Ubistvo Ivana Stambolića i pravosuđe:
Državna odšteta za državni zločin

Ako je ova nevelika odšteta porodici Stambolić početak ispravljanja posledica zločina iz nedavne prošlosti, to valja pozdraviti. Ako je to tek incident s kojim se Država izvlači od odgovornosti za svoje zločine, možda smo napaćenim Stambolićima kupili malo tišine i zaborava koje kao porodica nakon svega zaslužuju, ali nismo kupili tišinu i zaborav za ostale žrtve čiji najbliži još čekaju naše priznanje da ih još boli ono o čemu mi danas i ovde, kao saučesnici Države, još uvek ćutimo

Ivan Stambolić, bivši predsjednik Srbije, nestao je u avgustu 2000. godine. Netragom. Režimlije Slobodana Miloševića, njemu naklonjeni mediji i slični koji su podržavali zločin svašta su izrekli o njegovom nestanku: te bi njegovu suprugu i porodicu trebalo pitati gdje je, te je viđan ovdje i ondje... Do danas za tu pomoć učiniocima krivičnog djela nitko nije odgovarao!

Stambolićeva se porodica nadala da će se on ipak vratiti kući, da se nije najgore dogodilo, da će ga još vidjeti. Upućeni kažu da su Stambolići sve te godine, do proljeća 2003. kad je jedan od atentatora na premijera Zorana Đinđića odlučio progovoriti, spavali u nezaključanoj kući: ako se ipak vrati, ako ga u ono malo sna što imaju možda ne čuju, da može ući u porodični stan.

PORODICA IVANA STAMBOLIĆA: Supruga Katica, sin Veljko i kćerka Tijana

Nakon podugačkog suđenja, u julu 2005. godine sudsko vijeće Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala donijelo je osuđujuću presudu za ubojice Ivana Stambolića, iste one koji su – istom presudom – osuđeni i za atentat na Ibarskoj magistrali, kad su poginula četvorica pripadnika Srpskog pokreta obnove, među kojima i rođeni brat Danice Drašković Veselin Bošković; Vuk Drašković jedva je izbjegao tu, jednu od više namijenjenih mu smrti.

Vrhovni sud Srbije potvrdio je iduće godine, u junu, presudu kojom su zločinci – državni službenici, pripadnici Jedinice za specijalne operacije i pripadnici tadašnje Državne bezbednosti – osuđeni zbog ta dva zločina. S obzirom na to da su Miloradu Ulemeku Legiji i neposrednom egzekutoru Ivana Stambolića Branku Berčeku izrečene kazne od maksimalnih 40 godina zatvora, imali su pravo i na žalbu trećoj instanci, također vijeću Vrhovnog suda Srbije; i ta je u julu 2007. godine potvrdila ono što je prvostepena presuda vijeća suca Specijalnog suda Dragoljuba Albijanića ustanovila; među ostalim da je sam vrh države Srbije, njen predsjednik Slobodan Milošević, bio nalogodavac likvidacije političkih protivnika – (ne samo) Stambolića i Draškovića – te da je danas već zloglasni državni ubojica Milorad Ulemek Legija "postupajući po nalogu Slobodana Miloševića, izdao naređenje pripadnicima svoje kriminalne grupe da ubiju Vuka Draškovića i otmu i ubiju Ivana Stambolića".

Od te već davne 2000. do ove 2010. godine mnogo je vremena proteklo i tek smo ovih dana saznali da je država Srbija odlučila barem malo olakšati život i vratiti privid pravednosti porodici Stambolić, nagodivši se s njom da joj na ime nematerijalne štete isplati 250.000 eura.

Zakon o obligacionim odnosima je jasan: onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi. Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Onaj koji je štetu prouzročio dužan je uspostaviti stanje imovine oštećenih koje je bilo prije no što je šteta nastala, a oštećenima je dužan naknaditi štetu u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi bila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, kaže suhoparni rječnik zakonskih propisa.

SUD I PORAVNANJE: Tu imamo, dakle, sve činjenice koje opisuju pravnu sliku "slučaja Stambolić", definirano presudama u postupcima koji su trajali od 2003. do 2007. godine. Za očekivati bi bilo da je odmah po pravomoćnom završetku slučaja netko iz aktualnih vlasti upitao porodicu Stambolić, njegovu suprugu, kćerku i sina, kako da im barem malo i barem materijalno olakša život u sjeni zločina počinjenog nad njihovim suprugom i ocem. Ništa od toga; pravni zastupnik porodice Stambolić na suđenju pred Specijalnim sudom, advokat Nikola Barović, kaže da se godinama nitko niti od onih koji su, neki i licemjerno, došli na sahranu Ivana Stambolića na Topčidersko groblje, na kojem su sahranjeni njegovi zemni ostaci prethodno iskopani iz jame zalivene krečom na Fruškoj gori, nije pojavio da pita može li se Stambolićima nekako pomoći, a nije da se neki od njih nisu domogli i vlasti.

Kako god, nekih je kontakata s Ministarstvom pravde bilo. Onim istim ministarstvom koje je godinama (vidi okvir) velikodušno dodjeljivalo stotine hiljada odštete "neosnovano pritvaranima" za vrijeme akcije "Sablja". Bezuspješni pregovori o eventualnoj odšteti rezultiraju zahtjevom Vladi Srbije u maju 2009. godine da se napokon očituje. Republičko pravobranilaštvo to odbija i slijedi tužba sudu, nadležnom Prvom opštinskom. U najkraćem, kako to kaže advokat porodice Stambolić Slobodan Tomić, tužba je osporavana (od istog Republičkog pravobranilaštva); održano je jedno ročište u septembru prošle godine, naredno je osujetio (9. novembra) štrajk advokata, a potom je krenula reforma pravosuđa, ali i napokon novi vjetar iz Ministarstva pravde, u kojem se ipak netko zamislio o cijeloj priči. "Ministarka pravde Snežana Malović i državni sekretar Slobodan Homen bili su vrlo korektni u svemu tome", kaže advokat Tomić, precizirajući da je 23. novembra prošle godine – nakon nekoliko rundi pregovora – potpisao poravnanje između porodice Stambolić i države Srbije, Ministarstva pravde, kojim se dodjeljuje odšteta žrtvama od 250.000 eura.

I advokat Tomić, koji je u parnici zastupao porodicu Stambolić, i advokat Barović, koji ih je kao oštećene zastupao u krivičnom postupku pred Specijalnim sudom u Beogradu, kažu za "Vreme" da je riječ o iznosu koji je vjerojatno prilagođen ekonomskim uvjetima u kojima se država Srbija – a ne zaboravimo da su zločinci koji su ubili Ivana Stambolića bili njeni državni službenici – trenutno nalazi. U svakoj drugoj državi za takav zločin država bi platila stotine hiljada, ako ne i milijune eura (pogledajmo Zapadnu Evropu i SAD; za onog nasilnika Miladina Kovačevića, da bi njemu i državnim službenicima iz diplomacije mogli suditi u zemlji iskeširali smo skoro milijun dolara, odnosno oko 700.000 eura), ali ovdje je riječ o tome da je porodica Stambolić posve iscrpljena, u prvom redu emotivno, ali i materijalno i da je njihova odluka bila da se sporazum sa Državom potpiše i da se ta strašna i dugogodišnja kalvarija okonča.

ČETIRI GODINE POSLE UBISTVA: Sahrana Ivana Stambolića

TUŽBA I ODGOVOR: U tužbi za naknadu štete, koja je nakon nagodbe sa Državom povučena, jasno je navedeno sve ono što je porodicu Stambolić pratilo godinama: osim materijalne štete, koju ovdje nećemo navoditi, tu je nematerijalna šteta koja je sasvim sigurno teža za žrtve zločina od one "novčane": svi su, i supruga i djeca, pretrpili najprije neizvjesnost sudbine Ivana Stambolića, muža i oca, svi su trpili strah visokog intenziteta koji je dugo trajao; najprije nisu znali ništa, osim da je nestao, onda su tri godine kasnije čuli kakvom je brutalnom smrću stradao, a sve vrijeme su bili izloženi i napadima i glasinama i neizvjesnosti. Svi su pretrpjeli "teške duševne bolove zbog smrti bliske osobe koji su, zbog karaktera smrti, izraženi, traju i trajaće u budućnosti" (navod iz tužbe), povrijeđena su im "prava ličnosti, časti i ugleda i narušen im je lični i porodični integritet, i to višegodišnjom torturom državnih organa usled čega je povreda izuzetno teška, dugotrajna i povređeni trpe jake duševne bolove, neizvesnost i patnju".

Ima navoda tužbe još, ali bi oni značili zadiranje u privatnost porodice Stambolić; sve te patnje koje nećemo dalje nabrajati valja ostaviti među njihova četiri zida, to sve ionako nitko sa strane ne može sasvim pojmiti i razumjeti, sve to više nije – nakon ove nagodbe sa Državom – čak ni sudska stvar.

Sudska i državna je stvar, međutim, očitovanje Republičkog javnog pravobranilaštva (zastupnika Države) iz septembra prošle godine, koje se očitovalo na tužbu porodice Stambolić. Ono je potpuno bešćutno u svim vremenima: i onom za vrijeme Slobodana Miloševića, koji je naredio Stambolićevo ubojstvo (prema pravomoćnim odlukama nadležnih sudova), u vrijeme nakon Miloševića, u kojem Vojislav Koštunica, tada predsjednik SR Jugoslavije i potom predsjednik Vlade Srbije (april 2003. godine, nakon što je tijelo masakriranog Stambolića već nađeno), kaže da je riječ o "partijskom obračunu" Miloševića i Stambolića koji su bili "pripadnici jedne iste partije u kojoj on nije bio", ali i u vrijeme u kojem sve do kraja 2009. godine, do Snežane Malović i Slobodana Homena iz Ministarstva pravde nitko nije htio u ime države reći: ovoliko možemo dati da bismo pokušali bar malo nadoknaditi bol i nepravdu koju je Država učinila porodici Stambolić ubojstvom njihovog Ivana. Tom je gestom ublažena sramota spomenutog očitovanja Republičkog pravobranilaštva, koje osporava mogućnost da su ubojstvom Ivana Stambolića štetu i bol trpila njegova djeca, nazivajući ih "tužiocima trećeg reda". Ne postoji neposredna i adekvatna uzročna veza između štetne radnje za koju odgovara tužena (Država i njeni ubojice, Legija i ekipa) i posljedica koje trpi tužilac trećeg reda (potomci ubijenog Stambolića), kaže Republičko pravobranilaštvo prošlog septembra, tražeći da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Još dodaje, što je posebno gadno: da u okvirima u kojima sud mora voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kojem služi eventualno dosuđena naknada, mora voditi računa i o tome da se naknadom "ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom", ili – još jasnije – da se naknada štete ne bi pretvorila u "neosnovano obogaćenje".

POČETAK SRAMA ILI INCIDENT: Za takve advokat Nikola Barović, pravni zastupnik i prijatelj porodice Stambolić, nema lijepe riječi: "Oni imaju isti (ne)moralni pogled kao i ubice." Pravu prethodi moral, kaže on, pa zato svatko tko skrivi i najbeznačajniju saobraćajnu nesreću, a tko ima malo ljudskosti i morala, ima poriv da upita može li pomoći onima koje je unesrećio: u slučaju Stambolića malo je onih koji su položili taj sasvim ljudski ispit."

Slučajeva je, međutim, još: Danica Drašković ovih dana, povodom odštete koju je Država platila za djela svojih zločinaca, ogorčeno primjećuje: "Predsednici Srbije, i prošli i sadašnji, primaju razne glumce i obilaze snimanje serija, a za porodice žrtava nemaju vremena." I ona je žrtva kojoj su pokušali ubiti muža, ubili brata i ubili stranačke prijatelje, i njoj je Država dužna štošta, i nju Država nikada nije upitala koliko joj je teško i koliko ju boli sve što je snašlo nju i njene, kao i Stamboliće. Tu su i supruga premijera Zorana Đinđića, Ružica i "tužioci trećeg reda" Jovana i Luka. Tu je i Slavko Ćuruvija, za kojega Država ima stupidnu ispriku: imamo leš, ali nemamo počinioca, tu su i ostale silne – uglavnom anonimne – žrtve Države u tom gadnom vremenu koje smo mi preživjeli, a oni nisu: od kosovskih Albanaca u hladnjačama, otetih "krive nacionalnosti" iz vlakova i autobusa, nasilno mobiliziranih izbjeglica iz Bosne i Hrvatske…

Ako je ova nevelika odšteta porodici Stambolić početak ispravljanja posljedica zločina iz nedavne prošlosti, to valja pozdraviti. Ako je to tek incident s kojim se Država izvlači iz odgovornosti od svojih zločina, možda smo napaćenim Stambolićima kupili malo tišine i zaborava koje kao porodica nakon svega zaslužuju, ali nismo kupili tišinu i zaborav za ostale žrtve čiji najbliži još čekaju mrvu pravde i priznanja da ih još boli ono o čemu mi danas i ovdje, kao saučesnici Države, još uvijek šutimo.

Tatjana Tagirov

Podsećanje: Kako je ubijen Ivan Stambolić MESTO ZLOČINA: Fruška gora Ivan Stambolić je, kako je to ustanovljeno presudom prvostepenog Specijalnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala i Vrhovnog suda Srbije (drugostepenom i trećestepenom), po nalogu Slobodana Miloševića, 25. avgusta 2000. godine otet u blizini svoje kuće na Košutnjaku, bijelim kombijem odvezen na Frušku goru, gdje ga je s dva metka u potiljačni dio glave ubio osuđeni Berček, iz pištolja "pjetro bereta" kalibra 22 LR (5,6 mm), te su ga tamo i zakopali, nakon što su leš zalili živim krečom. Nađen je tek u vrijeme Sablje, 27. marta 2003. godine. Posmrtni ostaci nađeni su zahvaljujući svjedoku saradniku Nenadu Šari, koji je pokazao mjesto gdje je Stambolić ubijen. Prvostepeni sud saslušao je stalnog sudskog vještaka dr Branka Mandića, na okolnost pretrpljenog straha Stambolićevog u vrijeme otmice i ubojstva: "Sud je nesumnjivo utvrdio da je kod oštećenog kritičnom prilikom, dakle u trenutku kad biva otet, došlo do naglog porasta afektivne napetosti, čiji je osnovni psihološki sadržaj afekt straha visokog intenziteta, jer se oštećeni našao u situaciji kada nije bio u mogućnosti da preduzme bilo kakve adekvatne motorne radnje da bi zaštitio svoj telesni integritet i vitalnu egzistenciju. Ovaj strah traje od momenta otmice do trenutka kada je lišen života, pri čemu je strah bio realan i visokog intenziteta, a kulminirao je u trenutku kada je oštećenom, sada pok. Stambolić Ivanu naređeno da klekne", navodi se u prvostepenoj presudi, te zaključuje da je "strah normalna reakcija, koja se javlja kod svake osobe kada je vitalna egzistencija ugrožena, a kod Stambolića je bio realan strah, koji je s obzirom na tok događaja imao svoj rast intenziteta, a kulminirao je neposredno pred gubitak života". Stambolić je otet ujutro ispred svoje kuće, ubačen prisilno – prijetnjom pištoljem – u kombi, pod izlikom da ide na informativni razgovor. U kombiju su mu na ruke stavljene lisice, noge su mu omotane širokom ljepljivom trakom, jednako kao i usta i oči novinama koje su potom obavijene takođe ljepljivom trakom. U kombiju je, kad su stigli na odabrano mjesto egzekucije, tako svezan i nemoćan čekao da počinioci iskopaju raku – tek poslije toga je izvučen i doveden do nje, bio prisiljen da klekne, te i da sluša pripreme za vlastitu egzekuciju. Pritom, nije mogao ništa reći: "samo je nešto mumljao", izjavio je jedan od optuženih pred sudom godinama kasnije. Kazne Miloradu Ulemeku Legiji i pripadniku JSO-a Branku Berčeku Vrhovni sud je potvrdio maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, dok je Leonidu Milivojeviću prvostepenu kaznu od 15, Vrhovni sud preinačio na 30 godina zatvora. Dušanu Maričiću, prvotno osuđenom na maksimalnih 40 godina, kazna je smanjena na 30, Nenadu Bujoševiću s 40 na 35, dok je Nenadu Iliću potvrđena kazna od 15 godina zatvora. Kazna od 15 godina zatvora, zbog pomoći počiniocima krivičnog djela, potvrđena je Radomiru Markoviću, dok je bivšem zamjeniku načelnika Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Miloradu Bracanoviću, u vrijeme zločina oficira bezbednosti JSO-a, prvostepena kazna od četiri godine preinačena na dvije godine zatvora. Osim toga, Vrhovni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem se osuđenim pripadnicima JSO-a nalaže da vrate protupravnu imovinsku korist koju su kao nagradu za izvršene zločine dobili od prvoosuđenog Ulemeka, pa tako Berček i Milivojević moraju vratiti dinarsku protuvrijednost od 30.000 njemačkih maraka, a Maričić i Bujošević 20.000 maraka, te Ilić 10.000 maraka, sve preračunato u odgovarajuće iznose evra, a u dinarskoj protuvrijednosti po zvaničnom kursu NBS-a na dan isplate, u korist budžeta Republike Srbije. Duševne boli žrtava »Sablje« OBEŠTEĆEN: Siniša Vučinić Prema podacima Ministarstva pravde Srbije iz vremena dok je ministar bio Zoran Stojković, zbog neosnovanog hapšenja u policijskoj akciji "Sablja" nekim je viđenijim imenima iz tadašnje sigurnosno-policijske nomenklature isplaćena prilična odšteta. Tako je Rade Bulatović, u vrijeme atentata na premijera Zorana Đinđića savjetnik predsjednika SRJ Vojislava Koštunice i kasnije direktor BIA, inkasirao 669.700 dinara. Sudija Života Đoinčević (nije reizabran u aktualnoj reformi pravosuđa) dobio je 740.000 dinara, Ratko Romić, bivši radnik Državne bezbednosti, čije se ime spominje u istrazi mučke likvidacije Slavka Ćuruvije, dobio je čak milijun dinara. Novinar "Nacionala" Gradiša Katić inkasirao je 380.000 dinara na ime odštete; Siniša Vučinić – onaj što se lani prijeteći javio povodom prerane smrti našeg novinara Miloša Vasića – u džep je stavio 357.000 dinara itd. Tek za usporedbu s današnjim cijenama: kad su se ti i takvi, čiji podaci postoje u papirima Komisije za naknadu štete zbog neosnovanog hapšenja u akciji Sablja Ministarstva predvođenog ministrom Stojkovićem, kurs dinara i evra bio je otprilike 7:1. R. V.

Vrhovni sud: Nalogodavac je Milošević PROGON DO SMRTI: I. Stambolić i S. Milošević Opširno obrazloženje "zločina iz niskih pobuda" iz prvostepene presude na dva mjesta svojom presudom potvrđuje i Vrhovni sud, koji konstatira da "suprotno iznetim žalbenim navodima (osuđenih) prvostepeni sud je pravilno utvrdio i na strani 165 obrazloženja (prvostepenu presudu sudac Specijalnog suda Dragoljub Albijanić obrazložio na 176 stranica) dao razloge koje prihvata i Vrhovni sud, da je Slobodan Milošević izdao nalog za ubistvo oštećenih kao političkih protivnika". Suprotno žalbenim tvrdnjama Radomira Markovića da bez njegovih "spornih iskaza" iz pretkrivičnog postupka sud ne bi imao niti jedan dokaz protiv Slobodana Miloševića, Vrhovni sud nalazi: "Uloga Slobodana Miloševića kao nalogodavca za izvršenje predmetnih krivičnih dela, osim iz iskaza osumnjičenog Markovića proizlazi i iz odbrane osumnjičenog Ilića, koji tvrdi da mu je optuženi Milorad Ulemek rekao da ih predsednik Sloba časti helikopterom, iskaza svedoka saradnika Šare Nenada da mu je optuženi Ulemek rekao da požure sa izvršenjem krivičnog dela na štetu oštećenog Ivana Stambolića, jer ga pritiskaju ovi sa vrha, na osnovu čega je zaključio da to mogu biti samo Slobodan Milošević i Radomir Marković, iskaza osumnjičenog Bracanovića da mu je Ulemek rekao da je od ‘šefa’ dobio nalog da likvidira oštećenog Ivana Stambolića, a šefovi su mu, kako to sam optuženi Marković tvrdi, bili Slobodan Milošević i on, kada navodi da je Ulemek imao direktan kontakt sa Slobodanom Miloševićem, jer je JSO tada obezbeđivao Slobodana Miloševića, zbog čega je mogao da dobije zadatak direktno od Slobodana Miloševića, odbrane osumnjičenih i okrivljenih Duška Maričića i Leonida Milivojevića da iza izvršenja ovih zadataka stoji Državna bezbednost", navodi Vrhovni sud Srbije.