblju srpsko-hrvatskih odnosa. Ne mislim trajno promijenjene, ali su promijenjene. Ovdje se državni interes formirao oko ideje nacionalne države. Dakle, mogu manjine, ali manjine koje će biti mjerene dopuštenim jedinicama. To je bila politika 90-ih, i ne treba imati nikakve iluzije da je to politika koja ima svoju odgovrnost za etničko čišćenje i koja je osmišljavana kao takva. Zato me nikada nije ni čudilo što su mnogi govorili da ja možda nemam bradu ali da moja brada raste iznutra i da je puno duža nego Raškovićeva (Jovan Rašković, prim. nov.), ili da je moja metak politika mnogo gora od Babićeve (Milan Babić, prim. nov.) metak politike, jer je to bilo suprotno onome što su bili politički dogovori i politički koncepti. Danas, naravno da je državni interes Evropa a onda i sređivanje odnosa u državi i sa susjednim državama. Međutim, taj proces povratka i proces ostvarivanja prava manjina nije otvoren, već je kontroliran.

Budući da istraživanja javnog mnjenja u Hrvatskoj govore o porastu evroskepticizma, može li se zaključiti – a u kontekstu povratka Srba pod okriljem EU-a – da je jedan od njegovih uzroka i prethodno ratno iskustvo?

Pitanje je da li se može govoriti o iskustvu rata, jer ga nisu svi ovdje jednako iskusili. Ali postoji mit i postoji ideologija domovinskog rata, konstrukt domovinskog rata, i postoji jedna vrsta klijentelizma u vezi s tim, tako da to sve izuzetno komplicira stvar. Hrvatska danas ima negdje oko 500.000 dragovoljaca domovinskog rata, to je ogroman broj ljudi. Odnos prema tim ljudima, njihova prava, te onda i njihove obitelji, sve to obuhvaća jedan golem dio stanovništva koji je ratno ovisan, dakle koji nije radno ovisan, ili je djelomično radno ovisan, ali je ratno ovisan, u čitavom nizu prava, ne samo u svom emocionalnom iskustvu i ne samo na priznanju učešća i stradanja već i u čitavom nizu konkretnih beneficija.

Da li je loša ili bar nedovoljno dobra ekonomska situacija jedna objektivna prepreka povratku Srba kojima treba obezbediti ako ništa drugo ono bar posao?

Ljudi se ovdje otpuštaju od 90-e. Ekonomski razlog je značajan, ali mi još nismo došli dotle da u pravom smislu te riječi razgovaramo o ekonomskom aspektu povratka. Jer kad bismo o tome razgovarali, onda bismo došli do činjenice da u Hrvatskoj nedostaje jedan broj radno sposobnog stanovništva, koji može biti aktiviran u zemljoradnji, stočarstvu, voćarstvu, u različitim granama koje su u Hrvatskoj deficitarne, gdje postoje ogromne površine neobrađene zemlje, pašnjaci i voćnjaci koji stoje prazni. Sa tog stanovišta Hrvatskoj bi trebao biti interes da ljudi koji su nekada tamo radili sada opet to mogu. Umjesto da uvozi tu hranu, Hrvatska bi mogla da proizvodi sama.

Prema tome, mi još nismo došli do toga. Mi smo još na razgovorima o popravci kuća, infrastrukture, pomoći. A to do prije nekoliko godina praktično nije ni bila tema koju je Vlada bila spremna prihvatiti. A i danas se mnogo više novaca izdvaja i daje za doseljene Hrvate nego za povratak Srba. Za obnovu srpskih kuća troši se manje nego za ukupan otkup srpskih kuća, koje se onda dodjeljuju bosanskim Hrvatima ili Hrvatima iz drugih dijelova države koji žele doseliti u to područje. Izdvaja se znatno i za neku vrstu pomoći iz posebnih fondova za doseljenike, i kad to sve zbrojite to je veća brojka nego ona za obnovu kuća, i to sada kada se to stanje popravlja. A možete misliti kako je bilo ranije.

Ozbiljne su i pritužbe na rešenje Vlade u vezi sa stanarskim pravima, koje mnogi hrvatski Srbi u izbeglištvu smatraju maskom za oči Evrope.

Stanarsko pravo je ukinuto 96. godine i od tada naovamo nije se htjelo ni razgovarati. Onda se uz pritiske NVO-a i međunarodnih institucija dospjelo do toga da se barem prihvati da bivši nosioci stanarskog prava, čiji su stanovi u međuvremenu prodati ili dati na korišćenje nekom drugom, mogu dobiti druge stanove kroz mehanizam stambenog zbrinjavanja i statusa zaštićenog najamoprimca. Ja znam da izbjegličke organizacije nisu sa tim zadovoljne, ali ja mogu reći – bolje išta nego ništa. I taj rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje koji traje do juna, i za koji vjerujemo da će se produžiti za još šest mjeseci, treba iskoristiti. Nesretna okolnost je da je cijeli slučaj stanarskih prava dospio na Sud za ljudska prava u Strazburu posredstvom slučaja iz Zadra, Blečić protiv Hrvatske. Radi se o ženi koja je izbjegla u Italiju tokom ratnih godina a koja je kasnije izgubila stanarsko pravo. Donesena je presuda u kojoj joj nije dato za pravo, što je onda tumačeno kao da je Sud u Strazburu na hrvatskoj strani. Ona nije imala problem dostupnosti sudova, ona se mogla suditi, ali je njezin problem bila diskriminacija, a Sud se usmjerio na problem dostupnosti sudova. Mnogim drugim ljudima sudovi nisu bili dostupni zbog godina rata, ali to Sud nije uzimao u obzir. I onda je nakon nekoliko intervencija, prije svega OEBS-ovih napora, presuda vraćena na visoko vijeće Suda i uskoro se očekuje nova odluka. To bi moglo pomoći da se drugačije govori o stanarskim pravima, ali ne i o tome da se to vrati na rješenje kakvo smo imali u BiH. Uostalom, i Srbija je kao i BiH nasljednica bivše Jugoslavije i u Aneksu G Sporazuma o sukcesiji jasno stoji da se priznaje stanarsko pravo, ali nažalost ne postoje neki ozbiljni napori SCG u priznavanju tog stanarskog prava.

Kako uopšte ocenjujete uloganje Srbije u poboljšanje položaja Srba u Hrvatskoj?

Mislim da Beograd mora imati mnogo aktivniju ulogu u odnosima sa Zagrebom, mnogo aktivniju ulogu u sprovođenju optuženih u Hag, i da mora pružati mnogo veću pomoć za povratak u Hrvatsku.

Ima nemalo nevladinih organizacija koje smatraju da vlasti u Srbiji tiho opstruiraju proces povratka Srba u Hrvatsku.

Beograd mora činiti mnogo više za povratak nego što je to činio do sada.

Da li su danas Srbi u Hrvatskoj homogeni?

Mi smo organizirani sve bolje i bolje, a homogeni ne trebamo ni biti. Prošlo je razdoblje kada se radilo na homogenosti i ta politika nije imala dobre posljedice kao što možete vidjeti, mi smo za demokratizaciju a ne za homogenizaciju, mi trebamo biti demokratski organizirani i koristiti demokratske mehanizme i institucije, ali moramo biti i organizirani i usaglašavati odluke koje će onda biti osnova za nastupanje prema nama samima i prema vlastima.

Jelena Grujić