Povodom predstave Kazališta Ulysses na BITEF-u:
Pijana novembarska noć u oktobru

Svi mi imali smo neki svoj Oktobar, nekog svog Lenjina i nekog svog Kvaternika. Niko od nas, međutim, nije bio Krleža

Prije četvrt vijeka, kao petnaestogodišnjak, umjesto u klupu prvog razreda srednje škole, zalegao sam u krevet zaraznog odjeljenja bolnice u Karlovcu; zahvaljujući hepatitisu B ili, prosto, žutici, školska godina je započela bez mene... Večeri jedne, poslije infuzije, kada je časna sestra ugasila svjetlo, pokušavao sam, kao i u proteklim noćima – onako u plavoj pidžami na željeznom bolničkom krevetu – savladati usamljenost slušanjem malog tranzistora. Ovaj put nije išlo. Oktobar, kiša, grana od šljive kojom vjetar mlati po prozorskom staklu sobe u prizemlju, koraci u klompama dok se udaljavaju niz hodnik, stenjanje momka sa dizenterijom preko puta... Prava krležijanska atmosfera, što mi tada, naravno, značilo nije ama baš ništa.

Tražio sam na tranzistoru muziku. Te večeri je ponuda bila slaba, i kada je na nekom od programa Radio Zagreba spiker najavio da će Rade Šerbedžija pročitati Krležinu Pijanu novembarsku noć 1918. rezignirano sam odustao od daljnjeg mijenjanja stanica. Neka drnda, kad u eteru ionako ničeg nema... No, već nakon nekoliko minuta, nestalo je tinejdžerskog samosažaljenja, bolničkog kreveta, injekcija i roze tečnosti za dezinfikaciju ruku u lavoru ispred kupatila; Šerbedžijin glas, njegovo sugestivno i virtuozno čitanje komplikovanih i snažnih Krležinih rečenica, naprosto su me pomeli. Vjerujem da je bila riječ o onom iskrenom, neizrecivom i nepogrešivom prepoznavanju prave umjetničke genijalnosti, čak i kada se i ne razumije u svoj svojoj vrijednosti – kako piščeve tako i glumčeve – kakva je svojstvena samo ranoj mladosti.

Elem, na pijanoj zabavi, u Zagrebu, novembra 1918, tik po slomu Austrije, gomila austrougarskih kreatura, još jučer spremnih da objese svakog tko u Srbima i Srbiji ne gleda krvnog neprijatelja hrvatstva kao takvog, bez ikakvog stida preplivava na pobjedničku, srpsku stranu, usta punih jugoslavenstva i "narodnog ujedinjenja". U široki zagrljaj primaju ih raspojasane, pune sebe, srpske oficirčine za koje su Hrvati bečki konjušari i čankolisci, a Hrvatska tek neka vrsta ratnog plijena. Ovaj tadašnji društveni krem zajednički interes je našao kako u strahu od ratom raspamećene sirotinje željne kruha i pravde tako i u grabeži za sinekurama, činovima, nekretninama, parama, vlašću i, ponovo, parama. Ne, to nije bilo ni ujedinjenje ni jugoslavenstvo za čije su se ostvarenje godinama borili Krleža i drugovi iz ondašnje napredne omladine. Za bulumentu pijanu od vina, rakije i pelinkovca tog novembra 1918, ovaj san naivnih i plemenitih klinaca, doskorašnjih štićenika raznih kazamata, nije bio ništa drugo do smokvin list za pokrivanje najprizemnijih interesa, uzajamne mržnje i čvrstog temelja za buduća klanja, kad se već namjeste okolnosti i konjunktura. I kada je najveća moralna ništarija, potpukovnik Slavko Kvaternik (kasnije jedan od glavnih ustaških vođa), čovjek koji se 1915. na Terazijama slikao sa cigaretom ispred obješenih ljudi, trebao da održi zdravicu u čast srpske vojske, Krleži je bilo dosta. Viče – "Dolje Kvaternik"! Na trenutak se zagrebačka pijanka zaustavila. I drugi, a ne samo Krleža, znaju tko je Kvaternik. Tada, u novembru 1918, Oktobarska revolucija i Lenjin su za Krležu jedini putokaz i način u borbi protiv truleži, bijede, moralnog kretenizma, gladi, rata, nacionalnih bulažnjenja, vješala i pendreka, jedini garant da se u vječnoj trgovini narodnom krvlju i nesrećom, nešto može promijeniti i to – na bolje. Istog trenutka kada je izustio Lenjinovo ime u pijanoj, novopečenoj jugoslavenskoj gomili, sa Krležom je bilo svršeno: promptno je, sa par udaraca, izmarširan na ulicu. Bolje Kvaternik nego Lenjin!

Kako sam ja sve ovo shvatio onda, prije dvadeset i pet godina, teško je sada pošteno reći. Izvjesno je samo to da sam u potpunosti ostao fasciniran i Krležinom novelom i Šerbedžijinom interpretacijom. Javilo mi se, nipošto svjesno, da ako je čovjek u manjini, ne mora biti u krivu i da, poput Lenjina u novembru 1918, svako vreme nalazi svoje simbole pravde, otpora, čovječnosti, nepristajanja na diktat hulja i zlikovaca – bez obzira na to koliko su ti simboli utemeljeni u realnosti... A nerijetko, nisu.

Posljednjeg dana u septembru, gledao sam na BITEF-u Pijanu noć 1918, to jest dramatizaciju rečene Krležine novele. Prisjećajući se svojih davnih dana, bolnice, tranzistora i Šerbedžije, svjesno i pomalo maliciozno, tražio sam bilo kakvu krležijansku atmosferu u vezi s ovom kazališnom predstavom. Brena, Boba i Željko Mitrović na premijeri na Brijunima, možda? Ili, vladini i nevladini uglednici iz Srbije i Hrvatske u foajeu Jugoslovenskog dramskog pozorišta? "Vukovarska trojka" na naslovnim stranama kao spona oprečnosti Srbije i Hrvatske i pred međunarodnom pravdom? Stao sam sa analogijama na vrijeme, da ne ispadne...

O samom komadu nisam kvalificiran da išta napišem sem ličnog dojma. Da su se Kazalište Ulysess, režiserica Lenka Udovički, dramaturg Ivo Štivičić i glumci trudili i potrudili – jesu. Bilo je tu svega: historijskog konteksta, likova iz ranih Krležinih tekstova, tancanja, pjevanja, skakanja, vitlanja sabljom, trubača, gudača, razbijanja čaša, razbijanja tanjira, pjevala je i Josipa Lisac, ispao je nekom pištolj, Branislavu Lečiću je legla uloga srpskog majora, a Nebojša Glogovac je bio još bolji kao pukovnik Simović (Dušan). Moram priznati da mi Sreten Mokrović kao Krleža nije bio ubjedljiv, ali za to je valjda kriv Šerbedžija. Očekivao sam više i od Kvaternika u tumečenju Svena Medvešeka, ali moguće je i da griješim.

Po završetku predstave, publika je bila veoma zadovoljna. Ja, nekako, nisam. Nedostajale su mi, zapravo, univerzalnost i snaga originalnog Krležinog teksta. I tako sam se, u tihoj i toploj beogradskoj noći, počeo prisjećati svih onih pijanih noći, u novembru ili bilo kom drugom mjesecu, u kojim sam se zatekao. Krleža bi rekao, po liniji radoznalosti i ličnog nemira.

Gledao sam tako nacionalne perjanice kako trube o povijesti, samostalnosti, suverenosti i historijskim pravima – dok teku potoci viskija i šampanjca – iste one ljude koji su do jučer hapsili svakog ko bi umjesto "Po šumama i gorama" pjevao "Vilo Velebita" ili "Oj vojvodo Sinđeliću"; svaki ustaša svakom velikosrbinu i svaki četnik svakom velikohrvatu bio je u tom orgijanju kudikamo prihvatljiviji od bilo koga tko se makar i simbolički zalagao za mir, toleranciju, demokraciju, ljudska prava... Gledao sam i čuvare federacije i zajedništva, dok u alkoholnim isparenjima, objašnjavaju ustavno-pravne temelje svojih fotelja, vila, ljetnjikovaca i ograđenih plaža, ogledavajući se onako, ispod oka, da li je pravo vrijeme da karijeru nastave kao profesionalni nacionalni radnici. Nagledao sam se – da li ću dobro reći, po iventima – dok konobari raznose nepoznata i skupa pića, kako staljinisti, lopuže, sjecikese, džeparoši, plaćene ubojice i doušnici baljezgaju o privatizaciji, slobodnom tržištu, razvoju, ulaganjima, burzi, nasmiješeni, dobrohtni, spremni da odgovore na svako pitanje osim onog o svom prvom milionu, ili, još preciznije, o svojoj prvoj konvertibilnoj hiljadi. Nagledao sam se, na žurkama i raznim prijemima, preletača svih provinijencija, profesionalnih hulja, dripaca, vječitih slugana svakog tko i najmanju mrvicu moći ima, kako me tapšu i kako govore da smo oduvijek bili na istoj strani, kako smo se zajedno borili protiv rata, klanja, pendrečenja, kako smo, eto, sad svi svoji i kako nam je lijepo i kako nimalo ne bi bilo loše da kažem koju, ako budem u prilici, u korist uhljebljenja njihovog po mogućnosti u neko ministrastvo, agenciju, javno preduzeće i tako to. Gledao sam, konačno, i neke svoje, ljude s kojima sam bio na pravoj strani, onda kada je trebalo, kako sa staklastim pogledima krčme onih nekoliko važnih riječi, poput zakona, demokracije i ideološke tolerancije, kako negirajući svaki napredak zaslijepljeni od puritanizma i "diferencijacije", agitpropovski servisiraju rasne opskurne likove ne bi li osigurali svoje mjesto pod suncem politike iako odavno nemaju više što reći.

Sve sam to gledao i nisam bio jedini koji je bio zgađen ovim pijanim noćima ma kog mjeseca u kalendaru. Svi mi imali smo neki svoj Oktobar, nekog svog Lenjina i nekog svog Kvaternika. Nitko od nas, međutim, nije bio Krleža. A nekako, Krleže nije bilo mnogo ni na BITEF-u.

Filip Švarm