Intervju – Zilka Spahić-Šiljak, teološkinja:
Islam i feminizam

"Smatram da ženama niko ne može popraviti situaciju niti doneti dobra ako to one same ne žele. U velikoj meri su same odgovorne za situaciju u kojoj su danas, jer nisu želele da preuzmu odgovornost"

Feministkinja sa hidžabom, za Balkan krajnje neuobičajena slika. Zilka Spahić-Šiljak, teološkinja iz Sarajeva, jedna je od najpoznatijih aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine koja se borila i bori za unapređenje ljudskih prava, sa naročitom posvećenošću pravima žena u još uvek rastrzanoj postkonfliktnoj zemlji.

Osim što je zaista jedna od tek nekoliko feministkinja koje se bave religijom na Balkanu, i doktorat na kojem radi ("Žene, religija i politika: uticaj interpretativnog religijskog nasleđa – judaizma, hrišćanstva i islama na status žene u javnom životu i politici") najavljuje jedinstvene podatke o tome kako tri velike religije Balkana u okviru svojih interpretativnih matrica definišu položaj žene u privatnom i u javnom životu. Do sada niko ništa slično nije radio na ovim prostorima, a i šire.

Zilka Spahić-Šiljak radi u Internacionalnom multireligijskom i interkulturnom centru Sarajevo i deo je tima novih Religijskih postdiplomsih studija na Univerzitetu u Sarajevu na predmetu Džender i religije. Prošle godine prevela je veoma važnu knjigu Fatime Mernissi Zaboravljene vladarice u svijetu islama.

"Bila sam angažovana i u vladinom i u nevladinom sektoru, i znam da ravnopravno učešće polova ne funkcioniše u stvarnosti. Faktori koji ključno utiču na takvo stanje su ekonomija, obrazovanje i karijera, dok su se tradicija, vaspitanje i religija uvek spominjali kao veoma bitni činioci, ali nije bilo istraživanja koje bi to potvrdilo. Pri tome, govori se da religija ima veliki uticaj na društvene odnose, budući da se 60-70 odsto građana izjašnjava kao vernici i tvrde kako im je religija važna u životu."

"VREME": Nema mnogo feministkinja niti intelektualki koje su aktivne unutar svojih verskih zajednica. Da li to govori da su žene zadovoljne ili pomirene sa svojim položajem?

ZILKA SPAHIĆ-ŠILJAK: Nema aktivistkinja u vjerskim zajednicama, to je tačno. Jedan deo se možda pribojava posledica, ali je sasvim sigurno i da same žene dobrim dijelom nisu spremne da se suoče sa problemom. Ne mislim da su žene zadovoljne, već da nemaju dovoljno individualne hrabrosti da se pokrenu. Mnogo je ljudi koji nisu zainteresovani za druge osim za sebe, i koji cijene svijet po tome jesu li oni lično diskriminisani ili ne. Imate primjere uspješnih žena koje u medijima govore o tome kako su same uspjele i nikada nisu bile diskrimisane. Možda ima takvih pojedinačnih slučajeva, ali ih je tek pet odsto, dok ostalih devedeset pet nije u takvoj poziciji. Moramo gledati kakvo je celokupno stanje u društvu. Lično, nikada ne bih imala potrebu da se angažujem za prava žena, jer imam svu podršku i razumjevanje za ono što radim. Ipak, osjećam da je sve to važno, jer veliki broj žena oko mene živi u sasvim drugačijoj situaciji i važno je doprineti tome da se ukupna svest prodrma i da se počne razmišljati o ovom problemu, a ne da se ide linijom manjeg otpora, pa da nas i dalje optužuju da smo manipulativne, frivolne, i da nismo u stanju delovati u skladu sa univerzalnim umom, kako je to davno tvrdio Žan-Žak Ruso. Slične stavove sam dobila tokom istraživanja od jednog dela muškaraca koji su bili za tu opciju da žene i dalje suptilnom manipulacijom ostvaruju ravnopravnost, a ne "na silu", kako oni razumevaju današnje zalaganje žena za ravnopravnost. Ukratko, kolokvijalno kazano, za njih je prihvatljiv model da žena bude "vrat koji okreće glavu".

Smatram da ženama niko ne može popraviti situaciju niti doneti dobra ako to one same ne žele. U velikoj mjeri su same odgovorne za situaciju u kojoj su danas, jer nisu želele da preuzmu odgovornost.

Da li su problemi žena u tom smislu drugačiji u religijskim zajednicama koje istražujete?

Problemi su veoma slični, iako postoje i razlike, naravno. Ne bih se toliko oslanjala na hijerarhiju, već više na sam način na koji su interpretacije uticale na razlike između položaja žene i muškarca. U sve tri religijske zajednice prevladava patrijarhalan odnos prema ženama. Nasuprot tome, imamo brojne primjere egalitarne politike koju su zagovarali Božiji poslanici. Takav je primjer Isusa koji razgovara sa Samarićankom na zdencu pokazujući time da on ne prihvata segregaciju i ustaljeno tradicionalno ponašanje da se sa ženom na javnom mjestu ne razgovara, a pogotovo ne sa ženom Samarićankom. Muhamed je ženama dao mogućnost da budu osobe koje imaju dignitet, da budu ugovorna strana u braku, partneri koji mogu da odlučuju o sebi i o drugima, koje mogu slobodno reći – ja to želim ili ne želim.

Naravno, ne može se očekivati da su verovesnici mogli doneti dekrete o ravnopravnosti polova u onom smislu kako se danas to razumeva, ali su doneli ideje i postavili principe o jednakopravnosti i pravdi, što je za njihove kontekste bilo revolucionarno. Nažalost, kompletan današnji politički i vjerski establišment podržava patrijarhalne odnose i nastoji ih održati, jer se uvek to na kraju svodi na pitanje moći.

Ženski aktivizam je odigrao veoma važnu ulogu u Bosni za vreme i posle rata. Jedan od primera jeste inicijativa koja je potekla od ženskih NVO-a – da silovane muslimanke dobiju socijalne beneficije zbog onoga što su preživele.

Žene su zaista uradile sjajan posao u Bosni i Hercegovini. Uspjele su da se izdignu iznad tako velikih ličnih i kolektivnih stradanja, i da se pored toga izbore da silovanje prvi put bude svrstano u ratni zločin protiv čovečnosti. Izlobirale su i Zakon o ravnopravnosti polova na državnom nivou, a u proceduri je i donošenje zakona o ženama žrtvama rata. Svaki muškarac koji je bio u logoru dobio je mogućnost da reguliše svoj status. Ratni zločin silovanja je specifična vrsta stradanja, i nije jednostavno u jednoj patrijarhalnoj sredini doći u neku instituciju i tražiti pomoć i zaštitu i registrovati se kao silovana žena. U pozadini ovog zločina i jeste bila namjera da se nanese sramota i da se razori samo biće i žene i porodice. Mnogo je porodica rastureno na taj način, jer nisu bile u stanju da se izbore sa tom tragedijom. Pored toga, i u samom društvu ne postoji spremnost da se čuje njihova priča i razriješe njihovi problemi na pravi način.

U isto vreme, to isto društvo je manipulisalo brojem silovanih žena i koristilo ih kao politički adut kada je to bilo potrebno, a nije bilo spremno da se pobrine za njih. Društvo koje odbija da se suoči sa jednim takvim problemom je u zamci vlastite iracionalnosti i otvara tako mogućnost manipulacije – bilo osporavanja ili pretjerivanja. Mislim da će se manipulisati sve do onog trenutka dok se ne ustanovi koliko je silovanih žena. Naravno, uvjek će ostati jedan broj neustanovljenih silovanja, ali prvi korak je postaviti zakonski okvir i dobre temelje da se žrtve zaštite.

Moram kazati da je Islamska zajednica tokom rata zauzela stav da silovane žene trebaju biti prihvaćene u svojim porodicama sa razumjevanjem i toplinom, nagoveštena je pomoć čitavog društva..., međutim, dalje od toga ništa nije učinjeno. Kompletno društvo je šutke prešlo preko užasne posledice zločina vraćajući ga na individualni nivo, učinivši ga privatnom stvari same žrtve koja je sama morala da se izbori sa tim u svojoj porodici, braku, a da je na kraju niko nije pitao kako će izaći na kraj sa svojim traumama. Te žene jesu žrtve rata i treba da dobiju penziju ili neku drugu nadoknadu za ono kroz šta su prošle, ali je važno raditi i na podizanju svijesti ljudi o tome da su one pre svega žrtve, a da je sramota na počiniocima zločina.

Mnogo se govori o tome da postoji ogromna razlika u praktikovanju islama u Bosni, pre i posle rata. Kakve promene vi uočavate i kako ih ocenjujete?

Ja sam studirala u periodu pred rat i tad sam isto nosila hidžab i uopšte nije bilo problema. Bilo je žena koje su nosile maramu, pogotovo one koje su studirale teologiju i završavale srednje škole (medrese). U toku rata su na volšeban način u opkoljenu Bosnu došle grupe Arapa koje su sa sobom donele drugačiji vid prakticiranja islama općepoznat kao vehabizam, iako ti ljudi ne prihvataju da ih zovete vehabijama. Ne bih sada ulazila u dublju elaboraciju, ali bi se na osnovu presjeka radova svjetskih autoriteta iz ove oblasti moglo reći da je riječ o ideologiziranom i instrumentaliziranom religioznom obliku, koji karakterizira nepoštivanje islamske tradicijske baštine, kulturnog naslijeđa, ekskluzivizam i krajnja netrpeljivost prema svakoj drugačijoj interpretaciji islama. Oni naglašavaju formalizam u vjeri, što se delimično ogleda i u načinu oblačenja i ophođenja. Zanimljivo je da ova skupina dijeli neke karakteristike sa novim reliogioznim formama modernog doba. Prva i najvažnija je samoproglašavanje jedinom spasenom skupinom. Druga je dijeljenje vrlo jednostavnih, ali sigurnih receptura za ulazak u Raj. Treća je, pojednostavljivanje transcendentalnog islamskog poimanja Boga, a individualna vjera se supstituira pojavnim formama. Također, postoji stanovita socijalna kohezija unutar grupe koja je potpomognuta značajnim finansijskim sredstvima izvana. Zbog spomenutih pojavnih formi ovi su ljudi uočljiviji i to dovodi do pogešne procjene o bitnijim promenama u praktikovanju islama u Bosni. Ovakve procjene, iako pogrešne, mogu biti upotrijebljene u propagandne svrhe, koje podupiru stavove o tome da je na sceni radikalizacija islama u Bosni i slično, što ne odgovara istini. Ipak, islamska zajednica je najpozvanija da se pozabavi ovim pitanjima i oglasi se u vezi sa pojavama zloupotrebe vjere u političke svrhe bilo koje ideologije i na taj način preduprijedi eventualne konflikte i incidente.

Čini se da je u čitavom regionu islam na velikom iskušenju u tom smislu. Slični incidenti dešavaju se u Sandžaku, pa i na Kosovu, gde je islam godinama bio više forma identiteta nego religijsko opredeljenje. Kako po vašem mišljenju treba rešavati taj problem?

Dobro ste rekli da je islam bio više forma identiteta. Zapravo, religijska pripadnost je bila više percipirana kao tradicija i naslijeđivanje određenih normi, dakle više u kulturološkom, a manje u religijskom smislu. Stradanja su donela potrebu povratka korenima same vjere. Naravno, u takvim trenucima radikalne orijentacije su iskoristile prazan prostor za promidžbu svog razumijevanja i prakticiranja islama. Džon Espozito, američki profesor koji se bavi religijama i koji je napisao jednu sjajnu knjigu, Islamska pretnja – mit ili stvarnost, uočio je sličan fenomen na svjetskoj razini i upozorio da bi se mogla dogoditi "otmica islama", odnosno da bi radikalne malobrojne skupine mogle postati medijski uzurpatori tumačenja Božanske objave nauštrb tolerantne većine. To je dodatni izazov sa kojim se treba suočiti i pravilno se odrediti spram njega.

Da li i činjenica da je islam postao globalno Drugo načelno otežava položaj islamskih zajednica na ovim prostorima?

Zaista, na Zapadu, u Americi i u Evropi postoji takvo razumjevanje svega što nije hrišćanska kultura, i ono ima veoma duboke korijene koji sežu čak do Aristotelovih podjela na varvare i prosvijećene, na neistorijske i istorijske narode. Sama Evropa je nastala na tom naslijeđu i ono je u nekim segmentima opstalo i do danas. Od 11. septembra pokušava se stvoriti veštačka linija između civilizacija na tragu čuvene Huntigtonove teze o sukobu civilizacija. Tradicionalni islam ima izazove koji dolaze spolja, jer ga se percipira kao Drugog, ali ima izazove i iznutra na koje mora odgovoriti. Biće potrebne reforme u muslimanskim zemljama, i stvaranje prostora da muslimani redefinišu sami sebe, odupru se destrukciji radikalizma i da pronađu svoje mjesto u ovim globalnim zbivanjima. Oni to moraju sami napraviti i proći kroz taj proces, bez instant rešenja.

Jelena Grujić