Mitovi i mitomani:
Ogledalo srama

Kako se zaklanjaju vlastita nemoć i jalovost

Od trenutka kada je Ratko Mladić uhapšen, dio javnih ličnosti po medijima, a velik broj ljudi po internet forumima, blogovima, u komentarima tekstova na raznim sajtovima javno je obznanio svoj stid. Sramota ih je zbog "likovanja" novinara, "podaničkog" odnosa predsjednika Srbije Borisa Tadića prema Evropskoj uniji i Americi, zato što su u centralnom dnevniku Radio-televizije Srbije emitirane izjave majki srebreničkih žrtava… Stide se svi ti ljudi zbog "niskih grana" na koje su "spali" država Srbija i srpstvo, Srba koji govore da je u Srebrenici ubijeno više od osam hiljada ljudi i samog Mladića zato što se mirno predao umjesto da je pucajući iz pištolja jurišao na policiju ili da je, u stavu mirno, ispalio sebi metak u sljepoočnicu. Jedino zbog čega se ne srame jesu postupci i djela Ratka Mladića, odnosno svega onog zbog čega je završio u Haškom sudu pod optužbom za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga ratna nepočinstva.

Zašto ne manjka tipova spremnih da zamijene individualnu sa kolektivnom odgovornošću čitavog naroda, jasno je čim se u nacionalističkoj mitologiji sagleda mjesto Ratka Mladića. Godinama tražen, godinama neuhvatljiv, on je simbolizirao i inat prema svjetskim moćnicima, i vojničku dominaciju, i opojni mrak krvne osvete, i zakletve da još ništa nije gotovo i da će doći ponovo vrijeme da se boj bije i zastava vije. Zato se svaki ostrašćeni nacionalista bez ikakvih problema mogao identificirati sa Mladićem. To što Mladićev mit nije odgovarao istini i činjenicama, nije imalo nikakve veze. Slike stratišta u Srebrenici, eksplozija artiljerijskih granata po sarajevskim ulicama, izgladnjelih logoraša u Manjači i Keratermu, ili slike beskrajnih kolona izbjeglica iz Krajine u augustu 1995, Bosanske krajine u plamenu par mjeseci kasnije i sveopćeg poraza te godine, potisnute su i zamijenjene Mladićem sa uzdignutom bradom i arogantnim držanjem dok se šepuri među vojskom pored tenkova. U ime tog mita o beskompromisnom, nedostižnom i nesalomljivom generalu besramno se izmišljalo i lagalo, a laže se i izmišlja i dalje.

Onog trenutka kada su vidjeli ostarjelog i oronulog Mladića sa kačketom i s plastičnom kesom punom lijekova, kada su čuli kako izgovara nesuvisle rečenice, svi njegovi obožavaoci ugledali su svoj lik u ogledalu. Vidjeli su u punoj svojoj ogoljenosti, prostoti i raspamećenosti da Mladić tjera inat razmaženog djeteta, da je arogantan samo kada je po sebe na bezbjednom terenu, da mu je svejedno tko zbog njega strada pa makar to bili i čitava jedna zemlja i narod za koji se navodno borio i da je, na koncu, nakon što je izgubio rat, hapšenjem ostao i bez mita o nedodirljivosti. I zato se stide. Ne zbog Tadića, novinara, Srbije i Srpstva, pa čak ni zbog samog Mladića, već zbog svoje nemoći i jalovosti koje su krili zaklanjajući se iza mita nakljukanog lažima.

Filip Švarm