Nekad smo moja prijateljica Goga, sad već višegodišnji stanovnik Londona, kad god nam je bilo dosadno u našem Agramu, sjele uvečer na neki avion ka Beogradu, vidjele prijatelje, "napunile baterije", kako smo to običavale definirati, i vratile se idućeg dana prvim jutarnjim letom na posao. "Večernji list" u kojem smo tad obje radile, zajedno je s beogradskom "Ilustrovanom politikom" organizirao biciklijade početkom svakog maja u Zagrebu, a potom u Beogradu. Moji prijatelji Mika i Saša dolazili su u Zagreb, Goga i ja smo, uz Stellu i Bruna dolazili u Beograd, i strašno se zabavljali kad smo čuli priču o dvije Zagrepčanke koje su odlučile da ponešto i pazare, pa su prodavačicu u jednoj trgovini pošteno izgnjavile tražeći "hobo majice", da bi se potom ustanovilo da im ćirilica nije jača strana i da, u stvari, one traže majice na kojima u izlogu stoji natpis "novo". I danas kad u zajedničkom zagrebačkom kvartu Medveščak sretnem Bruna, obavezno mu kažem: "Jao Brunči, što imaš krasnu hobo majicu!", i dan-danas se, u međuvremenu već poprilično "odrasli", smijemo kao ludi.

U međuvremenu, bio je rat. Odavno vlakovi "Sava ekspres" i "Matoš" ne povezuju moj grad s ovim gradom, a i Mario Mihaljević se odrekao svojih stihova i pitanja gdje se to vlak pretvara u voz. Nitko od nas, zagrebačkih zaljubljenika u beogradske ulice i ljude, više ne radi u "Večernjem listu", i nitko od njih, osim mene, godinama nije bio u Beogradu. A ja godinama prenosim pozdrave u oba pravca i odgovaram na pitanja. I godinama, u oba grada, nostalgično obnavljamo sjećanja na predratna druženja i tada svi, bez izuzetka, na trenutak zaboravimo na to da smo međusobno daleki kao kontinenti.

Sve donedavno, putovali smo jedni k drugima preko Mađarske. To sam si objasnila ovako: "Upoznaj Mađarsku da bi je više volio", iako se sad zaklinjem da nikad više, zbog onih predugih putovanja i maltretiranja u prepunim autobusima, neću više otići ni u Budimpeštu, i iz čistog inata neću da kupujem kobasice švercane iz Mađarske koje se na zagrebačkim placevima prodaju isto kao na beogradskim pijacama. Onda je, srećom, otvoren autoput pokojnog bratstva i jedinstva, i sad nas dijeli svega šest sati. Lani sam, vjerojatno, bila prvi auto-stoper između naših gradova, a bogatija sam i za spoznaju da na točci koja je postala granica, a to je Bajakovo, sa hrvatske, i Batrovac, sa jugoslavenske strane, obitavaju najveći i najbezobraznije najgladniji komarci koje sam u životu vidjela. I osjetila na svojoj koži.

Ne znam što me sve ovo vrijeme vuklo u Beograd, čak i u danima kad su granate padale diljem Hrvatske. Ja, naime, nemam ovdje bliskih rođaka. Nitko moj, osim nekoliko prijatelja, nije se odselio iz Hrvatske i – kao što to definira moj sarajevski prijatelj Senad – u ovom ratu nemam gubitaka u ljudstvu i tehnici.

No, sve te ratne godine, u očima nekih u Zagrebu, bila sam etiketirana svakako: te ne razlikujem tko je agresor, a tko žrtva, te sam jugonostalgičar, te ovo, te ono. Pa sam počela objašnjavati: nisam jugonostalgičar, tek zombi koji, valjda, putujući amo-tamo, pokušava zadržati kakav-takav privid normalnosti i umanjiti osjećaj življenja u autizmu. Da se nešto istinski promijenilo, prvi puta sam shvatila 1992. kad sam, došavši u Beograd, pokušala naći neke prijatelje s kojima sam do prije nekoliko mjeseci radila na "Yutelu": jedan je otišao u Južnoafričku Republiku, drugi se skrasio u Njemačkoj, treći se odselio tamo gdje bi, valjda, po aktualnoj retorici, bilo jedno od mojih "vjekovnih ognjišta", u Rusiju... Isto se onda počelo zbivati i u Zagrebu.

Onda su naredne godine u Zagreb stigli nezavisni novinari iz Beograda i Novog Sada. Jedan hrvatski književnik prišao nam je u restoranu u kojem smo večerali, i njih pozdravio rečenicom: "Gospodo Srbi!". Bili smo zaprepašteni. Kao što ja sada, kad sam stigla i otišla se prijaviti u nadležnu beogradsku stanicu milicije, nisam mogla ne lecnuti se kad je policajac uzeo moj plavi hrvatski pasoš i svom kolegi rekao: "Imamo jednog stranca za prijavu". Tu sam shvatila da je bar zezanju s kontrolorima u beogradskim tramvajima i trolejbusima kraj i da moram zaboraviti svoje zagrebačke navike, koje su bile sistem ponašanja i u Beogradu: kad me ranije kontrolor pitao za kartu, mrtvo-hladno sam vadila svoju zagrebačku ličnu, i rekla da piše prijavu, koja potom, najčešće, nije ni stizala na moju zagrebačku adresu, dok danas, kao stranac, mogu odmah zaraditi "šup-kartu" u pravcu Lijepe moje.

I danas mi se, kao i ranije, čini da je u Beogradu zanimljiviji život nego u Zagrebu. Upravo onako kako moji beogradski prijatelji tvrde nakon što dođu u Zagreb. Beograd mi se čini strašno velik, veći no prije, a njegovi tramvaji prljaviji no ikad. Zagreb se diči svojim nalickanim fasadama u centru grada, tramvaji su čišći, ali nisu više plavi i mnogi su izlijepljeni njemačkim reklamama, jer su otuda uvezeni. Ostalo je uglavnom isto, iako je Zagreb navodno u Evropi, a Beograd na Balkanu. Isto nam je osjećanje besperspektivnosti, siromaštva i iste scene sve brojnijih prosjaka, za koje jedan zagrebački političar tvrdi da su "uvezeni u Zagreb odavde i da je to metoda specijalnog rata Srbije protiv Hrvatske"! Isto je čak i to da se u Zagrebu rjeđe čuje kajkavski, a u Beogradu je postalo uobičajeno čuti ijekavicu, bilo bosansku, bilo hrvatsku.

Iako neki danas tvrde da govorimo različitim jezicima, priznajem da se sjajno razumijem s "mojim" Beograđanima, i zbog njih mi je – nakon svega što nas je snašlo – svaki dolazak u Beograd vrijeme uživanja.

I još nešto: nimalo se, pri tom, ne osjećam kao stranac.

TATJANA TAGIROV