Kultura sećanja – Draško Gagović (1961–2001):
Fotograf surovog vremena

Navršilo se deset godina od smrti Draška Gagovića, čovjeka koji je kao fotoreporter nedeljnika "Vreme" zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Beskrajno strpljiv, pedantan, s posebnim i istančanim osjećajem za psihologiju, Draško je bio istinski umjetnik. Sa jedinstvenim i neponovljivim darom i vještinom, zabilježio je strasti, nade i razočarenja političkih skupova, demonstracija i izbora; serije njegovih fotografija iz Narodne skupštine bolje i od čega drugog pokazuju tko je i kako vodio zemlju i zbog čega je doživjela sve to što ju je snašlo; slike ratova i njihovih posljedica, nestašica, hiperinflacije, bijede, nasilja, izbjeglica, novonastalih elita i još mnogo čega drugoga otvoreni su podsjetnik svega onoga što je Srbija preživjela u tih deset dugih, krvavih godina.

Draško je kao fotograf uspjevao da bude nevidljiv. Ljudi na njegovim fotografijama ne samo da ne poziraju, već su potpuno nesvjesni objektiva. To se posebno vidi na Draškovim slikama iz Skupštine: u strogim i čvrstim kompozicijama, iz brižljivo izabranih perspektiva, uvijek je u prvom planu duboka psihologija aktera. Nekad su ti poslanici bahati, sirovi i puni sebe, nekad zbunjeni, umorni i dezorijentirani, a nekad naprosto preplašeni i ponizni prema onima koji makar mrvicu vlasti imaju više od njih samih. Ali na svim tim fotografijama uvijek su bili to što jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, bez ikakvog prećutkivanja, zataškavanja ili uljepšavanja. A da bi sve to snimio i to baš na taj način, Draško je znao da nepogrešivo reagira u djeliću sekunde, ali i da čeka satima prije nego što "okine"; u ovome drugom, nikad ga nitko nije nadmašio.

Draško je izgradio i jasan i jedinstven stil. Svatko tko se bar malo upoznao sa njegovim radom, bez problema je kasnije nepogrešivo mogao prepoznati fotografije ovog autora. Jer – tehnički besprekorne i kompozicijski duboko promišljene – one bi uvijek i najpovršnijeg promatrača natjerale da se zamisli, ali i da osjeti emociju koju je Draško želio da zabilježi i prenese. To posebno dolazi do izražaja u Draškovim ciklusima izbjeglica i svih ostalih žrtava jednog svirepog vremena. Kada se pogledaju te fotografije, nemoguće je ne osjetiti duboku empatiju i sažaljenje. Upravo u ove slike autor je potpuno unosio svoju ličnost.

Draško Gagović je bio fotograf koji – kada su u pitanju bili slavni, poznati i moćni – ni pred kim nije savijao kičmu. Pristojan, staložen, do kraja odan svojoj viziji i estetici, istrajno se i beskompromisno držao svog viđenja portretisanih i gotovo bez iznimke, uvijek bi uspio da istjera svoj naum. Ni nakon deset godina od Draškovog preranog odlaska, nijedan fotograf u Srbiji nije zauzeo njegovo mjesto.

Filip Švarm