VREME 945, 12. februar 2009. / VREME
Slučaj Jovana Dulovića:
Zašto tužilaštvo Haškog suda maltretira novinara »Vremena«
Teško da Haško tužilaštvo svoju bitku protiv Šešelja može dobiti samo sub poenom izdatom na ime Jovana Dulovića: ako im je on najvažniji argument u procesu, neka vojvodi odmah plate avionsku kartu za otadžbinu, gde ga kao "najvećeg izdajnika" čeka Aca Vučić sve sa "poglavnikom Tomom", pa onaj Aca Faca koji je igrao na obe strane i ostatak ekipe s bedževima na reveru
Naš novinar Jovan Dulović ima dugačku historiju pomaganja Haškom tribunalu i Haškom tužilaštvu u njihovom traganju za istinom o krvavim ratnim godinama u bivšoj Jugoslaviji: Vukovar, Lovas, Zvornik... Prvi kontakt s haškim istražiteljima – na njihovu inicijativu – uspostavljen je još 1992. godine, kad još nitko nije optužen za zločine u Vukovaru i Lovasu (još se ne spominje ni "vukovarska trojka", ni Slobodan Milošević koji će još godinama nakon toga biti "garant mira i stabilnosti na Balkanu"), zahvaljujući izvještajima koje je Dulović pisao s vukovarskog ratišta i tome što se početkom te godine saznalo za strašni masakr 200 hrvatskih ratnih zarobljenika na Ovčari kod Vukovara.
Nakon toga zvali su ga u Hag i tad je, kako se prisjeća, tri dana proveo u razgovoru (sa sve zapisničarkom) s pametnim Englezom, istražiteljem Haškog tužilaštva. Ispričao je sve čega se sjećao, a isto to je ponovio i vojnim istražiteljima u Beogradu. Uslijedilo je trodnevno svjedočenje u postupku protiv bivšeg srpskog i jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića u oktobru 2002. godine, koje će ostati upisano u anale tog suđenja, jer je bio jedini svjedok za čije ispitivanje Milošević nije iskoristio svoje vrijeme, već je završio 25 minuta prije kraja predviđenog roka. Za sve druge svjedoke tražio je dodatno vrijeme.
O zločinima u Vukovaru Jovan Dulović je svjedočio i na domaćem suđenju neposrednim izvršiocima, onom pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu pred vijećem suca Veska Krstajića, ali i u kasnijem haškom procesu "vukovarskoj trojci", Veselinu Šljivančaninu, Mili Mrkšiću i Miroslavu Radiću.
MEDICINA: Prošle, 2008. godine, Haško tužilaštvo ponovo je zvalo Jovana Dulovića, tražeći da dođe svjedočiti i u postupku protiv Vojislava Šešelja. Ovoga puta, Dulović je odbio "ljubazni poziv", dostavivši pozivarima medicinsku dokumentaciju koja ga sprečava da se upusti u još jedan poduhvat svjedočenja: njegova povijest bolesti je podugačka i datira još od 1993. i 1994. godine, kad su počeli problemi s cirkulacijom i kad je zbog nastale gangrene podvrgnut i manjoj operaciji amputacije na nozi i intenzivnom liječenju. Haškom tribunalu krajem prošle godine dostavljeni su nalazi i mišljenje liječnika specijaliste neurologa iz Beograda iz kojih proizlazi da njegovo zdravstveno stanje i, na kraju krajeva, godine ne bi trebalo opteretiti takvim fizičkim i psihičkim naporima. U Hagu, međutim, činjenicama ne vjeruju i traže drugo mišljenje od drugog liječnika, sve usput prijeteći i mogućom sub poenom, odnosno obvezujućim nalogom kojega u određenim okolnostima – na primjer, prisiljavanja potencijalnog svjedoka da dođe svjedočiti – Haški tribunal (ne Tužilaštvo) upućuje državi (ne pojedincu), koji ima snagu optužnice i obvezujući je za državu koja surađuje s Haškim tribunalom.
Nije problem u drugom liječničkom nalazu kojega očekuju; taj ne može biti drugačiji od ovoga kojega je jedan stručni liječnik već poslao Hagu. Problemi su u samom Haškom tužilaštvu, koje svoje nevolje i probleme iz procesa protiv četničkog vojvode Šešelja, u kojem ne može izaći na kraj ni s njime niti sa brojnim svjedocima koje je pozvalo milom ili silom, pokušava prelomiti preko leđa Jovana Dulovića i kojeg pokušava – u stilu uvreda koje smo na račun haških svjedoka, pogotovo Dulovića, ali i kolege Dejana Anastasijevića, već imali prilike čuti – napraviti svojim profesionalnim svjedokom. Prežestoka ocjena? Nikako: sve ono što je naprijed rečeno o silnim iskazima koje je Jovan Dulović već dao pred Haškim tribunalom, domaćim sudom i nekadašnjim Vojnim sudom u Beogradu na raspolaganju je Haškom tužilaštvu i Tribunalu s obzirom na pravilo da se dokazi izvedeni u jednom postupku mogu koristiti i u nekom drugom.
AKO JE JOVAN DULOVIĆ KLJUČNI SVEDOK U PROCESU, HAŠKOM TUŽILAŠTVU BI NAJPAMETNIJE BILO DA VOJVODI ODMAH PLATI KARTU ZA BEOGRAD: Vojislav Šešelj
|
|
USTAŠE: Tako se u Haškom tribunalu, u transkriptima sa suđenja Slobodanu Miloševiću, može naći Dulovićeva jasna izjava sa svjedočenja 16. oktobra 2002. godine da je 12. novembra 1991. godine, nekoliko dana prije pada Vukovara i masakra na Ovčari koji je uslijedio, taj grad pohodio Vojislav Šešelj i da je u kući u Novoj ulici 81 pred dvadesetak ljudi, oficira tadašnje JNA s Miroslavom Radićem na čelu i teritorijalaca, rekao: "Svi smo mi jedna armija. Ovaj rat je veliki ispit za Srbe. Ko položi ispit, taj je pobednik. Dezerteri ne mogu da prođu nekažnjeno. Nijedan ustaša iz Vukovara ne sme da izađe živ. Prihvatili smo, mi smo prihvatili koncept savezne vojske tako da nema nikakvog osnova da se strane sile umešaju u naš sukob. Vojska se bori protiv pobunjenih Hrvata. Vojska je pokazala da može da očisti svoje redove i mi imamo jedinstvenu vojnu komandu u kojoj su stručnjaci koji znaju šta rade." Jovan Dulović je Šešeljeve riječi, kako je rekao, citirao po sjećanju, kao riječi koje su mu se urezale u pamćenje, a o Šešeljevoj rečenici "Nijedan ustaša iz Vukovara ne sme da izađe živ", ponovio je i u drugim "službenim prilikama", objašnjavajući da je po tadašnjoj ratnoj propagandi RTS-a i Miloševićevih medija, ali i Šešeljevim javnim istupima, svatko tko je ostao zarobljen u vukovarskim memljivim podrumima i katakombama samo Hrvat, dakle – ustaša.
Ne samo da u Hagu imaju stranice i stranice detaljnih opisa ratnih događanja i zločina o kojima je svjedočio Jovan Dulović, imaju i njegove bilješke iz tog vremena. Taj notes u koji je svoja zapažanja Dulović zapisivao tih ratnih dana u Vukovaru uredno je predao Haškom tužilaštvu. Ono pak pokazuje zapanjujući nemar i aroganciju prema kolegama u Beogradu, pa tako Specijalnom sudu za ratne zločine u kojem je u toku ponovljeno suđenje optuženim teritorijalcima i radikalskoj paravojsci iz formacije "Leva Supoderica" (koju je, uzgred, osnovala Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja) mjesecima propušta dostaviti kopije Dulovićevih bilješki, da bi se ipak umilostivilo i dostavilo kopije nakon što je dokazni postupak u tom ponovljenom suđenju već završen i nakon što su počele završne riječi optužbe i obrane. Zaključak koji iz toga izlazi, osim nemara i neprofesionalnosti: može im se, za njih ne vrijedi sub poena.
EPIDEMIJA: Haško tužilaštvo prijeti sub poenom novinaru Duloviću usprkos tome što je prije manje od mjesec dana Tužilaštvo ustvrdilo da "postoje jasni dokazi da je integritet postupka kompromitiran" i zatražilo da se suđenje Vojislavu Šešelju "privremeno suspendira". Učinjeno je to u trenutku kad je tužilačkoj strani ostalo na raspolaganju manje od 18 sati do završetka izvođenja dokaza koje je predložilo Haško tužilaštvo (u koje bi, valjda, uklopilo i Jovana Dulovića), a sve zbog prijetnji njihovim svjedocima. Privremena suspenzija imala bi biti na snazi sve dok sudsko vijeće ne osigura integritet i optužbi i njenim svjedocima, rečeno je iz tužilačke klupe, koja – sudeći po Duloviću – radi vrlo slično onome za što optužuje Vojislava Šešelja, maltretira onoga koga može, umjesto da se pozabavi zastrašivanjem svjedoka koje je primilo razmjere epidemije.
O toj "epidemiji" može se naći prilično mnogo podataka u knjizi (objavljenoj 2008) koju potpisuje njihov optuženik Vojislav Šešelj, pod naslovom "Očerupana haška ćurka Kristina Dal" (haška tužiteljica u njegovom predmetu, za neupućene). Nakon (trivijalno) egzaltiranog predgovora Aleksandra Vučića o Šešeljevom "odlučnom i jakom udarcu neistinama i pritiscima haških tužilaca" tko u stvari ima "batinu i odgovornost za pretnje i napade na svedoke, pre svega obrane" – a to je bilo prije no što je Vučić lani u decembru zaključio da je "Vojislav Šešelj najveći izdajnik" – slijede zapisnici sa brojnim svjedocima, iz kojih proizlazi da su oni najprije pričali o onom što o Šešelju i njegovoj ulozi u ratovima znaju, a potom u stilu "nisam, majke mi" sve to poricali i pokušavali izmigoljiti obavezi svjedočenja protiv vojvode.
Sjetit ćemo se i silnih konferencija za novinare koje je svake nedjelje većeg dijela prošle godine držao spomenuti Vučić (ne tražite ih na sajtu Srpske radikalne stranke, nema ih otkako su im odbjegli naprednjaci), na kojima je optuživao čak i državne organe za "prepariranje" svjedoka. Tako je optuživano i Tužilaštvo za ratne zločine, tužilac Vladimir Vukčević i njegovi zamjenici, kao i portparol Bruno Vekarić: njega je Vučić optužio da je u Vojvodini, u jednoj policijskoj stanici, na lažno svjedočenje nagovarao jednog svjedoka, ali se – avaj Vučiću! – ispostavilo da je u navedeno vrijeme Vekarić bio na službenom putu u SAD, daleko od te provincijske policijske postaje.
PREUMLJENJE: Tužiteljica Dal je, međutim, u novembru prošle godine na suđenju vojvodi Šešelju, dodatno ispitujući svjedoka Aleksandra Stefanovića, koji se – za razliku od svog prethodnog svjedočenja – smatrao svjedokom Haškog tužilaštva, iznijela kronologiju njegovih kontakata s haškim tužiocima i istražiteljima, koji su trajali neprekidno od 12. februara 2003. godine, kad je potpisao svoju prvu izjavu, do 16. maja 2008. godine kada je pismom obavijestio kancelariju tužioca da želi promijeniti stranu i postati svjedok odbrane. Za svoju "mijenu" (srpski: preumljenje, po Dušanu Mihajloviću) optužio je navodne pritiske, nikog drugog no Zorana Đinđića, a tužiteljica Dal navela je da je u pismu u kojem "obrće ćurak" Stefanović prvi puta spomenuo i priču o navodnim Đinđićevim pritiscima na njega, mjesec dana nakon što se Šešelj pojavio sa teorijom o "paktu" pokojnog premijera i bivše glavne haške tužiteljice Karle del Ponte.
"Svedok je na to uzvratio tvrdnjom da je tužiteljici Dal pominjao Đinđićeve navodne pritiske i na sastanku u februaru 2007. godine, što je ona ocenila ‘kao laž’ i suočila ga sa tvrdnjom da je na tom sastanku govorio o pritiscima, ali onima koje na njega vrši Šešeljev telohranitelj, zbog čega je zatražio da svedoči pod merama zaštite. Stefanović je potom zatražio da mu se predoči zapisnik sa tog sastanka, jer je ‘sada uzbuđen’ i ne može da se seti šta je pričao. Tužiteljica je primetila kako su sastanku u februaru 2007. godine prisustvovali i ‘drugi ljudi’, nagoveštavajući tako da ima svedoke za to što tvrdi, za slučaj da sudije odluče da pokrenu postupak protiv Stefanovića zbog lažnog svedočenja. Predsedavajući sudija je, inače, danas izričito upozorio svedoka na takvu mogućnost, tako da ovo ne bi morao da bude poslednji Stefanovićev nastup u Haškom tribunalu", navodi se u izvještaju agencije Sense iz prošlog novembra.
Sve se to uklapa u priču koja je "Vremenu" potvrđena u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije: upravo je Šešeljev tjelohranitelj, po zlu poznat još od "slučaja banana" u kojoj je glavni akter bio advokat Nikola Barović, vršljao po Srbiji i utjecao (u najmanju ruku) na one koji su na tužilačkom spisku svjedoka protiv Šešelja.
Spisak svjedoka, među kojima su i oni zaštićeni, u Beograd je (prema svjedočenju tad vrlo involviranog radikala, koji je o tome obavijestio Tužilaštvo za ratne zločine Srbije) iz Haga donijela Jadranka Šešelj i nakon toga su optuženom mužu i vojvodi Šešelju nakratko bili zabranjeni "otadžbinski" kontakti bez nadzora, nakon čega je slijedio njegov štrajk glađu umotan u oblandu priče o nametnutom advokatu, što nije važno za ovu priču. Bitno je da su na temelju donesenog spiska svjedoka počele prijetnje potencijalnim svjedocima, od kojih su mnogi odustali od prvotnih izjava i odlučili da – kao i spomenuti Stefanović – na svako vojvodino pitanje "Je li tako?", odgovaraju sa "Tako je!"
Haško tužilaštvo, očito, ne zna kako da izađe na kraj s takvim svjedocima, koji su promijenili stranu iz njihove u njegovu.
NISMO ISTI: Umjesto da se bavi time, ono se bavi Jovanom Dulovićem, koji stranu nije mijenjao: otpočetka je govorio i svjedočio istinu o onome što je vidio i čuo, o čemu posjeduju brojne validne dokumente koje mogu koristiti kao dokaz u bilo kojem postupku, ne samo ovom aktualnom protiv Šešelja.
Ako cijelu priču i izmaknemo iz vizure moguće sub poene Jovanu Duloviću da još jednom dođe u Hag, bez obzira na svoje zdravstveno stanje, ne možemo pobjeći od činjenice da sam Haški tribunal ima dvostruke kriterije prema novinarima iz različitih dijelova svijeta. Dok se Dulovićevim liječnicima i medicinskim nalazima – usprkos tome što im je dosad, zarad istine i pravde, bio na raspolaganju – ne vjeruje, nekadašnjem novinaru "Vašington posta" Džonatanu Rendalu, koji je bio predviđen za svjedoka u jednoj optužnici za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, ukinuta je sub poena za svjedočenje pod prisilom nakon njegove žalbe: Haški tribunal je prihvatio stav da bi američkim novinarima bio narušen kredibilitet ratnih dopisnika i da bi im se s obavezom svjedočenja praktično onemogućilo neko buduće izvještavanje iz ratnih zona.
Za Jovana Dulovića to ne vrijedi. Doduše, on više neće izvještavati s ratnih meridijana: dobrano je zagazio u osmu deceniju, rve se sa zdravstvenim problemima i želi zaboraviti zvjerstva koja je vidio prije gotovo dva desetljeća i koja su njegova trajna trauma i danas. Ima jedna scena iz Vukovara o kojoj je meni, dolje potpisanoj, pričao u proljeće 1995. godine, plačući pritom. Dan prije pisanja ovog teksta podsjetila sam ga na to; taj dobri čovjek, kolega, novinar i svjedok opet se potresao.
Teško da Haško tužilaštvo svoju bitku protiv Šešelja može dobiti samo sub poenom izdatom na ime Jovana Dulovića: ako im je on najvažniji argument u procesu, neka vojvodi odmah plate avionsku kartu za otadžbinu, gdje ga kao "najvećeg izdajnika" čeka Aca Vučić sve sa "poglavnikom Tomom", pa onaj Aca Faca koji je igrao na obje strane i ostatak ekipe s bedževima na reveru. Ako nije tako, neka riješe probleme zastrašivanja svjedoka i sub poenu pošalju na valjanu adresu i neka skupe dokaze za ono za što optužuju vojvodu.
A našeg kolegu, novinara Jovana Dulovića, molit ćemo, neka puste da peca svoje šarane i štuke po njegovim rijekama, u nepomućenom miru čovjeka koji je za pravdu učinio baš sve što je do njega bilo.
Tatjana Tagirov
|